O ljubavi i ogoljeloj meni...

"Ljubav, ta prelijepa boginja naših snova, je u onom davnom vremenu kada su bogovi hodali zemljom, doista bila slobodna i širila svoju moć, pružala svoje ruke, uvlačila se u srca, pretvarala krv u šampanjac, budila leptiriće u trbuhu, sijala sjemenje iz kojih je izrastao naljepši cvijet univerzuma, čovjek." prisjetih se davnog sna i starca duge sijede brade koji je sjedio pred špiljom.

"Eros u svom biću nije bog, ali ni smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene. Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja." govori mi u mom snu Platon

"Što je ljubav?" pitam

"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji postaju svjedocima trenutka u kojem su izgovoreni."

Podižem pogled k nebu i vičem.

"Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna." osjetih misao u sebi koja se pretvarala u bezbroj pitanja.

Tko je ljubav?

Kada i kako se rodila ljubav?

Jeli to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i postalo dvije osobnosti ili je to samo vječna težnja ka sjedinjenju suprotnosti?

Kako mogu osjetiti drugu polovicu sebe same, kako spoznati svoju istinu u drugome, kako prepoznati ljubav u košmaru osjećaja koji se u meni rađaju?

Da bih si uistinu odgovorila na bujicu tih pitanja moram u sebi prepoznati onu misao koja će me odvesti do najvišeg stupnja ljudskog saznanja. Ako je budem slijedila, ona će postati snaga mog etičkog uzdizanja ka pravom životu, energija iz koje će izrastati osjećaj koji ću onda nazvati Ljubav.

Ulazim u svoj misaoni labirint i ponovo spoznajem neorganiziranost moje svijesti, zbrku pročitanih tekstova, nabacane ljubavne pjesme, posloženi jeftini ljubavni romani sa sretnim završetkom, balade o nesretnim ljubavima i priče o ljubavima koje su bile uzroci ubistava i ratova.

Još jednom si postavljam slična pitanja:

Što je uistinu ljubav?

Je li ona je najviši smisao čežnje koji se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje u neposrednom doživljaju praljepote?

"Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem, ona je rođenje ljepote, a njen cilj je spoznaja sebe samoga, otkrivanje univerzuma uma, prepoznavanje svoje duše i zrcaljenje jedne druge duše u mojoj svijesti." čujem svoju misao koja se uzdiže iznad kaosa probuđenih osjećaja.

"Zasvjetli u mom zlatnom rezu, budi moja zlatna spirala na čijoj ću zadnjoj točki spoznati oči božje u sebi. Budi oluja cvijetova iz koje ću udahnuti život i uistinu osjetiti anđela ljubavi u sebi, spoznati istinu i san." moja misao postaje oluja stoljetnog sna.

"Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja ja osjećam trenutak u kojem sam srela najsnenije oči moga postojanja."

Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će me uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ću crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života.

Napustih početke filozofije i sada ulazim u čudesan svijet herojskih zanosa. Tu udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje oblikuje moju predstavu. Postajem osjećaj o ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se u meni rađa i iz mene izlazi kao u misao pretvoreni osjećaj. Ona je onaj otok prividnog mira iz kojeg izrasta duša materije.

Zatvorih oči da osjetim taj otok u sebi, da dođem na njega, da otkrijem na njemu izvor sna da bih mogla budna sanjati. Ljubav tada izrasta iz mog prostor- vremena i postaje moja peta protega.

Priča o Ljubavi koju sam slušala na rubu svjesti mi otvori još jedan prozor spoznaje.

Sve u što sam do sada samo vjerovala i sve ono što sam godinama učila se stopi u znamenje koje zasja u mom utjelovljenom umu. Iz njegove najdublje točke, zasja novo svijetlo. Osjetih kako se simetrija moga tijela, njegova desna i lijeva strana lome i sljubljuju u novu cjelinu. Tijelo više nije niti prostor niti vrijeme nego, iz njihovog sjedinjenja u točki mog prividnog mira, proizašlo osjećanje jednog novog osjećaja.

U ogoljeloj sebi...

Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges

U onim danima,
kada nutarnja gluhoća
otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo
zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane
punina budućeg, 
a maštarije  osamostale,
rađaju se zvijezde,
iskri vrijeme poezije,
zaobljenost  blizine
i daljine,
začudna datost
iznjedrena iz
neotkrivenih kutova
univerzuma uma.

U prostoru trenutka
sklad  vrije moć,
nestaju obrisi
neuravnoteženog bitka,
gube se konture
čvrstih predmeta,
a odaja postaje bezgraničje
naslućujuće  širine.
U ogoljeloj sebi
slutim ritam
nastajućih pokreta,
svih onih koraka
kojima slijedim
ritam želja.
Volim to nepostojanje,
hrabrim bjegunicu
iz svrsishodnosti,
dozvoljavam joj let,
u zbilji,
nedohvatnim sferama,
oslobađam je iz utrobe
obićnosti,
a ona me, parajući smisao,
Heraklitovom rijekom
odnosi u svijet privida,
ka horizonu
vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.