Drugačija, a ista...

Promatram ovu fotografiju... promocija moje zbirke pjesama Osamnaest crvenih ruža, 1986... jutro poezije, Lapidarij u Zagrebu... oproštaj od prve ljubavi...

Kažeš: "Otići ću u drugu zemlju,

otići ću do drugog mora.

Naći će se neki drugi, za mene bolji grad.

Unaprijed je osuđen ovde i potkopan svaki moj rad.

I srce mi je - kao mrtvac - zakopano tu.

Dokle će u ovoj tmini čamiti moj um?

Kud god da okrenem oči,

kud kod da pogled svinem,

vidim samo svog života crne ruševine,

jer sam prošao tolike godine,

proćerdao i upropastio.

Nećeš naći drugu zemlju, n

ećeš naći drugog mora.

Ovaj grad će te pratiti.

Po istim ćeš ulicama ići.

U istom će te susjedstvu i starost tvoja stići:

i u istim ovim kućama ćeš posijediti.

Uvek ćeš u ovaj grad stizati.

Za neko drugo mjesto - nemoj se nadati -

nema za tebe broda, nema puta.

Kao što si svoj život proćerdao iz ovog kuta,

tako si ga na cijeloj kugli zemaljskoj upropastio".

Konstantin Kavafis

 

Promocija knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta, Zagreb, 2006, norvinarski dom u Zagrebu...

Čitajući ovu Kavafis- ovu pjesmu, bolje razumijem i drevnog grka Pitagoru koji je na nešto suptilniji način govorio isto. Putovat ćemo prostorom i vremenom i uvijek se vraćati sa istim osobinama, mijenjat ćemo oblike i odore ali u suštini ostajemo ono što smo bili, biće koje nosi u sebi svoj vječni genetski kod.  Uspoređujem fotografije, prohujalih dvadeset godina, da drugačija sam, a uvijek ista.

Sjećam se, davno napisanih pjesama, željeli smo ljubav rastrgati u komediće,a nismo osjetili dauništavamo sebe. Ispisala sam stihovima stranice našeg života, ušutkala govor obalaka i zvjezda nad mojim prozorom, pripitomila elegantnu crnu panteru, metafor tajnovitog svemira. Ti nisi više dječak iz Šenoine ulice, a ja sam voljela dječaka u tebi. Više te nema u mojim snovima. Ostala sam sama na obali oceana sna. drugačija, a ista u krugu vremena, drugačija, a ista na obrubu sjećanja. Ti živiš na rubu mladosti isvjesno uništavaš davno sanjane snove. Ne zrcalim se više u sjaju tvojih zelenih očiju, utopila sam se, kao leptirica, u jantarnom pogledu dječaka  očiju boje sna.   

Tek obrazovanjem, skupljanjem znanja koje onda pretvaramo u dobrotu duše, mi proširujemo svoje horizonte.

O kristalnom dvorcu našeg postojanja.

Neobrazovana misao, koja postaje jasnoća morala koji oko sebe stvara, je filozofija prosječnosti koja negira elitu i podržava žabokrečinu u kojoj se Čovjek u čovjeku počinje gušiti.
Stoljeće puno dokaza o destruktivnosti ljudskog uma je prošlo, milenij u kojem je čovjek čovjeku bio vuk se ugasio. Zakoračili smo u milenij vrednovanja čovjeka u čovjeku, barem je tako izgledalo jer znanost je otvorile porte ljudske duše i krenula kao dokazivanju djelovanja uzvišene energije, energije koja sjedinjuje dušu i tijelo u jednotu ljudskog bića.

Neobrazovana misao je misao ubojitija od topova, misao koja truje izvor, misao u kojoj se sjedinjuju mržnja, zavist, strah i vječna glad za osvetom. Ona se uvlači u krv neobrazovanih jer nisu u stanju slijediti korake novoizrastajuće znanosti i postaje njihov štit protiv novih istina.

U okvirima vječne filozofije se kriju svi dokazi o zlu i mislima koje su proizašle iz neznanja, tu su zbrojeni i svi povjesni trenutci koji su mjenjali smjerove ljudske spoznaje, ali tragedija je u tome da je povjest sama svjedočanstvo iz kojeg zao i neobrazovan um razvija svoju moć.

Takav um ne osjeća, njegova čuvstva se kriju u dubini sante leda, onog nesvijesnog u njemu, ono što on svojim neznanjem ne može dotaknuti, ne može obasjati svojim unutarnjim suncem jer ne zna da to sunce uopće postoji u njegovom malom univerzumu.
Obrazovanjem dolazi i do iscjeljenja, tek tada čovjek može dospijeti do svojih čuvstava i izvuči ih iz ledenog dvorca na svjetlost svoga unutarnjeg sunca. Čuvstva tada ožive, počnu se ispravno izražavati i ostvaruju sklad cijele čovjekove osobnosti.

Carl Gustav Jung nam je u svojim djelima ostavio svjedočanstvo svojih razmišljanja o podsvijesti koja s vremenom postaje ubojicom svijesti. U njegovim djelima pronalazimo puteve na kojima možemo ostvariti zbližavanje svijesti i podsvijeti u harmoniju postojanja. Jung je sjedinio kvantnu fiziku sa metafizikom alekmičara i pronašao u ljudskim snovima osobni simbolizam koji dokazuje čovjekovo neznanje iz kojeg proizlazi mržnja, strah i glad za osvetom.

U svom dugogodišnjem sudjelovanju u snovima velikog fizičara Wolfganga Paulia, Jung je Paulievu viziju svjetskog sata nazvao slikom "najuzvišenijeg sklada".

Slika je preuzeta iz posebno zanimljivog predavanja, "Wolfgang Pauli - fizičar i sanjar," kojeg je Byers-Brown održao 13. travnja 1980. u Londonu za Znanstvenu i medicinsku mrežu.

Dva diska pripadaju univerzumima svjesnog i nesvjesnog, koji se sijeku u ovom središtu. Cijela slika zajedno s razrađenim unutarnjim kretanjem je zapravo mandala Jastva, koja je istovremeno u središtu i na rubu svjetskog sata.
Pored toga, taj san bi mogao biti modelom samog univerzuma i prirode vremena i prostora.
Pauli je kao fizičar također nastojao otkriti unutarnje jedinstvo između elementarnih čestica i njihovih apstraktnih simetrija i to se proiciralo u njegovim snovima.

Viziju svjetskog sata moguće je objasniti na mnogo razina i ta doista posebno bogata slika odjekuje značenjem. što duhovno- religioznim rječnikom nazivamo - obraćenje.

Obraćanje od čega?

Sjedinjujući misli dvaju velikih umova danas pokušavamo objasniti dušu materije, ono duboko skriveno u našoj podsvijesti.

Danas se općenito smatra da kvantna teorija i osnovne čestice ili neki još neotkriveni subkvantni entiteti izgrađuju najosnovniju razinu prirode i da se svi opisi na kraju mogu svesti na tu kvantnu razinu. Reći da se sve može analizirati u smislu osnovnih čestica podrazumijeva da se sve razine opisa mogu svesti na najnižu – kvantnu razinu.
Što je to točno kvantna razina i koji su to osnovni entiteti od kojih se sastoji? Svaki pokušaj da se izmjere ili odrede svojstva kvantnog stanja, susreće se s Heisenbergovim osnovnim ograničenjem, kod kojeg je promatrač neizostavno povezan s kvantnim sustavom, a svaki čin promatranja nepovratno remeti taj sustav.

Da bi se izmjerilo kvantno stanje i odredila njegova svojstva potrebna je nazočnost makroskopskog promatrača koji će samim time poremetiti promatrano stanje.

Dakle, makro razina se može analizirati u terminima kvantne razine, a ova je pak kvantna razina uvjetovana makro razinom. Pojam stvarnosti postaje nešto kao slika koja se promatra u dva paralelna ogledala u kojem svaka slika obuhvaća sljedeću i gotovo postaje samoodržavajućom, bez konačne granice.

Povezanost između misli i tjelesnog mozga beskrajno je tanahnija od jednostavne podudarnosti između ponašanja i krute materijalne strukture. Jedan od vodećih istraživača živčane mreže, Eric Kandel, je napisao:

…čak i za vrijeme jednostavnog društvenog doživljaja, kada dvoje ljudi razgovara, djelovanje neuronskog stroja u mozgu jedne osobe sposobno je napraviti izravan i dugotrajan učinak na promjenjive sinaptičke sveze u mozgu druge osobe.

Mozak nije nešto statično i čvrsto što određuje naše ponašanje. On je prije tekući i stalno promjenjiv instrument iznimne osjetljivosti. Svako iskustvo, radnja ili misao ima povratnu reakciju u mozgu i time se mijenjaju sinaptičke sveze i stvaraju promjene u živčanoj mreži. Kandel kaže da tijekom razgovora, dvije vrlo složene i prilagodljive živčane mreže međusobno djeluju i mijenjaju.....

Ova tvrdanja objašnjava i sukobe u međuljudskom komuniciranju. Tuđa misao budi u čovjeku reakciju, a kakva će ta reakcija biti ovisi o čovjekovom znanju, njegovoj spremnosti da prihvati ili njegovom vječnom odbijanju misli osobe s kojom komunicira.

I zaista, isto kao što u kvantnoj teoriji postoji neraskidiva veza između promatrača i promatranog, tako i unutar svijesti postoji neraskidiva veza između mislioca i misli. Uistinu, mislilac jest misao. Misao rađa mislioca koji zauzvrat stvara iznova misao. Stoga je veća vjerojatnost da je misao ta koja stvara mozak nego da mozak stvara misao. Ili, još bolje, mozak i njegove aktivnosti su neodvojivi i kroz njihovu stalnu aktivnost stvara se i održava i um i mozak.

Wolfgang Pauli je za Junga bio odličan medij koji mu je omogućio da tragajući dubinom ljudske svijesti potvrdi dokaze o postojanju poslanika podsvjesti, poslanika dvaju područja ljudskog postojanja, Duše i Materije, koji teže sjedinjenju na jednom višem nivou, nivou koje je za sada čovjeku promatraču još još uvijek nedostupan.

Slijedeći Jungovu misao možemo zaključiti da se u mnogima od nas bore alkemijski procesi duše materije, procesi koji su u zadnjih par stoljeća bili zaboravljeni, upravo ti alkemijski procesi se bore za ponovno priznanje, za ponovno istraživanje.