Ljubav i Kairos

Pod pojmom stvarnost podrazumjevamo sve oblike subjektivnog tumačenja pojma "realnost", njeno neposredno preslikavanje, posredno logično prihvaćanje ili neposredno, osobno doživljavanje svijeta oko nas bez obzira na njegovu realnost uvjetovanu prirodnim zakonima. Tako kaže filozofska definicija tih dvaju pojmova, ali prirodni zakoni su još uvijek nedovoljno razjašnjeni. Iz sinteze Aristotelove filozofije i kršćanske religije su proizašli problemi i pitanja koja još uvijek nemaju prave odgovore. Jedno od tih pitanja je dali pored svijeta koji smatramo našom stvarnosti postoje još beskonačno puno paralelnih svijetova.

"Ne dozvolimo da nam prošlost postane jedina realnost. Zamjenimo nedohvatni Kafkin zamak s dvorcem u kojem se rađa novi život u vječnosti naših misli." reče mi pjesnik.

"Pa mi to činimo. Upravo zbog toga je moja ili tvoja stvarnost je puno više od toga. Ona obuhvaća i moje unutarnje stanje iz kojega proizlazi doživljaj jedne te iste situacije, jednog te istog predmeta, muzike, poezije, pročitane knjige ili susreta s tobom i on je u izrazu uvijek drugačiji. Razlika između povijesti i poezije je u tome da povijest nema mogućnosti osobnog interpretiranja, ona prepričava događaje. Poezija je kraljica literature, a poete su čuđenje u svijetu, oni posjeduju beskrajno mnogo mogućnosti izraza i iz njih proizlazi stvarnost uvijek odjevena u drugačijem ruhu." pokušah zaključiti razgovor tog svitanja.

Pjesnik je nastavio glasno razmišljati.

"Ne smijemo dozvoliti da nas egzistencijalni interes pretvori u automate koji dobro obavljaju svoj posao i samo poštuju, a ne sudjeluju u nastajanju etičkih normi društva. To bi onda bilo stanje jednostavnog djelovanja, a ne življenja. Tada bi stvarnost uistinu postala samo preslikavanje svijeta u kojem živimo, bez mogućnosti osobnog sudjelovanja u ljepoti njene interpretacije. U nama postoje potencijali koji stvarnost mogu kititi pridjevima poetska, intelektualna, prozaična i tako nema kraja nabrajanju. Zainteresiranost ili nezainteresiranost za sebe sama, je osnova iz koje gradimo sliku svojeg postojanja."

"Nezainteresiranost je ravnodušnost prema stvarnosti. Ja mislim, dakle moje "ja" misli i uopće nije važno da li sam ja, u tom procesu mišljenja, stvarno zadovoljna. Moja misao ne treba dokaz, ja ga ne tražim u sebi, jer ona samu sebe dokazuje. Ako mi moja misao postaje neugoda, stvara u meni negativnu senzualnu energiju koja često rezultira samodestruktivnošću."

"Zainteresiranost i čuđenje uvijek vodi nekom cilju. Kada počnem teleološki misliti tada se upuštam u igru sa samim sobom. Moje misli postaju pozitivna senzualna energija bogata izrazom i stvarnost, trenutak prestaje biti povijesno nabrajanje činjenica, nego poezija trenutka u kojem trajem. Tako više ne dokazujem svoje postojanje niti egzistenciju koja me obavezuje, nego živim etiku i estetiku. Besciljno lutanje po sjećanjima često izaziva tugu, ali takvo isto lutanje po budućnosti budi strahove i nezadovoljstvo."

"Moja misao je moja stvarnost, a ona nesmije biti jednostavno razmišljanje, nego mora u sebi skrivati tajnovitost mojih kreativnih mogućnosti. Svijet je otvoren i velik. Tu ispred našeg prozora je njegov početak, a njegov kraj je negdje u nama, u mojim i tvojim mislima, željama i snovima. Ja nosim, kao Atlas, cijeli nebeski svod na ramenima."

Sjetih se stiha, jedne prekrasne pjesme, koju sam u mladosti znala na pamet:

" Netko ima čuperak do uha, netko do nosa, ali ima jedan čuperak plavi, koji se stalno mota po mojoj glavi. Kako u glavi da bude kosa? Lepo u glavi. To nije moj čuperak plavi, nego jedne Sanje iz petog A.........."

"Zato je poezija carica emocionalnosti, ona je bogatstvom svog izraza, puno prije znanosti, unosila stvarnost u naše glave. sjećaš li se vremena kada si gutala stih, učila ih napamet i iz tog naučenog počela sama pisati pjesmice. To je bilo vrijeme kada si osjećaj ljubavi pretvarala u stih. I svaka tvoja pjesmica je danas dokaz onog trevnog trenutka u kojem je nastala. Davala si ljubavi ruho tvoje duše, odjevala si ju tvojim mislima pretvorenim u osjećaje. Ljubav je bila izvor sa kojeg si ispijala inspiraciju, gasila duševnu žeđ. Mi se danas pitamo, čitajući znanstvene knjige, dali je moguće da je ljubav samo neki iznenadni skok kvanta energije u atomima našeg mozga. I čini nam se da je to nemoguće. Mi ljubav još uvijek povezujemo samo sa srcem, jer nam se čini da je tamo osjećamo, ali mnogi još uvijek nisu naučili misliti srcem. Misao je materijalizirani osjećaj, bez misli nebi bilo ni osjećaja."

Pretvorimo ljubav u "stvarnost". Stvarnost je u nama i kada to osjetimo, postali smo doista sudionici vremena. Mi vidimo, čujemo, osjećamo, mirišemo, kušamo, ali ne spoznajemo stvarnost onakvu kakva ona jest. Sve što mi preko vanjskih osjetila primimo pretvara se u našem mozgu u naše misaone slike, kojima mi stvarnost inepretiramo. Tako nastaje cijeli svijet u našim glavama, koji je za svakog od nas drugačiji. I mi ne možemo drugačije, naš mozak jednostavno tako funkcionira. Emocionalni um nam daje mogućnost za uljepšavanje misaonih slika, pa tako možemo ublažiti, nekad okrutnu, stvarnost našeg misaonog uma. Naša kreativnost i sloboda emocija nam omogućava distanciranje od slika svijeta koji u nama budi strahove, nesigurnost i nezadovljstvo. To ne znači da treba živjeti s iluzijama nečeg nestvarnog i nedohvatnog. Pravilno tumačenje misaonih slika, koje nastaju u našoj glavi, je umjetnost koja nastaje sjedinjenjem naše emocionalnosti i misaonosti.

Pretvorimo osjećaj Ljubav u viziju stvarnosti, u misaonu sliku trenutka sreće, u dobrog Kairosa kojem gledamo samo lice. Njegov pramen kose će milovati naša lica, na njegovoj vagi ćemo sjedinjavati dušu, srce i tijelo, misao, osjećaj i osjetila u harmoniju sna i trenutak do trenutka će postajati naša stvarnost kojoj smo promjenuli ime u LJUBAV.