Donnerstag, 21. Februar 2008

Ljubav i godine previranja

Bilo je dugo toplo ljeto, ljeto koje je značilo zrelost i početak jednog novog razdoblja u našim životima. Maturirali smo i sanjali o velikim avanturama studenskog života. Željeli smo ostati zajedno i nastaviti mladost družeći se. Neki u društvu su bili par godina stariji i već udahnuli zrak sveučilišta. To je bila godina studentskih nemira i početci naših sastanaka u maloj kavani u uglu velikog trga u velikom gradu i naših jutrenja na trgu cvjeća.
Kolovoz je blještao suncem i toplinom. Sjedili smo sretni i opušteni na pješčanoj plaži i uživali u slobodi koju smo svojim ocjenama i zaslužili. Studenti su položili sve ispite u proljetnom roku, a mi, budući brucoši smo, bez polaganja prijemnog, mogli na jesen početi studirati. More nas je zvalo u svoj zagrljaj i mi smo, opijeni mirisom žala i ljepotom sretne mladosti, grlili valove i ljubav koja je kao najljepši cvijet počinjala rasti u našim srcima.
Puna tog divnog osjećaja vjerovala sam da, poslije poetičnih istina u djelima Giordana Bruna i Marsela Prousta, mogu početi čitati Franza Kafku i činilo mi se da ga u tom dobrom raspoloženju mogu prihvatiti i razumjeti. Prag je bio užasno daleko, ali u isto vrijeme i neodvojivo prisutan u mom životu. Maria von Kvapil, mlada plemkinja kojoj su ukrali mladost onog davnog ljeta u srcu Balkana je moja baka ili nona kako sam je zvala. Praška krv u njoj i jedan njen dio u meni prosipa zlato u misli o tom gradu. Nedaleko od nas su se kupali neki češki turisti. Bili su mladi kao i mi, ali su mi se činili nekako odrasliji od nas, zreliji. Dolazili su godinama na naše more i mi smo ih pogrdno zvali paradajz turisti. Do tog ljeta se nismo družili s njima. Njihova zemlja je za nas bila zavijena tamom nekog režima koji mi nismo osjetili. Zlatni Prag, o kojem je sanjala moja nona, je ostao bez sunca, obavijen sivilom prozaične stvarnosti. O tome smo samo slušali od roditelja i tu i tamo nezainteresirano gledali na televiziji. Tajnovita ljepota staroga grada je bila samo maglovita slika prošlih vremena. Razmišljajući o Kafki i četrdeset godišnjoj šutnji o njemu i njegovoj posthumnoj rehabilitaciji koja je u istom trenu značila i otvaranje puta za novu stvarnost u zemlji u kojoj je rođen, uspoređivala sam sudbinu njegovih tekstova s djelima Giordana Bruna. Činilo mi se kao da je to kraj kulturološke izolacije i priznavanje slobode pisanoj riječi.
Šezdesete godine su bile godine kulturnih revolucija u kojima su nezirala sloboda idejama o nekoj novoj budućnosti kako u crkvi tako i u politici. Kafkina konferencija nije bila samo literarni kolokvij, nego je u isto vrijeme bila i politički događaj, čije su se posljedice, za mene potpuno neočekivano, osjetile tog dugog toplog ljeta. Dok smo mi sanjali život istočni Berlin, najvjerniji moskovski brat, je kritično promatrao događanje u Kafkinoj zemlji. Priznanje da je Franz bio značajan pisac nije promjenilo njihovu tvrdnju da je on u isto vrijeme i povjesni fenomen koji se ne uklapa u socijalističku stvarnost. Tek danas, misleći na to vrijeme, se pitam:
Zar se to isto nije dogodilo Giordanu?
Zar krivo shvaćena ideja komunizma nije isto stvorila inkviziciju koja je odlučivala o ljudskim sudbinama?
Zar u tom vremenu nisu isto gorile nevidljive lomače na kojima su izgarale ljudske sudbine?
Djela Franza Kafke su literarno interesantna, tako inkvizitori, ali moraju ostati za širu čitalačku publiku nedohvatna. No publika je počela čitati, i Kafkina djela su postala simbolom ponovnog rođenja intelektualne i literarne slobode. Praško proljeće je počelo te davne za nas sretne godine.
More je mirisalo ljepotom tek probuđenog dana. Na plaži nas je bilo malo. Ležali smo na pjesku još umorni od probdite noći. U glavama nam je još uvijek odzvanjala muzika iz diska. U zraku je treperio osjećaj nečeg novog, nečeg što nas je kao povjetarac dodirivalo. Netko iz društva je bio zaljubljen.
"Ona je najljepša žena koju sam u životu sreo" reče Milan
"Misliš na onu visoku plavušu s kojom si nočas plesao" upita netko iz klape
"Jarka je studentica arhitekture iz Praga" odgovori Milan
"Prag je užasno daleko za ljubav"
"Nešto se događa u gradu, kaže ona, nešto što će možda smanjiti udaljenost između nas i njih" Milan je gledao na pučinu i činilo se kao da budan sanja.
"Ljubav je lepa samo kad se čeka" naglašavajući ekavicu reče Zvono
"Ljubav se dogodila kada je Danica najavila zoru. Još je tako friška u meni da neznam da li je želim ili ne želim" odgovori mu Milan
"Počeli smo poetizirati. Ovo je stvarno ozbiljno stanje." šapnu mi Sunčica
"Ona čita Kafku" Milanov glas je bio nekako drugačiji nego inače
"Tko?" upita šaljivo Zvono
"Ja" odgovorih brže od Milana
"Zar i ti?" začuđeno me gledajući upita zaljubljeni prijatelj
"Tko još čita Franca" cerekajući se ustraje Zvono
"Jarka kaže da se u njegovim djelima osjeća ljudsko otuđenje od stvarnog života, da joj je tek u zadnje vrijeme postalo jasno koliko je gust bio mrak njenog djetinjstva i početak mladosti. Ovog proljeća se pojavio sunčani trag i krovovi njenog grada su zasjali zlatom."
"Jesi li već odlučio kada ideš pogledati taj zlatni sjaj " upitah ga znatiželjno
"Možda već sutra. Oni odlaze u zoru. Ostaje nam još samo jedan dan da ovom novonastalom osjećaju damo ime" odgovori mi Milan.
Visoka, preplanula od sunca, prekrasna djevojka nam se pjeskom približavala. Na njenom licu nismo vidjeli ljubav nego strah.
Praško proljeće je završilo. Rusi, Poljaci, Istočni Njemci, Mađari i Bugari su te tople ljetne noći umarširali u Kafkinu zemlju, zauzeli njegov grad. Tenk se zaustavio pred njegovom kućom s cijevi uperenom u njegovu bistu.
Godine su prolazile, Diana u meni je svojom mudrosti usmjeravala i moje misli. Dvadeset pet godina kasnije se sjetih onog davnog dugog toplog ljeta i poželjeh u zagrljaju mog bezimenog pjesnika, u ime one davne noći i jutra punog tuđe ljubavi, u kolovozu posjetiti zlatni Prag. Šetali smo tražeći mjesta na kojima smo se misaonim slikama mogli vraćati u prošlost i živjeti ono davno završeno vrijeme u trenutku naše sreće. Mogli smo kao i uvijek lutati epohama, nalaziti se u centru zbivanja, sanjati trenutke koji su bili vječnost i beskonačnost zlatnoga grada. Isprepletena arhitektura nam je pričala o povijesnim trenutcima, a sjećanja na pročitano su slike koje su se mjenjale u našim glavama i pretvrale u pejsaže duše tajnom obavijenog grada. Nisam znala gdje se nalazi palača mojih praotaca, no moram priznati da me to nije baš niti zanimalo, ali sam znala da negdje na granici između novog i starog dijela zlatnog Praga još uvijek, mada samo kao atrapa, stoji rodna kuća Franza Kafke.
Pasionirani šetač, Kafka je iz tragova prošlosti stvorio svoj psihički realitet. Pri svojim noćnim lutanjima gradom skupljao je raspuknute slike i slagao ih ogroman mozaik mašte, koji se kao velika slika pojavio pred mojim očima.
Vidjeh grad kao misleći Kafkin mozak, otkrih u njegovim vijugama labirint koji me je pozivao na avanturu. Krenuli smo prema nekadašnjem Getu jer tamo na granici između novog i tradicionalnog, je početak jednog ogromnog misaonog puta. Tu počinje svijest grada i širi se u svim pravcima.
Te ljetne večeri 20-og kolovoza stadosmo kao tenk pred kuću, koja više nije kuća nego samo sjećanje i očiju uperenih u njegovu bistu u jednom trenutku proživjesmo kraj onog davnog "proljeća". Moje unutarnje oči vidješe noć punu straha i kraj želje za otuđenjem od tuđinca koji je harao zlatnim gradom.
Vidjeh kuću i tenk i mladoga vojnika. Jedan veliki insekt se pojavio na vratima kuće. Preplašeni vojnik zatvori oči. Nedavno pročitan "Preobražaj" uskovitla njegova sjećanja. Vidje sobu i Gregora Samsu, velikog na leđa okrenutog insekta kako pokušava ustati iz kreveta. Vojnik otvori oči, insekta više nije bilo, vidio je samo bistu koja mu se smješila.
Kafka je bio insekt s oklopom koji ga je štitio od vanjskih uticaja. Njegovo proljeće je trajalo nešto duže. On je pišući cijeli svoj život prevodio u skladne rečenice koje i danas svakome tko ih čita zadaju probleme. Kako iz metafora koje lede krv spoznati pravo lice i dušu onoga koji ih je napisao. Kafka je, ne koristeći se rječju ljubav, neprestano tražio ljubav i težio ženidbi i braku. Njegova ljubav je, za razliku od Giordana, uvijek imala konkretno ime žene s kojom je počinjao liazon, ali on je isto tako u svakoj tajno tražio istinsku spoznaju u kojoj bi na koncu pronašao izvor i mogao joj dati ime najljepšeg osjećaja.
U 'Pismu ocu', pismu kojeg nikada nije poslao, napisao je:
"Oženiti se, osnovati obitelj, uzeti svu djecu koja dođu, održati ih u ovom nesigurnom svijetu, i čak još malo voditi, najviše je, po mom mišljenju, što uopće može uspijeti nekom čovjeku. Što to prividno lako uspijeva mnogima nije nikakav protudokaz, jer, prvo, uspijeva to stvarno malobrojnima i, drugo, većinom ti malobrojni ne 'izvode' to, nego se to s njima naprosto događa; to nije, doduše, ono najviše, ali još uvijek je vrlo veliko i vrlo časno (pogotovo što se ono 'izvoditi' i 'događati se' ne da posve razlučiti jedno od drugoga). I konačno, ne radi se o tome najvišem, nego samo o nekakvom dalekom, ali pristojnom približavanju; nije ipak potrebno odletjeti nekuda ravno do sunca, ali je svejedno potrebno dopuzati do nekog čistog mjestanca na zemlji, koje katkada obasjava sunce i gdje se čovjek može malo ogrijati."
Sjetih se onog davnog kolovoza i jutra na plaži. Sunce je pržilo kožu, more mirisalo na ljubav, sreća je lebdjela u zraku i ja skoro odustah od Kafke. Njegove pripovjetke su bile premračne i preteške i nerazumljive za to dugo toplo ljeto i moje veselo srce. Tada se sjetih gimnazije i Pjera Prpića, profesora hrvatskog jezika i njegove ljubavi prema literaturi, koju je nesebično poklanjao onima, koji su ga stvarno slušali. Shvatih da Kafku treba drugačije čitati. Treba početi od kraja da bih osjetila i u njegovim mislima otrila nešto do tada ne otkriveno, da bih pronašla, ono što sam u tom vremenu i tražila, ljepotu ljubavnog zagrljaja, tiho priznanje zanesenog srca, romansu nekog skrivenog žara.
"Pisma Mileni, otkrivena tek trideset godina poslije Kafkine smrti su bila i za mene intimno razotkrivanje tog velikog genija." govorio je Pjer zatvorivši oči. "Pisma su u stvari potresan ljubavni roman, neobične snage i intenziteta, najcjelovitije i najdovršenije Kafkino djelo."
Počela sam čitati Pisma i ušla u čudesan svijet poezije, svijet u kojem su me stvarno doticali napisani poljupci.
Jarka je u isto vrijeme čitala Kafku. Ona nije u njegovim pripovjetkama tražila ljubav nego je u njemu tražila istinu o sebi samoj. Pričala nam je kasnije o njenim lutanjima starim gradom. Bila je stranac u rođenom gradu, voljela ga i mrzila u isto vrijeme i tek ga je kroz Kafkine rečenice počela razumjevati. Željela je biti Felicia Bauer, možda još bolje Milena i dobivati pisma iz kojih bi mogla dalje učiti živjeti pod terorom birokracije i neuništivog staljinizma. Voljela je zadnje proljeće u gradu koji se počeo buditi iz dugogodišnjeg ružnog sna. A onda se dogodio kolovoz, njen grad je krvario, a ona je tiho plakala u Milanovom zagrljaju. Zajedno su krenuli prema hotelu i mi ih to ljeto više nismo vidjeli. Nekoliko godina kasnije sam srela Jarku pred malom kavanom. Njeno lijepo lice je odavalo pritajenu tugu.
"Čitaš li još uvijek Kafku" upita me poslije pozdrava
"Odustala sam od njega" rekoh ne razmišljajući
"Milan i ja smo se oženili i imamo jednu malu djevojčicu"
"Mislila sam još dugo vremena na vas, ali kako vam se izgubio svaki trag i sjećanja su blijedila" rekoh zatečena njenom izjavom
"Ne pitaš me jesmo li sretni" gledala me ne trepćući svojim velikim tamnim očima
"Jeste li?"
"Ja živim u kuli sagrađenoj ne od zidova nego od mojih misli. Tražim izlaz iz stanja u kojem se već godinama nalazim ali moje misli su Kafkijanski čvrste i okrutne. Nedozvoljavaju mi prodor u svakodnevicu. Budna sanjam zlatni grad i njegove skrivene tamne uličice. Zaustavljam se pred njegovom kućom i pitam bistu za savjet. Osuđena na nemir ja zaboravljam i Milana i djete i satima čitam već davno pročitano. U zatvoru od mojih misli postajem sama sebi krvnik."
Zatečena njenim riječima pozvah je na piće.
"Vaš kružok je poznat u gradu i ja mu želim bar jednom prisustvovati" reče mi Jarka s tajanstvenim osmjehom na licu. Mala kavana treperenje sunca i stol u kutu za dvoje.
"Voliš li ti Milana?" upitah je zbunjeno
"Moja ljubav je ostala u Praškom proljeću, prosuta krv na asfaltu jedne od malih uličica staroga grada" suze su potekle niz lijepo lice strankinje u gradu koji je postao njena prisilna domovima. Shvatila sam da se ona u potpunosti identificirala s Kafkom.
"Počni Milanu pisati pisma." rekoh joj tiho.
"Neznam što bih mu pisala"
"Piši mu o sebi, budi Joseph K. ili Georg Samsa. Piši mu o vremenu prije proljeća, o strahovima i žudnjama. Opiši mu grad sa svim njegovim legendama. Pozovi ga u avanturu postajanja, nestajanja i zaborava. Uvedi ga u labirint tvojih strahova i žudnji i pokaži mu put do tvog srca. Pismima možeš izgraditi most kojim ćeš se jednoga dana vratiti na početak priče, u ono davno toplo ljeto"
"To nije bio početak nego kraj" reče ona još tužnije
"Zar je ovaj grad za tebe stvarno tamnica" upitah
"Možda ne bi bio da sam onog davnog ljeta ipak otišla u Prag, da sam imala hrabrosti za istinski oproštaj. Ostala sam ovdje samo tijelom. Izdala sam jedno veliko srce koje me je tamo čekalo i iskrvarilo čekajući." reče ona gledajući zapadno nebo.
"Milan te je stvarno volio"
"On je volio moju tugu i moju bespomoćnost. Njegova blizina je za mene postala Josephstadt, nešto kao Ghetto u kojem sam se izgubila. Gušim se u zadahu monotonije i nerazumjevanja. Uz Milana je u meni, kao i u Židovskoj četvrti na početku stoljeća, vrijeme stalo. Njegove su, nekada zaljubljene oči, usmjerene samo prema profitu i nekakvom lažnom sjaju današnjice. Poželjela sam prošle godine izaći na trg i s vama sudjelovati u vašem proljeću. Njegov zadatak je bio drugačiji. On vas je pratio kao sjena i odavao vaše snove. " reče ona sada već pomalo bjesna.
Gledala sam je preplašeno. Zar je on, nekada dio nas, uzrok da su neki od nas, oni koji su bili glasniji i hrabriji završili u zatvoru.
"Možda je bio ucjenjivan zbog tebe, možda su i njega pratili, možda je sve radio iz ljubavi koju nije znao definirati i pokazati" rekoh joj tiho.
"Možda " Jarka spusti pogled prema meni i njenim očima osjetih izgubljenost i strah. Ušle smo u malu kavanu. Ona se osmjehnu. Njene misli su bile na drugom mjestu.
"Gdje ste se vi u Pragu sastajali?"
"U Arcu, tamo gdje su se sastajali Brod i Kafka" odgovori ona tiho i nastavi citirajući Kafku "Naredio sam slugi da mi se hitno osedla konj. Kad me je brižno upitao kamo ću, otresito sam odgovorio: 'Dalje odavde'. Nakon dvadesetak minuta čekao me je pripravan konj. Sluga mi je predao dizgine i ponovno tiho upitao: 'Ali gdje ćete gospodaru? Koji je vaš cilj?' Uzjahao sam i odgovorio: 'Dalje odavde – to je moj cilj"
Onog davnog dugog toplog ljeta njen život je bio orobljen za realnosti, oduzet joj je identitet i ona je lutala između različitih ljubavi tražeći svoju. U Kafkinim tekstovima je pronašla imaginarnu stvarnost svog nepostojanja. Tražila je put ka zamku nepronašavši ga u sebi samoj. Živjela je iluziju i u isto vrijeme je se bojala. Te večeri je, ne oprostivši se, otišla zauvjek iz mog života. Prag je ovog kolovoza bio ljep i obasjan suncem. Kafkina kuća sjećanje na netraženu sreću, sreću koja je došla sama od sebe obojena tihim zanosom ideje i traženju istine u sebi, a ne u drugima. Pokušah se sjetiti Jarkinog lica. Prošle godine su, u mom pamćenju, spustile mrenu na njenu sliku. Možda se vratila na početak, možda je sada tu negdje u našoj blizini, možda je prestala čitati Kafku. Moj bezimeni pjesnik me s osmjehom na licu povrati u stvarnost.
"Jesi li gladna. Vrijeme je za večeru"
"U ovoj kući je za vrijeme večera tutnjao glas Hermanna Kafke" rekoh još uvijek ne pristajući na stvarnost"Ne samo u ovoj. Oni su puno puta selili. Zadnji stan im je bio na obali rijeke. Franz je sa prozora svoje sobe gledao Moldavu i sanjao daljine."
"Hermann ga nikada nije shvatio, a on je cijeli svoj život ostao vječni sin"
"Zaboravi staroga, on je bio lud" reče mi blago najiskrenija ljubav moga života
"Ne mogu zaboraviti Franza ni njegov bjeg od stvarnosti u metafore koje su bile još ružnije"
"Mi smo na feriju. Pogledaj krovove pri zalazu sunca. Prag je stvarno zlatan"
"To je grad odabranih, grad iz kojeg su potekli i moji geni."
"Sanjaj grad, sanjaj ljepotu iz koje si potekla, ali molim te idemo sada nešto pojesti. Gladan sam. Pretvorit ću se u vuka koji je pojeo crvenkapicu" reče mi veselo grleći me.
"Hvala ti za ljubav, hvala ti za sreću ljubavi moja. Druge godine ćemo zaobići Prag. Idemo negdje gdje možemo kupovati snove."

Kommentare:

Miško hat gesagt…

Kad bih imao "konja" i ja bih otišao dalje odavde ...
"Ljeto bunta" zovem daleku 1968, koja mi je među najdražim godinama moga života. Velika nadanja, velika očekivanja. A što je ostalo? Kao i u Kafkinom "Procesu" i sad se ljudi optužuju, robuju sve više, sve se zakotrljalo niz brdo...barem je moj dojam, tako doživljavam svijet. Idela nigdje, ljubavi još manje: samo profit, jedini bog kojem se svi klanjaju.
Inače, nisam čitao "Pisma" i žao mi je što nisam: nisam do sad ni znao da postoje.
Lijep pozdrav!

dinaja hat gesagt…

Da Miško, svijet je postao carstvo Boga Mercura i to je ono što nas udaljava od izvora, što nam zatvara putove ka Zamku, što nas optužuje, a mi neznamo zbog čega smo optuživani. To je razlog da se uvijek vraćam izvoru i sanjam "revoluciju sna" iz koje smo mi, ta sretna generacija, ponijeli barem snove u život.

vedran hat gesagt…

Ah, naravno, čitao sam Kafku. Bila je to lektira u četvrtom razredu srednje škole. Iščitavao sam "Proces" i čudio se apsurdnoj logici i nemoći Jozefa K. da uzme svoj život u svoje ruke, ali kao da je tako po nekoj višoj sili moralo biti. On je morao ostati i vrtiti se u tom krugu apsurda, potpuno nedužan ili nesvjestan svoje krivice, da bi mu krvnici na kraju oduzeli život. Poslušno i pokorno, kao janje, otišao je pod nož, kao da nije bilo ama baš nikakve mogućnosti da se opre ili pokuša zasnovati život podalje od apsurdnog okruženja. Osjećao sam tjeskobu čitajući, ali još veću kad me je profesorica u školi pitala za moje mišljenje. Kratko sam prokomentirao Jozefa K. kao rezignirnog, pasivnog čovjeka, koji jednostavno prihvaća da mu se mora suditi i prepušta se inkvizitorima, a sve se doima poput noćne more iz koje na žalost nema sretnog buđenja. Profesorica nije bila zadovoljna odgovorom, meni je to bilo jasno, ali i potpuno nebitno. Nisam više poželio čitati "Proces". Ima toliko ljepših i kud i kamo više nadahnjujućih književnih djela.

dinaja hat gesagt…

Dragi Vedrane, u ono vrijeme kada sam počela čitati Kafku mislila sam isto kao i Vi. Čitajući njegova pisma pronačla sam onaj drugi dio Franza koji nije Joseph Ka, niti Georga Samsa.
Danas, studirajući univerzum čovjekovog uma, mislim da mnogi od nas nemogu pronaći Zamak koji se krije duboko u našoj podsvjesti. Kafka taj Zamak nikada nije pronašao i zato je ostao "vječni sin".
O "Zamku" u našim glavama pišem u tekstu "Anatomija jednog samoubistva".
A, kada govorimo o klasicima, M. Proust mi je puno bliži.