Ljubav na trgu cvijeća

Često smo dočekivali ovdje zoru, zbog svježeg peciva i lude mladosti koja nas je vukla u pustolovinu sna. Jednog takvog jutra smo, uz miris svježeg kruha i dolazećeg cvijeća, zaokružili noć punu sretnih misli o postanku svijeta. Bili smo sanjari, lutalice zvjezdanim stazama ljudskoga uma, tražili smo sijača zvjezdane prašine, kočijaša, čudesne zaprege nebeskih vranaca, kočije kojom smo noćima jezdili snovima i sanjali ljubav, boginju ljepote, onu čarobnu sunčevu ljubavnicu koja se bez srama u sutonima oblaćila, a svitanjima pred nama svlačila.

Bilo je to onog davnog proljeća kada se mladost Europe ujedinila i željela promjeniti svijet. Za razliku od huligana koji su bjesnili metropolama i razbijali izloge, ili djece cvijeća koja su se, sa đungle asfalta, htjela vratiti prirodi, mi smo mirnim prosvjedima stvarali nove svjetove okupljajući se u maloj kavani na rubu velikog trga obično u smiraju dana.

Tek položen ispit zrelosti nam je davao sigurnost neograničenog znanja. Iz dana u dan nas je bivalo sve više i ujedinjeni misaonom gimnastikom mi smo prozivali sve do tada poznate istine tražeći našu. Lutali smo povijesti, filozofijom, poezijom i literaturom, dodirivali teorije kraljice znanosti i bivali sve sigurniji da ćemo u jednoj takvoj noći promijeniti stvarnost, obilježiti epohu, ući u enciklopediju. Nazivali smo se velikim imenima i počinjali vjerovati u stvarnost tih imena.

Imitirajući prošlo vrijeme gradili smo svoje puno prelijepog sna. Pročitane Utopije su nam davale krila da postanemo Ikari našeg stoljeća, da poletimo ka istini, u zagrljaj ljepote postojanja. Intelektualni kružoci iz Pariza prije revolucije su bili naš moto.

Naša mala kavana postade sastajalište velikih mislioca. Među nama je sjedio Diderot, Voltair, Rousseau, ponekad su nam se pridružili Platon i Pitagora, Einsteina smo prizivali u pomoć kada smo željeli pobiti apsolutnost vremena koje još nismo osjećali u sebi, a svako nepoznato lice koje je ušlo u kavanu smo smatrali špijunom i izdajnikom i porotom našeg sna. Zaneseni idejom o stvaranju nove antologije znanosti mi smo se vraćali na njene izvore i zaustavljali među inkvizitorima srednjeg vijeka uzdizali početke renesanse. Čitali smo uvijek nove knjige, tražili podatke kojih nije bilo u udžbenicima.

Na granici između metafizike i fizike sretosmo misli Giordana Bruna.

"Tko je uistinu bio Giordano Bruno?" upitah mladića koji je upravo počeo studirati svijet atoma.

"Pored Galileja jedan od važnijih protivnika crkvene skolastike, oslobodilac filozofije od okova crkvenih dogmi, mislioc slobodne misli, stvoritelj konačne istine o snazi ljudskog uma." odgovori mi mladić zagonetno.

"To znam iz škole, ali mene zanima tajnovitost i snaga njegovog karaktera" odgovorih nezadovoljna odgovorom.

"Dok se veliki Galilej pod utjecajem inkvizicije odrekao svojih misli, Bruno umire za svoje ideale." njegov odgovor je bio poziv na filozofiranje.

Filozofirati znači umirati za ideju, a mi smo imali ideje i satima sjedili u sveučilišnoj biblioteci tražeći detalje i slagali mozaik o Giordanu čovjeku.

Ljubav je, u tom vremenu, bila okosnica svih naših razmišljanja, ne obična ljubav iz jeftinih romana, nego duboka emocija iz koje smo gradili svaki svoj svijet i ujedinjavali ga u zajedništvo. Voljeli smo misao i mislili zajedno, voljeli smo život i željeli živjeti slobodno. Bruno je umro na lomači da bi mi mogli slobodno misliti život i voljeti istine. Njegove misli, zapisane u knjizi "O herojskim zanosima", su svjedočanstvo njegove velike ljubavi.

On je Dianu tražio na svojim putovanjima ka spoznaji i bježanjima iz okova duha. Ona je bila utjelovljenje njegovog sna i osloboditeljica misli koje su se tako širile izvan zidina Dominikanskog samostana u kojem je na početku svog puta živio, a na koncu orobljen za sunčanu svjetlost, zarobljen u zidinama Anđeoske tvrđave dočekao svoje smaknuće. Diana je bila majka njegovog vjerovanja u mudrost jer u majku crkvu nije vjerovao, bila je tajna ljubavnica, anđeo, zvijezda vodilja, njegovo sunce, svjetlo, život.

Fascinirani istinom njegovog života, njegovom tajnom ljubavi prema ženi koju je nazivao imenom boginje, zaključili smo da je ljubav jedini osjećaj koji inducira snagu za ostvarenje ideja. Ljubav je ona pokretačka snaga koja snove pretvara u život. Bruno je bio utjelovljenje početka novog doba, iz njegovih misli i njegovih emocija je proizašla znanost, ostvaren put slobode misli. Bez njega ne bi bilo enciklopedije britanike niti francuske enciklopedije. On je svojom ljubavi ucrtao put na kojem smo se mi tih godina susretali.

Mala kavana, treperenje jutarnjeg sunca i stol u kutu za dvoje. Noć je bila duga i puna teških misli. Voltair, Diderot, Rousseau i drugi su umorni otišli kući, a jedan mladić i ja, zaneseni idejom o renesansi stvarnosti ostadosmo sami. Kavana je mirisala na cigarete i jeftino vino.

"Mala kavana, treperenje sunca i stol u kutu za dvoje, pa ti me ljubiš zbilja me ljubiš milo, jedino moje." mladić mi odrecitira poznate stihove.

Nečujno kao pantera, ljubav se te noći spustila u srca i uzburkala još više, već uzburkanu krv. Još uvijek omamljeni filozofiranjem probdijene noći mi krenusmo prema trgu cvijeća. Naš Campo dei Fiori postade kulisa za umiranje od ljubavi. Tog jutra zaboravih vile i vilenjake, zaboravih legende s kojima sam rasla, zaboravih anđella čuvara i poželjeh postati boginja lova. Zanesena pričom o ljubavi koja je promjenila svijet tog svitanja sam mladića nazvala Bruno.

"Bruno zamišlja univerzum kao živo biće koje samo sebe stvara, neprolazi i traje u svom vječnom gibanju." rekoh gledajući u nebo.

"Tamo gore među zvjezdama u svjesti univerzuma se krije misao o postanku svijeta."

Jedna zvijezda padalica zatreperi novim snom. Osjetih ljepotu postojanja i tog trena se u meni ugnjezdio netko nevidljiv mojim očima.

Mladić pored mene je šuteći promatrao treperavu svjetlost koja je projurila iznad nas.

"To nas, prosipajući ljubav, pozdravlja Giordano." rekoh veselo

"Što si poželjela u trenu njenog pada." upita me mladić

"Ono što stalno želim, otkriti istinu početka."

"Čijeg?"

"Našeg."

"Giordano je o tome već napisao stotine stihova i sve se slilo u ljubavnu poeziju koju ti još uvijek gutaš"

"Pitam se što je ljubav."

"To je ono što osjećaš prema meni."

"Što je to što ja osjećam? Lupanje srca, ples leptira u trbuhu, mjehuriće šampanjca u krvnim žilama. Što je to?"

"Ljubav."

"Ne, to je prejednostavno, to je biološko objašnjenje procesa koji u meni traje. Ljubav je puno kompleksnija, ona je uzrok i razlog, ona mora biti izvor i ušće, ona iz nečega nastaje i u nešto se razvija."

"Ljubav nastaje u glavi, tu u milijardama ćelija koje neprestano titraju."

"Znači ona je na početku misao, a misao je energija, facit ljubav je energija."

"Giordano je svoju svjesnu spoznaju osjećao kao ljubav prema ženi, kao svoju filozofiju, svoju znanost. " reče mladić

"Vidiš da imam pravo kada kažem da još uvijek ne znam što je ljubav."

"Sada si pretjerala." reče mi mladić i zagrlivši me upita "Znaš li sada što je ljubav?"

"Znam što osjećam, ali to nije dovoljno. Ja težim ka istinskom znanju u znanju i želim se upustiti u pustolovinu "vrijeme na samim obroncima vremena". Želim osjetiti ono veliko zasljepljujuće svjetlo, trenutak istine, svjesnost spoznaje početka, ljubav u njenom nastanku."

"Zar to nije bilo u gimnaziji na hodniku, u pauzi između kemije i biologije."

"Glupane, to je bila zaljubljenost koja se pretvorila u ovaj osjećaj, ali ja želim više spoznaje, više svjesti o tome. "Panta rei" reče Heraklit u hramu grčke božice lova Artemis. Giordano Bruno je poetizirajući trenutak spoznaje, svoj put ka apsolutnoj istini naziva "Diana", ja želim osmisliti taj osjećaj i dati mu ime koje nije za svakodnevnu upotrebu." rekoh tražeći potvrdu u njegovim očima, u tom čudesnom pogledu u kojem prepoznah sebe, svoju treperavu dušu, ljubav koja će ljubavlju moje srce hranit, ljubav koja će me od cijeloga svijeta branit.

"Mislim da kompliciraš i nepotrebno opterećuješ svoj mozak pitanjima na koje nikada nećeš pronaći odgovor." odgovori mi mladić tonom u kojem više nije bilo onog treperenja koje je u meni izazivalo želju za poljpcem.

"Ako je Giordano zbog toga umro onda to nije nepotrebno razmišljanje." odgovorih mu istim tonom tražeći još uvijek potvrdu u njegovim očima.

"Ti uistinu postaješ okrutna kao Diana, svojim riječima budiš u meni znatiželju, ali ja nisam Aktaion, ja sam samo zaljubljeni budući fizičar koji želi otkriti srž materije iz koje si ti satkana." reče mi mladić grleći me i ja odustah od daljnjeg razgovora o izvoru ljubavi i prepustih se osjećaju koji se tek rađao u meni.

Cvjećarice su slagale pušleke različitih boja. Boje, mirisi, znakovi osjećaja i ljudskih stanja, zaplesaše najljepši ples naše mladosti.

 

S druge strane trga nam se približavala grupa iz "Blata", male kavane na drugom kraju trga. Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna.

Osjetih miris sna. Priinilo mi se izranjam kao Fenix iz pepela praotaca, lebdim nebeskim sferama, čujem simfoniju univerzuma. Zaustavili smo se u kafiću. Mi i oni. Miris prve jutarnje kave, njegove oči i zrake jutarnjeg sunca. Bilo je kao u snu, biserno sjajna slika zbilje izronjena iz sjećanja. Začuh romor zelene rijeke. vidjeh malu željezničku stanicu i prašnjavi peron. Poželjeh uroniti u boju sna i probuditi se na obali Neretve.
Krenuli smo svatko u svoj dan. Oči boje sna su titrale u pamćenju. Osjetih nepoznate titraje u srcu.

Njegove oči su mi, pri svakom novom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo s zanosom naših. Herojski zanosi naše mladosti su postajali naš život. Boja sna je kolorirala moj život. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.
Godine se prolazile, a onda se boja sna pretočila u ljubav.

 

http://umijece-vremena.blogspot.com/