Što bi ti majstore, da posječemo drvo?

Šuti i čisti, zen- koan.

Jesen je bila vjetrovita, a manastir okružen hrastovima lužnjacima. Who Xhon Yuan tek je došao kod svog učitelja Kuan Yang Tzua izučiti mudrost zena. Međutim, Kuan Yang Tzu svako je jutro pružao Yuanu metlu, i pokazivao mu glavom na lišće koje je trbalo pokupiti. Yuan je šutke čistio, i svakim danom bivao sve razočaraniji.
Nakon trideset godina, Yuan je ogorčen pitao Tzua:
"Zašto čistim lišće svakog jutra, kad će ionako sutra pasti novo."
Tze ga je upitao: " A šta bi ti, majstore, da posiječemo drvo?"

Budim se

Budim se zbog sunca koje miluje svitanje,
budim se zbog osmijeha neba,
zbog ljepote moga i tvoga buđenja i
volim te pogledom, sluhom i okusom
budim se i zovem te

krenimo do kraja svijeta
dotaknimo rosu na travi
te čudesne dragulje,
darove sretnog buđenja.
Budim se zbog ljepote svemira i vremena
daleke ljepote skupljene u naše ovdje i sada
budim se zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom

zbog trgova na kojima slušamo tišinu
budim se zbog parkova u kojima pjevaju ptice

budim se zbog istine u srcu,
zbog sreće zbog osmijeha kamenih spomenika,
zbog prerano zaspalih prijatelja,
budim se da nebo ne bude krletka dušama
nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života

budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe
zbog onih okrutnosti svijeta

budim se u ovom svitanju drukčija i nova

budim se, a ti šapućeš
mirisom sna, okusom meda, cvrkutom ptica

probudi se ljubavi
rijeka bez povratka nas grli ovim svitanjem
budim se i otvaram oči
tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna
krenimo zajedno do kraja svijeta dok
voda bešumno protiče probudimo se sjedinjeni u obećanju

da ćemo izaći među koplja sunčeve svjetlosti
hrabro koračati među opustjelim srcima
i u svakom zrncu pjeska
zrcaliti samo ljubav.

Probudih se osviještena i dotaknuh jednu davno pročitanu knjigu. Prisjetih se vremena provedenog u svijetu koji je pun citata iz ove knjige, pun misli koje izrastaju iz drevne filozofije drevnih mudraca. Upitah se što uopće znače napisane riječi kada ne postanu djelo. Jedno drvo je u tom vrtu ipak posjećeno.

Mr.sc. Ksenija Premur, Filozofija Života zen buddhizma, Zagreb, 2006.

Struktura zen - buddhističkih tekstova, ukoliko se oslonimo na književnost zen - koana i zen - priča, kao i temeljnih zen - buddhističkih filozofskih tekstova, pokazuje temeljnu intenciju ka oblikovanju cjeline tekstualne poruke na osnovi takvih pojmova koji bi se mogli nazvati polivalentnim, mnogoznačnim, nejasno određenim i kontekstualno toliko raširenog semantičkog polja da se u svakom posebnom slujaču iznova mora određivati ospeg smisla, a ne neposredno komunicirano značenje na razini same tekstualne postave.

Sam fabularni tok pripovijedanja zasnovan je na PARABOLIČKOM i HIPERBOLIČKOM otklonu od stvarnosti u kojem je skriveni paradoks način izostavljanja jasno docirane pouke, ostavljajući na svome svršetku samo očuđenost i zatečenost, stav šutljivog prepoznavanja paradoksalnog obrata kojemu nit - vodilja nije bila jasno označena u tijeku linearnog slijeđenja tijeka fabule ili logike filozofskog raspravljanja. Stoga je gotovo nemoguće da se na bilo koji diskurzivni način paradoks riješi, protumači ili izloži nekom pojmovniku koji bi bio dostatno prostran da uključi sve mijene značenja na kojima se paradoks i zasniva.

Zen koani su sastavljeni kao prividna mogućnost izbora između dvije alternative koje se na prvi pogled doimaju podjednako mogućima i opravdanima, ali i podjednako nemogućima i neopravdanima.
Svaki koan sadrži stanovitu mjeru besmislenosti s kojim se osjećanjem subjekt uvlači u središte dileme izbora kojim će se naći u situaciji da jednu alternativu prihvati a drugu odbaci. Takvim se izborom nalazi na strani tvrđenja besmislice i potvrđivanja nekog stava koji je sam po sebi neopravdan i lišen svakog smisla.

ALI TO JOŠ UVIJEK NE ZNAČI DA JE DOZVOLJENO VRIJEĐANJE ONOGA KOJI DRUGAČIJE MISLI.

Tek izlaženjem i začaranog kruga tvrđenja i poricanja, prihvaćanja i odbacivanja, afirmacije i negacije može se doći do stanja pročišćene svijesti koja, poput buddhističkog zrcala koje uvijek mora ostati čisto i neokaljano bilo kakvim odrazom, ima neposredni dodir sa konkretnom i nesvodivom ozbiljnošću i svojom istinskom prirodom.

Satori je u podjednakoj mjeri i filozofski i psihološki pojam, ukoliko bismo ga htjeli pobliže odrediti prema mjerilima zapadnih disciplinarnih podjela. U filozofskom je smislu satori oslobođenje i preskakanje na novu ravan prosvijetljene inteligencije, dok je u psihološkom smislu osjećaj uravnoteženosti, spokoja i intuitivne ravnoteže u posvemašnjem skladu koji je sumjerljiv sa spontanom aktivnošću a ne umrtvljivanjem duha.

Satori je, uz sve ovakve pokušaje određenja, onaj ključni moment zen buddhističke filozofije života koji se opire svakom smislu, svakom pokušaju tumačenja, bilo filozofskog, bilo psihološkog, što je ujedno i njegovo bitno obilježje.

Dakle, taj doživljaj je neopisiv riječima, to se može samo doživjeti.

Satori nije neka određena ideja kojoj treba stremiti u težnji ka ostvarenju svih njezinih odrednica, već je prije svega doživljaj, osobita senzibilnost prema trenutku u kojem se vlastita bit sagledava u potpunoj jasnoći i nepomućenosti, ne povlačeći se iz svijeta, već u njega uranjajući na način potpune identifikacije koji bi se moga izraziti samo zen - buddhističkom kratkom izrekom:

"Razumjeti drvo znači postati drvo."

Ima jedna od najpoznatijih zen priča koja dočarava kako bi izgledalo doživjeti satori.

Priča je iz zbirke "Mumonkan" pod naslovom "Džošuov pas". U njoj se, na mjestu na kojem bi se logički očekivao potvrdni ili niječni odgovor na postavljeno pitanje, događa odgovor koji nema nikakvog značenja, koji je lišen svake semantičke i logičke smislenosti.

Taj zen - koan donosi, naime, sasvim određeno pitanje nekog monaha koji se obraća učitelju zena s dilemom o boddhisatvičkoj prirodi svih živih bića.

Monah upita učitelja: "Posjeduje li ovaj pas svojstva Buddhe?".

Prema mahayanskoj recepciji izvornog Buddhina nauka, naime, sva su bića po svojoj prirodi atribuirana svim svojstvima koje odlikuju prosvijetljenost i probuđenost, a kao što vrijedi i dijalektičko jednistvo samsaričkog toka stalne prolaznosti i preporađanja i nirvane kao konačnog oslobođenja od vrtložne empirijske egzistencije koja porađa samo patnju, neugodu i bol.

Dakle, pitanje monaha u priči je samo po sebi smisleno i opravdano kao izraz sumnje i očekivane potvrde u prilog ili protiv ove temeljne teze. U takvom predvidivom smislu monah svakako s pravom očekuje da se teza opovrgne uz dodatnu argumentaciju ili, pak, potvrdi u skladu sa svime što se unaprijed zna u obliku pojmovnog rasuđivanja i intelektualnog stava prema biti učenja.

Međutim, monahovo se očekivanje ne ispunjava, već u odgovor dobiva jednosložni uzvik: "Mu!".

Ova riječ bi u doslovnom značenju trebala izražavati niječnost, negaciju, ali zapravo ima status besmislene riječi koja je semantički prazna, bez ikakvih smislenih odrednica.

U komentarima Mumona, sastavljača zbirke zen - koana dodaje se naredno objašnjenje:

"Svojstva Buddhe u psu?
To je prikaz cjeline, nepobitna zapovijest!
Ako počneš misliti u obliku "da" ili "ne",
Mrtav si čovjek."

Dakle, za shvaćanje ove priče je potrebno osloboditi se neposrednog uvida svih nataloženih uobičajenih oruđa logičkog rasuđivanja, pojmova, konceptualnog mišljenja i naučenih shema. Riječ je o oslobađanju od konceptualnog mišljenja u kojem se odvija sav intelektualni mislilački napor čija je prava priroda tek zamagljivanje neposredno datih činjenica koje u nekom mislilačkom stavu gube svu svoju konkretnost i samoevidentnost.

Kada su zatvoreni svi takvi putevi mišljenja, može se otvoriti i onaj "neprolazni prolaz" u neposredno sagledavanje istine, zbiljnosti i životnosti kojem je prepreka u besmislenoj riječi "Mu" kao odgovoru na diskurs pitanja koje u iščekivanju već sadrži afirmaciju ili negaciju.

Onaj koji uspije dokučiti smisao gornje priče, doživljava svojevrstan šok koji prebacuje na novu ravan spoznaje, novi plan spoznavanja koji više nije nimalo usporediv sa svim dotadašnjim načinom rasuđivanja. To je stanje satorija.

Šuti i čisti, zen- koan.

Jesen je bila vjetrovita, a manastir okružen hrastovima lužnjacima. Who Xhon Yuan tek je došao kod svog učitelja Kuan Yang Tzua izučiti mudrost zena. Međutim, Kuan Yang Tzu svako je jutro pružao Yuanu metlu, i pokazivao mu glavom na lišće koje je trbalo pokupiti. Yuan je šutke čistio, i svakim danom bivao sve razočaraniji.
Nakon trideset godina, Yuan je ogorčen pitao Tzua:
"Zašto čistim lišće svakog jutra, kad će ionako sutra pasti novo."
Tze ga je upitao: " A šta bi ti, majstore, da posiječemo drvo?"