Ljubav na granici sna i jave

 

U noći ljetnog solsticija, na granici između jave i sna, uranjam u sjećanja. Na baršunu neba tužna slika jednog oproštaja i zrcalo kamenog grada. Anina duša je u noći ljetnog suncostaja odplovila u vjenost. U vjetru poezija suza.

Tješiš me, tvoja ruka na mom ramenu, san sidro u  zbilji. 

 

"Dianina duša u tebi je kao svjetlost,

a svijetlost ne poznaje satove.

Prolaznost naših dana i noći

moru i hridinama ne znači ništa,

ali i geofizika ima svoju dušu

i vrijeme će jednoga dana stati,

jednoga dana

dok ti budem cvijećem kitio kosu

trenutak će tada postati vječnost." muzika tvojih riječi je dodirivala srce.

"Gdje si me doveo" upitah sretna.

"Na početak sna"

"Vratili smo se na trg cvijeća."

"Tu ćeš najbolje osjetiti suptilnu simfoniju neba"
 

Neki dosada nečuveni tonovi zatvoriše krug oko nas. Nađosmo se u prviputa zajedno na vratima vremena. Sunčani zraci su se razbijali kroz kristalnu prizmu superstruna koje su treperile pred našim očima. Umjesto pastuha sada se pred našim očima zakrivljivao uistinu trg cvjeća. Vidjeh pupoljke kako postaju cvijetovi u vazama koje su imale bezbroj strana i na tisuće oblika. Tijela žena i djevojaka su me potsjećala na viđene Picassove slike. Činilo mi se da se predamnom šeću djevojke iz Avignona.

Moj bezimeni pjesnik je sličio na razbijenog lutka, ali njegove ruke su stavljale treperuće pupoljke u moju kosu. Vidjeh i sebe u vrtlogu trenutka. U kristalnoj kugli se moje tijelo lomilo pod blještećim zracima i ja vidjeh svoja leđa i profil i zatiljak. Jedino što nisam uspjela vidjeti to su moje oči kojima vidjeh sve drugo. U tom trenu shvatih da je svijet uistinu nevidljiv, da je sve ono što smo vjerovali da vidimo samo iluzija našega neznanja. Našli smo se središtu zbivanja, u točki prividnog mira, na kraju zlatne spirale i gledali smo božjim očima.

"Vidim te u pokretu i vidim tvoje tijelo onakovo kakvo ono uistinu je." šapnuo si

"Ti sličiš na razbijenog lutka." rekoh promatrajući njegove ruke u mnogoprotežnosti dok je odabirao još jedan pupoljak da mi ga stavi u kosu.

"Tvoje oči me promatraju, ali one nisu samo ispod tvog čela, vidim ih i iznad tvoga uha i u isto vrijeme vidim tvoju kosu kako ti pada niz leđa i tvoj osmjeh iznad tvoga struka. Znam da si to ti, ali si ista i ipak drugačija u istom trenu."

"Što osjećaš?"

"Lepršavost postojanja, Einsteinovu formulu pretvorenu u istinu iz koje proizlazi peta protega. To što sad osjećam je uskovitlano more čiji se valovi razbijaju u moju svijest o tebi.

"Pružih ruke ka dragom licu i dotaknuh zatiljak, a dok su me njegove snene oči promatrale ja prepoznah njegov profil okrenut prema suncu.

"Uistinu smo ušli u vrijeme." rekoh prihavaćajući igru trenutka.

"Ušli smo u spoznaju."rekao si stavljajući zadnji pupoljak u moju kosu.

"Ovako je teško živjeti. Naša svijest još nije spremna za to."

"Dozvoli vremenu da se sjedini sa tvojom svijesti. Ovo je trenutak istinskog rađanja, onaj isti trenutak kada se iz svijesti univerzuma ljubav spustila na zemlju."

Ljubav opipljiva i lijepa uzdignu naše misli u magloviti oblak neke nove stvarnosti. Naš trg cvijeća se širio pred mojim očima i negdje u daljini spajao s plavetnilom horizonta.

"Bojiš li se?" upita me sjetno

"Zašto bih se bojala? I čega?"

"Pogledaj u daljinu. Šta vidiš na horizontu?"I

za svjetlosti u crvenilu zapadnog neba prepoznah sjene velikog kamenog grada.

"Pa ti si me vratio 3000 godina unazad" uskliknuh začuđeno

"Ne ljubavi moja, mi smo u noći ljetnog solsticija, u godini 2126"

"Kako smo stigli u ovaj trenutak?"

"To se dogodilo kada sam ti na vratima vremena cvijećem kitio kosu. Zakoračili smo u vječnost i pred našim očima se ponavlja povijest univerzuma."

"Zar smo već jednom bili u ovom trenutku?"

"Da ali onda nismo znali da smo to mi."

U gradu sanjajućih knjiga,
u suzvučju naših šapata
dijalog vječnih ljubavnika.
Pod Čapljinskim balkonom 
putevi ka starim snovima
i simboli novog vremena.
U bezglasju istine
suglasje svjetova,
svitanje noći u sutonu
odlazećeg dana.
Tvoji dlanovi pretakaše
gaseće sunce u
odoru spokoja.
Ruke u buketu žudnje,
pod karijatidama trenutka
miris znamenja vremena.

Noć ljetnog solsticija,
najdulja svjetlost,
najkraća tmina,
titraj sutona
i bljesak zore,
umiranje i rađanje
u zagrljaju Ivanjske vatre.
Na dlanu pamćenja
vilinski san, Oberon i Titanija,
privid donešen vjetrom
prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...
Budimo se u snu,
slavuj priziva tišinu noći,
ševa romor svitanja,
ekvinocij bijele svjetlosti,
i purpur sutona.
Odvajamo se od
svakodnevnih spletki,
nestajemo u zagrljaju magije.
U suzvučju  srca i tišine,
u dvokružju trajanja
mržnje, klevete, optužbe, osvete
nestaju.
Mijenja se slava svijeta!

"Stonehenge pored Salisbury-a su daleko od nas u jednoj drugoj zemlji. Kako ih mogu na toj razdaljini vidjeti?"

"To što vidiš je njihovo zrcaljenje u trenutku. Sunčana zraka se u ovom trenu prelama na njima i sada taj kameni grad blješti u svim uglovima univerzuma, ali ga vide samo oni koji su prošli kroz vrata vremena."

"Zašto se to dogodilo?"

"Sjećaš li se šta nam je Einsteinova misao rekla u alei statua"

"Da ćemo doživjeti novi veliki prasak"

"Danas je po proročanstvu iz našeg stoljeća sudnji dan"

"Stjene kriju u sebi tajnu njihovog nastajanja. Neki smatraju da su postavljene tako da se u odnosu na pad sunčeve svjetlosti iz njih mogu računati kalendari"

"Jedan veliki komet leti prema zemlji i trebao bi udariti točno u Stonehenge. Zbog ubrzanja komet nagomilava oko sebe energiju koja lomi sunčevu svijetlost i preslikava mjesto na kojem će se dogoditi prasak."

"Jesu li gradioci kamenog grada mogli tada izračunati datum padanja kometa?" upitah.

"Ideja ti je odlična, ali za to nema dokaza"

"Nema dokaza niti da se jedno proročanstvo stvarno ispunilo"

Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na horizontu. Zvijezda iz neke daleke galaksije se spuštala k nama. Vječnost i ljepota trenutaka mi zaustavi dah. Sjetih se stare poslovice

"Umire samo ono što je lijepo".

Iz aleje kamenih statua se izdignu misao vidljiva i snažna. Nebo zapjeva himnu slobodi i životu. Moja kosa posuta laticama cvijeća zamirisa snom. Zvijezda u padu se odjednom zaustavi. Trenutak straha potraja kao i misao o strahu. Pred našim očima se prosu fontana svjetla. Raspuknuta zvijezda otvori novu epohu postojanja.

"Kada jedan elektron zatitra trese se cijeli univerzum" pjesnikova misao dotaknu moju svijest

"Koliko svjetova postoji, koliko života imamo?" pomislih.

Odjednom osjetih da nam se misli dotiču. Vidjeh do tog trena neviđeno, prepoznah ono što mi je tužni filozof govorio pred Dianinim hramom. Moja i pjesnikova misao se sjediniše u zrcalima moje svijesti."

Sjeti se Pitagore. Putovat ćemo svjetovima i vremenom, vraćati se uvijek na isto mjesto, razgovarati i nećemo znati da smo to uvijek samo mi

Vidjeh kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskraj. Oko nas se zatvoriše oceani. Trg cvijeća postade otok prividnog mira dok je oko nas tutnjao kraj svijeta.

More se razbija hridinama otoka. Jedan galeb kruži nad nama i klikće svoju vječnu pjesmu. U zraku se osjeća miris oseke. Sunce tone i ostvalja trag sreće prošloga dana u našim osjetilima. Svjetlost se pred našim očima iskri tisućama boja. Umorni, ali sretni mi tonemo u san.

Sutra, sutra ćemo.