Salvatore Dali je crtao ljudske nesrećeNebo je plakalo kada je odlazila
biserne kapi su se slijevale
licem vremena kada je odlazila.
Razapeta, smrvljena pokretom jedne ruke,
treptajem jednog srca,
djelovanjem jednog mozga.
Nebo je uistinu plakalo
metalnom kišom ponad grada u kojem je rođena,
horizont je nestajao u maglovitom otrovu nepodnošenja,
nebo je plakalo krvavim suzama
ponad grada u kojem je rasla,
grada u kojem je živjela.
A ona je samo željela ljubav, željela je samo sudjelovati u rastopljenom vremenu tog nevremena. A on je lebdeći beskrajem tuđega sna prosuo smrt ponad grada u kojem je ona samo voljela.
Vrijeme liječi rane šapuće joj LJUBAV
pa kada se sretnu jednoga dana,
na rubu vremenau poeziji kiše
i u kapima sna
možda će s iste obale gledati kako se sjedinjuju
suze u kristale sna na licu njihovog izgubljenog vremena.
(1527—1591)
Sin advokata iz Manche, fratar augustinac, profesor teologije i tumač Biblije na glasovitom sveučilištu u Salamanki, veliki humanist, pobožan i sklon mistici, ali živ i nagao duh. Bio je sjajan predavač i sjajan prozaist u svojim moralističkim djelima, kao što je bio i jedan od najvećih pjesnika španjolskog jezika, iako je pjesme pisao usput i napisao ih je svega 25. Optužen od svojih protivnika, dominikanaca, da je preveo Pjesmu nad pjesmama i da je kritizirao latinski prijevod Biblije svetog Jeronima, odležao je četiri godine u tamnici Inkvizicije u Valladolidu. Kad je pušten, studenti su ga sa slavljem dočekali u Salamanki, a umni i ogorčeni fra Luis je sjeo za svoju katedru i kažu da je prvo predavanje počeo riječima: Kao što smo jučer rekli... Volio je grčke i rimske klasike, njihovu odmjerenost i unutrašnji mir, a naročito je cijenio i prevodio staloženog Horacija, iako mu je po temperamentu bio suprotan.
Promatrao je zvjezdano nebo i ronio u dubine svemira, a čeznuo je za mirnim životom u prirodi i ostajao je uvijek čvrsto vezan uz tlo zemaljsko. Bio je jedan od najvećih duhova u španjolskoj svoga vremena, s dubokim unutrašnjim životom i sve je pisao uz krajnu napetost i koncentraciju, nastojeći da prodre što dublje u nedostupna područja duha i svemira. Precizan i ekonomičan u riječi, postizao je klasičnu ravnotežu i jednostavnost i bio je sasvim suprotan baroku. Quevedo je objavio njegove pjesme upravo zato da bi njihovu čistu smirenost suprotstavio baroknim ludostima. Većinu pjesama napisao je u strofi tzv. liri, koja se sastoji od tri sedmerca i dva jedanaesterca. Koliko je poznato, tu strofu je prvi upotrijebio talijanski pjesnik Bernardo Tasso (otac Torquatov), a pod njegovim je utjecajem Garcilaso de la Vega napisao jednu pjesmu u tom obliku. I dok je ta prilično teška, ali neobično muzikalna strofa u talijanskoj književnosti ostala neprimjetna, u španjolskoj je stekla veliku popularnost. U njoj je napisano nekoliko vrhunskih pjesama španjolske poezije. Luis de Leon i Juan de la Cruz znali su joj dati nenadmašnu lakoću, spontanost i muzikalnost.
PO IZLASKU IZ TAMNICE
Zbog zavisti i zbog laži
padoh u taj zatvor sivi.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen