Pred Apolonovim hramom

Učenje je ljubav, uvijek iznova znatiželjom i čuđenjem ogrnuta misao, raskršće snova i želja, želja za rješavanjem još neriješenih zagonetki. Poželjeh ljubav uzdignuti do savršenstva, pretvoriti je u vječno čuđenje i znatiželju, u vječnu žeđ za kapljicama vode sa Kastalskog izvora skrivenog podno Parnasa na onom, tajnom ogrnutom, mjestu koje je Pitagora nazvao pupkom svijeta.

Stojim pred Apolonovim svetištem, miris bunike i lovora me omamljuju i ja tonem u predivan san. Vidim Apolona i Muze, devet sestara koje izranjaju iz Mnemozine rijeke mojih sjećanja. One plesom sjedinjuju znanje i ljepotu postojanja u san koji danas budna sanjam.

Erato mi maše i poziva me u svoje kraljevstvo, svijet čudesa, gdje ona, muza poezije, bdije nad pjesnikovim životom.

Neka ti ljubav pleše u mojem glasu

I odmara se u mojoj tišini.

Neka kroz moje srce stiže

Do svih trenutaka tvojih.

Pitam se u kojem vremenu sam se počela čuditi, zaboravljati i sjećati se, kada sam poželjela prestati živjeti neznanje. Iako se sve više sjećam, ja još uvijek i zaboravljam. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam rekapitulirati prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i utjelovljeni um, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav.

Neka poput zvijezda sjaji

U tami mojega sna

I rudi u tvojem buđenju.

Neka plamti u vatri mojih želja

I teče u svim strunama ljubavi moje.

Buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice uma, ući u kabinet zrcala i upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, prepoznati ljubav u sebi, dati joj ime, ime najdražeg mi čovjeka koji u ovom trenutku pruža svoje ruke i moli za milost neba. Stojim na padinama Parnasa i slijedim Erato da poezijom sna vratim čuđenje, znatiželju i želju u naš život.

Dopusti da u svojem životu

Nosim tvoju ljubav

Baš kao što harfa

Nosi svoju glazbu,

I zatim ti je vratim

Životom svojim.

"Ne moj mi šaptati ove stihove, Tagore je pjesnik snova." iznenada progovori pjesnik. "Tvoja ljubav je stvarnija od njegova stiha, tvoja ljubav je život."
"O čemu razmišljaš?" upitah.
"Trenutci nose u sebi moje divne uspomene" sjetno će pjesnik.

Ja šutim slušajući odkucaje srca u orkanu mojih osjetila.
"Misliš li sada na trenutak kada si saznala da voda dolazi iz zemlje" pjesnik će zagonetno.
"Mislim na ljubav!"
"Ljubav se ne misli, ona se osjeća!"
"Što sada osjećaš?" upitah gledajući se u njegovim očima.

"Sada, sada će ozeleniti polja,

sada će djevojke zavoljeti sne;

zemlja će pokazati svoje nasmješeno lice.

Ljeto je stiglo ljepotom cvjetnog ogrtača.

Šuma zeleni lišćem stabala i listićima grmova,

pobjeđena zima napušta naš dan.

Dječak je sretan......"

"To mi je poznato" rekoh svjesno prekidajući njegov stih.
"To je moja stilizirana Carmina Burana" reče pjesnik.

"Dječaka dotaknu strijela i Amor ga djevojci povede. Kao Venerin nadničar, on zaboravi tugu i jad. Ljubav je jedini danak koji on plaća sad" završih stih.

"Jesi li sigurna da je ovo što sada osjećamo život?" upita me sneno pjesnik.
"Da sigurna sam jer osjećam ljubav, a istina o životu je ljubav." šapnuh tiho najtiše što sam mogla da ne povrijedim njegov san.

Pjesnik i ja u intelektualno osjećajnom sučeljavanju, vječni sukob mog apolonizijskog i njegovog dionizijskog vjerovanja u životne istine, ovih dana je utihnuo tišinom iza strahova koji zamučuju bistru vodu izvora naših snova.

Stojim na raskrižju puteva između Hada i Parnasa. Zatvaram oči i čujem Pitijinu tajnovitu misao: "Otići ćeš vratiti se nećeš umrijeti"

"Otići ćeš, vratiti se, nećeš umrijeti" vičem usnulom pjesniku na ovom mjestu koji je Pitagora nazvao pupkom svijeta. Pjesnik se nasmiješio u snu. Miris bunike i lovora me omamljuje i ja tonem u san, san o LJUBAVI i ŽIVOTU.