Donnerstag, 21. Februar 2008

Ljubav na trgu cvijeća


Često smo dočekivali ovdje zoru, zbog svježeg peciva i lude mladosti koja nas je vukla u pustolovinu sna. Jednog takvog jutra smo, uz miris svježeg kruha i dolazećeg cvijeća, zaokružili noć punu sretnih misli o postanku svijeta. Bili smo sanjari, lutalice zvjezdanim stazama ljudskoga uma, tražili smo sijača zvjezdane prašine, kočijaša, čudesne zaprege nebeskih vranaca, kočije kojom smo noćima jezdili snovima i sanjali ljubav, boginju ljepote, onu čarobnu sunčevu ljubavnicu koja se bez srama u sutonima oblaćila, a svitanjima pred nama svlačila.
Bilo je to onog davnog proljeća kada se mladost Europe ujedinila i željela promjeniti svijet. Za razliku od huligana koji su bjesnili metropolama i razbijali izloge, ili djece cvijeća koja su se, sa đungle asfalta, htjela vratiti prirodi, mi smo mirnim prosvjedima stvarali nove svjetove okupljajući se u maloj kavani na rubu velikog trga obično u smiraju dana.
Tek položen ispit zrelosti nam je davao sigurnost neograničenog znanja. Iz dana u dan nas je bivalo sve više i ujedinjeni misaonom gimnastikom mi smo prozivali sve do tada poznate istine tražeći našu. Lutali smo povijesti, filozofijom, poezijom i literaturom, dodirivali teorije kraljice znanosti i bivali sve sigurniji da ćemo u jednoj takvoj noći promijeniti stvarnost, obilježiti epohu, ući u enciklopediju. Nazivali smo se velikim imenima i počinjali vjerovati u stvarnost tih imena.
Imitirajući prošlo vrijeme gradili smo svoje puno prelijepog sna. Pročitane Utopije su nam davale krila da postanemo Ikari našeg stoljeća, da poletimo ka istini, u zagrljaj ljepote postojanja. Intelektualni kružoci iz Pariza prije revolucije su bili naš moto.
Naša mala kavana postade sastajalište velikih mislioca. Među nama je sjedio Diderot, Voltair, Rousseau, ponekad su nam se pridružili Platon i Pitagora, Einsteina smo prizivali u pomoć kada smo željeli pobiti apsolutnost vremena koje još nismo osjećali u sebi, a svako nepoznato lice koje je ušlo u kavanu smo smatrali špijunom i izdajnikom i porotom našeg sna. Zaneseni idejom o stvaranju nove antologije znanosti mi smo se vraćali na njene izvore i zaustavljali među inkvizitorima srednjeg vijeka uzdizali početke renesanse. Čitali smo uvijek nove knjige, tražili podatke kojih nije bilo u udžbenicima.
Na granici između metafizike i fizike sretosmo misli Giordana Bruna.
"Tko je uistinu bio Giordano Bruno?" upitah mladića koji je upravo počeo studirati svijet atoma.
"Pored Galileja jedan od važnijih protivnika crkvene skolastike, oslobodilac filozofije od okova crkvenih dogmi, mislioc slobodne misli, stvoritelj konačne istine o snazi ljudskog uma." odgovori mi mladić zagonetno.
"To znam iz škole, ali mene zanima tajnovitost i snaga njegovog karaktera" odgovorih nezadovoljna odgovorom.
"Dok se veliki Galilej pod utjecajem inkvizicije odrekao svojih misli, Bruno umire za svoje ideale." njegov odgovor je bio poziv na filozofiranje.
Filozofirati znači umirati za ideju, a mi smo imali ideje i satima sjedili u sveučilišnoj biblioteci tražeći detalje i slagali mozaik o Giordanu čovjeku.
Ljubav je, u tom vremenu, bila okosnica svih naših razmišljanja, ne obična ljubav iz jeftinih romana, nego duboka emocija iz koje smo gradili svaki svoj svijet i ujedinjavali ga u zajedništvo. Voljeli smo misao i mislili zajedno, voljeli smo život i željeli živjeti slobodno. Bruno je umro na lomači da bi mi mogli slobodno misliti život i voljeti istine. Njegove misli, zapisane u knjizi "O herojskim zanosima", su svjedočanstvo njegove velike ljubavi.
On je Dianu tražio na svojim putovanjima ka spoznaji i bježanjima iz okova duha. Ona je bila utjelovljenje njegovog sna i osloboditeljica misli koje su se tako širile izvan zidina Dominikanskog samostana u kojem je na početku svog puta živio, a na koncu orobljen za sunčanu svjetlost, zarobljen u zidinama Anđeoske tvrđave dočekao svoje smaknuće. Diana je bila majka njegovog vjerovanja u mudrost jer u majku crkvu nije vjerovao, bila je tajna ljubavnica, anđeo, zvijezda vodilja, njegovo sunce, svjetlo, život.
Fascinirani istinom njegovog života, njegovom tajnom ljubavi prema ženi koju je nazivao imenom boginje, zaključili smo da je ljubav jedini osjećaj koji inducira snagu za ostvarenje ideja. Ljubav je ona pokretačka snaga koja snove pretvara u život. Bruno je bio utjelovljenje početka novog doba, iz njegovih misli i njegovih emocija je proizašla znanost, ostvaren put slobode misli. Bez njega ne bi bilo enciklopedije britanike niti francuske enciklopedije. On je svojom ljubavi ucrtao put na kojem smo se mi tih godina susretali.
Mala kavana, treperenje jutarnjeg sunca i stol u kutu za dvoje. Noć je bila duga i puna teških misli. Voltair, Diderot, Rousseau i drugi su umorni otišli kući, a jedan mladić i ja, zaneseni idejom o renesansi stvarnosti ostadosmo sami. Kavana je mirisala na cigarete i jeftino vino.
"Mala kavana, treperenje sunca i stol u kutu za dvoje, pa ti me ljubiš zbilja me ljubiš milo, jedino moje." mladić mi odrecitira poznate stihove.
Nečujno kao pantera, ljubav se te noći spustila u srca i uzburkala još više, već uzburkanu krv. Još uvijek omamljeni filozofiranjem probdijene noći mi krenusmo prema trgu cvijeća. Naš Campo dei Fiori postade kulisa za umiranje od ljubavi. Tog jutra zaboravih vile i vilenjake, zaboravih legende s kojima sam rasla, zaboravih anđella čuvara i poželjeh postati boginja lova. Zanesena pričom o ljubavi koja je promjenila svijet tog svitanja sam mladića nazvala Bruno.
"Bruno zamišlja univerzum kao živo biće koje samo sebe stvara, neprolazi i traje u svom vječnom gibanju." rekoh gledajući u nebo.
"Tamo gore među zvjezdama u svjesti univerzuma se krije misao o postanku svijeta."
Jedna zvijezda padalica zatreperi novim snom. Osjetih ljepotu postojanja i tog trena se u meni ugnjezdio netko nevidljiv mojim očima.
Mladić pored mene je šuteći promatrao treperavu svjetlost koja je projurila iznad nas.
"To nas, prosipajući ljubav, pozdravlja Giordano." rekoh veselo
"Što si poželjela u trenu njenog pada." upita me mladić
"Ono što stalno želim, otkriti istinu početka."
"Čijeg?"
"Našeg."
"Giordano je o tome već napisao stotine stihova i sve se slilo u ljubavnu poeziju koju ti još uvijek gutaš"
"Pitam se što je ljubav."
"To je ono što osjećaš prema meni."
"Što je to što ja osjećam? Lupanje srca, ples leptira u trbuhu, mjehuriće šampanjca u krvnim žilama. Što je to?"
"Ljubav."
"Ne, to je prejednostavno, to je biološko objašnjenje procesa koji u meni traje. Ljubav je puno kompleksnija, ona je uzrok i razlog, ona mora biti izvor i ušće, ona iz nečega nastaje i u nešto se razvija."
"Ljubav nastaje u glavi, tu u milijardama ćelija koje neprestano titraju."
"Znači ona je na početku misao, a misao je energija, facit ljubav je energija."
"Giordano je svoju svjesnu spoznaju osjećao kao ljubav prema ženi, kao svoju filozofiju, svoju znanost. " reče mladić
"Vidiš da imam pravo kada kažem da još uvijek ne znam što je ljubav."
"Sada si pretjerala." reče mi mladić i zagrlivši me upita "Znaš li sada što je ljubav?"
"Znam što osjećam, ali to nije dovoljno. Ja težim ka istinskom znanju u znanju i želim se upustiti u pustolovinu "vrijeme na samim obroncima vremena". Želim osjetiti ono veliko zasljepljujuće svjetlo, trenutak istine, svjesnost spoznaje početka, ljubav u njenom nastanku."
"Zar to nije bilo u gimnaziji na hodniku, u pauzi između kemije i biologije."
"Glupane, to je bila zaljubljenost koja se pretvorila u ovaj osjećaj, ali ja želim više spoznaje, više svjesti o tome. "Panta rei" reče Heraklit u hramu grčke božice lova Artemis. Giordano Bruno je poetizirajući trenutak spoznaje, svoj put ka apsolutnoj istini naziva "Diana", ja želim osmisliti taj osjećaj i dati mu ime koje nije za svakodnevnu upotrebu." rekoh tražeći potvrdu u njegovim očima, u tom čudesnom pogledu u kojem prepoznah sebe, svoju treperavu dušu, ljubav koja će ljubavlju moje srce hranit, ljubav koja će me od cijeloga svijeta branit.
"Mislim da kompliciraš i nepotrebno opterećuješ svoj mozak pitanjima na koje nikada nećeš pronaći odgovor." odgovori mi mladić tonom u kojem više nije bilo onog treperenja koje je u meni izazivalo želju za poljpcem.
"Ako je Giordano zbog toga umro onda to nije nepotrebno razmišljanje." odgovorih mu istim tonom tražeći još uvijek potvrdu u njegovim očima.
"Ti uistinu postaješ okrutna kao Diana, svojim riječima budiš u meni znatiželju, ali ja nisam Aktaion, ja sam samo zaljubljeni budući fizičar koji želi otkriti srž materije iz koje si ti satkana." reče mi mladić grleći me i ja odustah od daljnjeg razgovora o izvoru ljubavi i prepustih se osjećaju koji se tek rađao u meni.
Cvjećarice su slagale pušleke različitih boja. Boje, mirisi, znakovi osjećaja i ljudskih stanja, zaplesaše najljepši ples naše mladosti.

Stajala je tužna u svjetlosnom dućanu
duša njena je čutila emocija znanje
tu čudesno- umilnu duševnu hranu
hranu srca njenog, njene davne sanje.
Svjetlucavo, kristalni Amorov hram
maglovita sjećanja na ljubavni zov
treperava mladost, djevojački sram
žena sakri žudnju pod nebeski krov.
Miris se širi, dodiruje srce, pokreće prste
kroz okna duše penje se do osjećajnog vrha
milovanjem nježnim budi srce srodne joj vrste
uzbuđuje, dokazivanje ljubavi je života svrha.
Pruža ruku, miluje i udišući guta života krijep
oslobađa, davno u svijesti zatočeni miris
vraća snagu srcu da ne bude, čudak na mirise slijep
da osjeti nježnost ružićnjaka i pomiluje ljubičasti iris.
Ljubav, uzdrhtalost srca najviše joj znači,
u njenoj duši se tajnoviti svjetlosni dućan krije.
Duša njena svoju sjenku čudnim mirisom oblači
amor i psiha, miris ljubavi drevne njeno srce grije.
Zalutala u dućanu snova, ona sreću svoju nađe
znajući da slučajnost nikad ne postoji
da sudbna njena ne dozvoljava krađe
niti pokušaje lažne kojima se vrijednost ljubavi broji.
Izabrali smo najmirisniju ružu, ali nismo imali novaca da je kupimo. Praznih džepova, ali srca punog ljepote, a glave nagomilanih misli doživjesmo prvi zagrljaj i poljubac koji je trajao cijelu jednu kratku vječnost.
S druge strane trga nam se približavala grupa iz "Blata", male kavane na drugom kraju trga. Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna.
Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo s zanosom naših. Herojski zanosi naše mladosti su postajali naš život. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.

Kommentare:

vedran hat gesagt…

Pričate li nam o svojoj mladosti Dijana? Vjerujem da je ova priča isječak iz Vaših mladih dana. Lijepo Vam je bilo. Odrastali ste u atmosferi blagostanja, sreće, mladenačkih zanosa i ljubavi... Ponajviše, vidim, bijaste naklonjeni mudrosti, ljepoti i istini. Bili ste na jedan vrlo sretan način blagoslovljeni. Moja je mladost također, u jednom svom sretnijem dijelu bila ispunjena takvim blagoslovima. Zahvalan sam danas životu, što sam imao prilike kontaktirati s ljudima čije su sudbine, slične Vašoj, bile pune blagoslova, pa su dio svoje energije uspjeli prenijeti i na mene. Tada sam vjerovao da bih mogao, ako se samo malo više potrudim, ostvariti svoje dječačke snove i spoznati sve; naprosto se susresti s početkom i krajem svega, dotaknuti vječnost, onu konačnu istinu. Vjerovao sam u trenutak prosvijetljenja...onaj trenutak u kojem će sve postati tako kristalno jasno i zato mi se vjerojatno dogodilo, nekoliko puta, ono stanje između sna i jave. Opisao sam vam u svom nedavnom komentaru jedan od najjačih takvih doživljaja. Vi rekoste da je to bio san iz kojeg se čovjek vjerojatno ne bi želio probuditi. Lijepo ste i istinito to rekli; no buđenje, izgleda, bijaše neminovnost. Život koji se događao dok sam ja tako sanjao o istini, učinio je sve da mi ukaže koliko je trnovita ona stabljika "vrlo skupih cvjetova crvenih ruža". Trnovit je taj put do zvijezda, a one su tako daleko i kao da skrivaju samo dijelić Velike Istine.

Na kraju komentara, želim Vam iskreno zahvaliti za ovaj lijepi post i za svu pozitivnu energiju koju mi je donio. Potaknuo je i moja sjećanja na mladost. Možda ću ponešto o tome pisati...Lijep pozdrav!

dinaja hat gesagt…

Da Vedrane, to je bilo ono prekrasno vrijeme koje je ostavilo samo sretna sjećanja.
Vi odlično pretvarate svoje misli u rečenice, pišite na Vedrane o svojoj mladosti kao što ste slikama vašeg djetinjstva dali šumove, mirise i boje.
Uistinu se veselim vašim pričama, jer čitajući vaše pričice prisjetila sam se vremena veselja i sreće, moje bake, vlakova i željeznice stanice.
Srdačan pozdrav!