Odrasti do djeteta

Gledajući ovu Dalievu sliku razmislih o sudbini, o sudbini koja nas sve može dotaknuti i svi možemo proći kroz Scilu i Haribdu.
SCILA I HARIBDA su morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su uništavale brodove. Scila „ona koja razdire“ bila je opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je šest glava na dugačkim vratovima i dvanaest kandži kojima je hvatala mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda „ona koja usisava“ opasan vir koji su brodovi mogli izbjeći samo dok je spavala, a triput na dan je uvlačila i izbacivala vodu.
Ovo je pjesma koju napisah kada sam se sama bojala, kada sam sama prolazila kroz virove sudbine, tražila utjehu među zvijezdama i vjerovala u snagu ljubavi.

Stajala sam dugo na žalu velikog mora,

na mjestu sjedinjenja dana i noći,

tamo gdje je neka, do tada nepoznata,

snaga pokretala plimu i oseku.

Pod zvijezdama umrtvljena

više nisam razlikovala dan od noći,

zaboravila sam sunce,

mjesec se skrio,

nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,

ni Oriona ni Velikog Medvjeda,

a onda iznenada primjetih sirotinju,

sirotinju strpljivu do zvijezda

i osjetih plimu vlastite prošlosti.

Nesretni ljudi imaju prošlost,

prisjetih se davno rečenog.

I šapnuh zvjezdma,

čovjek živi samo jednom,

oči neba mi odgovoriše treptajima.

Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,

koliko se može kad se stvarno voli.

Tišina zagrli moje misli,

zapitah tišinu Što je ljubav?

U meni i oko mene muk,

zvijezde šute,

vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna.

Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela čuti.

Zatvorih oči, da ne gledaju i uši da ne

slušaju tišinu

uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna.

To bijaše treptaj istine, trenutak prividnog mira

u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu,

zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi,

u meni prestade noć

moj put, do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,

ponovo progovori snom.
Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda.

Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka

ugasnu zorom buđenja,

osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir.
Otvorih oči!

Novi dan zasja suncem i ja

uzdignuh glavu među koplja vječne svjetlosti,

osjetih trenutak,

živim trenutak,

moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći.
Jutros zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah u nebo. Danica najavi rađanje novoga dana i ja osjetih ljepotu postojanja.

Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve!