Samstag, 23. Februar 2008

Ljubav i trgovina snova



Na zapadnoj strani Camarga u bizarnom pejsažu laguna i kanala leži usnuo, kao u Trnoružičinom snu, srednjovjekovni gradić Aigues Mortes. Iza grada se širi mediteran, more koje ga je nekada dodirivalo, a danas se naslagama pijeska odvojilo od njega. Ostali bijeli otoci, koji dotiču zemlju natopljenu krvlju, su sol koja je u nekom davnom vremenu krila miris smrti. Dvadeset kula i deset kapija razbijaju zidine kojima je grad okovan. Na sjevernom uglu tok kamenog opasača stoji sama, čuvarica grada, kula Constance.



U vremenu kada je more svojim valovima još dodirivalo grad Constace je bila svjetionik. Tu na Hesiodovim vratima pakla je rijeka tisućama godina slagala pijesak i pomicala obalu sve dublje u more, ali u isto vrijeme je svojim rukama grlila grad.

Ušli smo u grad kroz njegova najveća vrata, ostavljajući za sobom deltu rijeke, močvaru i konje nesedlane na kojima smo par sati ranije pozdravljali barske ptice i slušali tišinu. U zagrljaju zidina kriju se male kale pune proljetnog sunca, malih kafića i radnji punih suvenira. Šetamo gradom dok dan ide svome kraju. U izlozima iza blještavih stakala skriva se povijest mrtvih voda. Zaustavili smo se pred izlogom malog butika u najmanjoj i najskrivenijoj uličici grada. Sunce na zapadu se kupalo na staklu i mi zaneseni igrom boja koje su, igrajući se sa našim očima, skrivale i otkrivale poredane figurice. Izgledalo je kao da statuice plešu, kao da se pokreću i pokretom nam pričaju neku legendu grada. Zaneseni tim prekrasnim plesom mi uđosmo u prostor. Vrata su bila teška i zvuk zvona najavi naš ulazak. Iz mraka na kraju prostora se pojavi starac iza čijih, nekada crnih, teških obrva naslutismo osmjeh dobrodošlice.
"Dobar dan, dobri ljudi" reče nam on veselim glasom.
"Dan već polako ide kraju" reče moj bezimeni pjesnik
"U ovom prostoru je već stoljećima isto vrijeme, moje vrijeme" odgovori starac zagonetno.
Zar smo u ovoj dalekoj zemlji pronašli novu stranu svijeta, pomislih zbunjeno. Odaja u koju smo stupili je bila skoro prazna. Uz zid je stajala samo jedna klupa, ispred nje stol, a u uglu drvena škrinja. Čovjek koji je stajao pred nama je izašao iz prostora kojeg uopće nije bilo. Iza otvorenih vrata pred kojima je još uvijek stajao je bio samo zid. Sjetih se priča o dvorcima sa tajnim prolazima i skrivenim izbama, koje su služile kao skloništa za proganjane.
"Željeli bi vidjeti šta se krije u vašoj radnji" rekoh mu da opravdam naš ulazak.
"Gledajte " reče starac mirno i ugasi svijetlo. Zraci sunca na zidovima ostavljahu sjene naših tijela i ples nekih nepoznatih utvara koje se počeše isprepletati s nama. Do tada ne viđena svjetlost dotaknu naše misli, polutama odaje pređe u vatromet boja. Dubina, širina i visina prostora nestadoše i mi osjetismo put vremena, iznenadno kotrljanje našeg unutarnjeg sata unazad. Smjenjivala su se godišnja doba obratnim redosljedom. Proljeće s kojim smo stigli u grad pređe u zimu, iza koje se pred našim očima pojaviše tople boje jeseni, zabljesnu nas toplina ljeta pa onda opet bi proljeće.Iznenada se u maloj odaji ispred nas pojavi kula Constance u svojoj punoj veličini. Blješteći u suncu, obavijena tajnom svoje unutrašnjojsti, izgledala je veličanstveno. Na njenom tornju je sjedila bijela golubica. Odjednom se otvoriše kapije i mi se nađosmo u prostoru punom vlage i zgusnutog teškog zraka. S vrha je padao mali zračak svjetla na djevojku duge kose i upalih obraza.
Starac, koji više nije imao godina, mi reče:
"Ja sam čuvar stoljetnih snova koji su hranili Mrtve vode, a da bi ih vidjeli morate prestati vjerovati u čvrstinu materije, prostor i vrijeme, prestati gledati očima, slušati ušima. Jedino očima srca možete postati dio ove priče koja još nije završila. Ovdje je sve samo san."


Marija Durand je 38 godina zatvorena u zidinama zbog sukoba s crkvom, zbog ideje, zbog zabranjenih misli, zbog vjerovanja u energiju koja ju je hranila. Na zidu ćelije uklesana riječ "Resistence", odaje čvrstinu njene osobnosti. Petnaestogodišnja djevojka stavlja, zbog Boga u sebi i vjere u njega, svoj život na kocku, odbijajući dobrovoljni povratak u okrilje katoličke crkve. Constance postade njen dom i dom njoj sličnih žena. Zidovi, debeli šest metara, zatvoriše mlado tijelo u prostor bez stvarnog sunčevog svijetla.
Njen san o slobodi duha pređe u vječno svijetlo njenih misli, energije koja nam u ovom trenu bojama priča istinu o njoj. Tamnica Constance, crna rupa, neboja u kojoj blješti lice mlade žene, njena tuga i ljubav, prekinuta bračna sreća i njen unutarnji put ka slobodi dotaknuše naša osjetila. Njene misli se proširiše ovim malim prostorom u najmanjoj uličici Mrtvih voda. Mlada žena pruži ruke prema meni, a iznad nje se pojavi crni oblak, snaga velikog vladara koji pokušava zgnječiti njen san. Iz oblaka bljesnu munja. Hugenoti popadaše na koljena. Crvena boja se prosu prostorom.
"Danas je dan njenog hapšenja, 17. aprila. 1730." reče nam mirno čovjek bez godina.
"Njena mladost je ovoga toplog proljetnog dana prešla u bezutješnu tamu i vlagu kule koja je prije njenog vremena bila svjetlo zalutalim mornarima."
"Zar ste nas vratili toliko godina unazad?" upitah prestrašeno
"Željeli ste vidjeti šta prodajem. Ušli ste u moj svijet bez nagovora, slijedeći vaše misli."
Prosuta crvena boja promjeni nijansu, pređe u plavu boju križa kojim su Hugenoti označavali svoje vjerovanje. Kronos još jednom uskovitla energiju oko nas.
Davno prošla Bartolomejska noć zasja na zidovima butika u kojem je sve mirisalo na ljubav koja nikad ne prestaje. Grad na obalama Seine se kupa u ljetnom suncu. Ukaza se Louvre u kojem su u tom davnom vremenu živjeli kraljevi. Katarina von Medici, kraljica majka u svojoj okrutnosti žene gladne moći i u strahu od njenog gubitka, je i inicijator te krvave noći. Sunce obasjava povorku koja hrli na slavlje, duplo slavlje. Vjenčanje, ljubav između hugenotskog princa iz Navare i sestre katoličkog kralja, ljubav koja je trebala izmiriti zaraćene strane i ujediniti njihova vjerovanja. Hugenotti su klicali i pozdravljali odabranicu iz drugog tabora, ženu čija majka je promatrala ceremoniju očima krvnika. Pariška noć u kolovozu 1572 je mirisala na tek početi san, u vrtovima Louvra su cvjetali ljiljani, a bijeli golub i golubica su kružili nad tek oženjenima. Toplinu ljeta i ljepotu noći razbiše zvukovi zvona s crkava, zvona koja nisu pozivala na molitvu, nego na pokolj. Ista ona zvona koja su zvonila za vjenčanje najaviše trenutak smrti tisućama koji su vjerovali.
Stajala sam pored bezimenog pjesnika, njegova ruka na mom ramenu, ljubav u dodiru i strah zbog istine koju doživjesmo nas sjedini sa snom koji smo proživljavali. Crvena boja, simbol ljubavi i ubistva, pređe u nijansu trulih višanja. Ispred nas se prosuše tijela onih koji su tražili istinu izvan Rima. Pariška krvava svadba zaledi naše misli. Vidjeli smo gradove u plamenu, Francusku koja se kupa u krvi nedužnih i Katarinu von Medici kako se smješi. U igri svjetla i tame na zidovima boutika su se stoljeća smjenjivala, progoni nastavljali, vrijeme je ponovo krenulo svojim pravilnim tokom.
"Marie Durand je u vremenu previranja živjela svoje revolte u Kuli i dočekala kraj progona". šapnu mi bezimeni pjesnik.
Na zidu zasja trag umirućeg sunca. Na mostu kule stoji Marija s komadićem papira u ruci.
"Danas je 13 aprila 1768" reče nam tiho čovjek bez godina
" U rukama drži potvrdu o pomilovanju. Ona je konačno slobodna."
"Zar je već prošlo trideset i osam godina?" upitah preplašeno
"Prošlo je dvjesto devedeset i šest godina od pariške krvave svadbe, draga moja boginjo" odgovori mi umjesto čovjeka pjesnik.
Gledala sam zadivljeno zalaz sunca nad Mrtvim vodama i siluetu Marije starice koja je slomljena tijela, ali uzdignute glave napuštala Mrtve vode. Marie Durand se vraća tamo odakle je s tek petnaest godina krenula, na imanje svojih roditelja, vraća se na početak sna.
Cijeli jedan život satkan u par trenutaka zalaska sunca, u malom butiku u najskrivenijem kutu Mrtvih voda, san koji se može vidjeti samo u tami svakodnevice i sjaju njene iluzije, nas je još jednom poveo u vječnost.
Čovjek bez godina upali svjetlo. Pred nama je stajao starac nasmješena lica, s omotom u rukama.
"Koliko košta?" upitah ga još uvijek snena
"Kod mene se ne plaća novcem nego vremenom." reče
"Kako to mislite?"
"Poklonili ste mi vaš osjećaj u sudjelovanju. Vratili ste mi, vašom vjerom u istinu, trenutak i sreću postojanja. Vidjeh Mariju koju tražim već stoljećima. Naš zajednički san je bio prekinut okrutnošću epohe, san koji smo mi počeli sanjati, danas se nastavlja u vama. Vi ste pronašli božje oči u sebi, oči koje će vas braniti od nasilja svih epoha."
U njegovim rukama je mali omot svjetlio ljepotom.
"Mi smo našu mladost proveli u tami nepovjerenja, straha i nesigurnosti" nastavi starac " i moljci su bili sretniji od nas jer su mogli po cijenu života poletjeti ka svjetlu."
"Vi ste poznavali Mariju?" upitah ga još uvjek ne spoznavajući značenje ovog trenutka
"Ona je bila do danas moj neodsanjani san. Sada znam gdje trebam poći, da zaustavim još jednom trenutak, da odsanjam ovo stoljećima sanjano vrijeme."
Stavio je omot na tezgu male radnje s riječima:
" Izvan ovog prostora vi više nikada nećete vidjeti Mariju, ali naš zajednički san će vas pratiti kao dobar omen, kao dokaz istinitosti vašeg zajedničkog sna."
S osmjehom na licu on nestade u tami iza prostora koji je još uvijek svjetlio zalazom sunca.Uzeli smo omot i izašli u malu ulicu i činilo nam se da se ništa nije promjenilo. Sunce je stajalo još uvijek na istoj točki horizonta.
"Šta smo kupili?" upitah ga
"Jedan prekrasan san." odgovori mi on tiho.
"Ali snovi nisu čvrsta materija, ne mogu se zamotati."
"Zaboravi činjenice, vjeruj u ono što si doživjela."
"Idemo negdje popiti piće."
Mala kavana treperenje sunca i stol u kutu za dvoje. Naručili smo cognak. Konobar je donio dvije velike čaše tog kraljevskog pića. Odsjaj sunca u zlatnoj tekućini i miris proljeća, vrati nas u trenutak stvarnog postojanja. Na stolu ispred mene je ležao omot ružičaste boje čije su vrpce treperile na večernjem vjetru.
"Šta skriva taj omot?" upitah otpivši gutljaj svjetlucavog pića.
"Razmisli, šta kupuješ na svetim mjestima. " s osmjehom na usnama, suncem u kosi i čašom u ruci, on mi odgovori tajnovito.
"Ali ovdje nije bilo krunica, nije bilo ničega za kupiti."
"Kupila si Marijin san satkan od niti njenog vjerovanja."
Otvorih omot. Mali križić zasvjetli plavom bojom sna i bjelinom golubice u letu. Sjetih se Hugenota i njihovog vjerovanja. Malteški križ se širi prema svim stranama svijeta i pokazuje dinamiku i snagu vjere. Iz križa uskrsnula snaga se prosu oko nas i ja vidjeh rajski grad i prebrojah njegova biserna vrata između kojih se smjestila kruna od ljiljana. Ljiljani, znakovi plodnosti bez plodova, goli cvjetovi ljubavi koji se pretvaraju u srca onih koji osjećaju snagu Spasitelja u sebi. Objesih križić oko vrata i toplina nekog do tada nepoznatog osjećaja se prosu mojim tjelom. Marija je, kao i ja, rođenjem bila katolkinja ali se obrazovanjem odvojila od tame tadašnje ckve. Tražila je i pronašla istinu u sebi. Na lančiću zasja san koji smo pred par trenutaka u malom butiku odsanjali. Moramo se vratiti na početak, još jednom odsanjati naše vjerovanje u snagu energije koju sami induciramo.
"Mala kavana, treperenje zalazećeg sunca i stol u kutu za dvoje. Ja te ljubim, zbilja te ljubim milo jedino moje" šapnu mi moj bezimeni pjesnik.
Vratili smo se u hotel. Portir nam se nasmješi i upita:
"Kako vam se sviđa naš grad, jeste li bili na zidinama?"
"Bili smo na izletu u prošlost Languedoca" odgovori mu brzo bezimeni.
"Tražio vas je neki stranac i ostavio ovu kovertu za vas." reče portir i pruži mi požutjeli omot.
U sobi otvorih kovertu u kojoj je bilo pismo ispisano starim rukopisom, ali misli su bile tako prostorne i nove.
"Draga Diana, boginjo, čuvateljice mjesečeva srebra, brani istinu o nama. Nastavi živjeti Giordanov san kao što sam ga ja živjela. Mi smo kao djeca sa ruba sna bili ostavljeni u tami vječne noći i vlage bez godišnjih doba, bez prava na osobno vrijeme i prostor. Lančić koji nosiš oko vrata neka bude znak ljubavi, jedine energije koja nas hrani u trenutcima nespokoja. Bjela golubica, simbol mira i prekrasnog sna neka bude most našim mislima. Ona će te pratiti u stopu sve dok budeš vjerovala u snagu svog sna.
Marija"
Zaustavih pogled na pjesniku.
"Moramo još jednom otići do butika" rekoh mu pomalo prestrašeno.
Šetali smo malom uličicom i tražili butik. Izlog iza kojeg su se jučer krili snovi je bio prazan i sunce se više nije zrcalilo u njemu. Vrata su bila zaključana. Upitasmo jednog slučajnog prolaznika za radno vrijeme radnje. Čovjek nas pogleda začuđeno i reče:
" Taj butik je već godinama zatvoren. Vlasnici su se mjenjali i bježali iz njega. Priča se da se tu pojavljuju duhovi. Između zidova se čuju šapati, pod podovima se legu štakori"
"Znate li šta je ovdje bilo u vremenu proganjanja Hugenota" upita pjesnik
"Priča se da je bio stan u kojem su se oni tajno sastajali."reče prolaznik i ode gledajući nas s nepovjerenjem.
Stajali smo još neko vrijeme pred izlogom iza kojeg se krije tajna jedne neostvarene ljubavi. Bjeli golub i golubica se spustiše na pločnik pored nas. Mi krenusmo prema suncu, a oni su, kao da nas prate, polako skakutali za nama.
"Moramo potražiti boginju i Bacchusa."
"Ovdje u Provansi?" zapita me začuđeno pjesnik
"Oni su uvijek s nama."
"Kako ćemo ih prepoznati?" upita me pjesnik znatiželjno.
"Moramo krenuti na putovanje vremenom."
"U kojem smjeru?"
"Rijekom ka njenom izvoru."

Kommentare:

Miško hat gesagt…

Vjera i krvoprolića kao da stupaju ruku pod ruku kroz stoljeća, pišući krvave stranice povijesti ...
Lijep pozdrav iz Rijeke!

dinaja hat gesagt…

A ljubav ostaje, ranjavana, uništavana, protjeravana, ljubav uvijek pobjeđuje, ona miri, ona oprašta, ona preživi smrt i ubijanja. Ljubav je jedina energija koja nepozna entropiju, jedina koja ostaje vjerna svom osnovnom obliku.

Miško hat gesagt…

Ovo kao da govori blogerka Rusalka...i ona vjeruje da je ljubav baš sve!
Lijep pozdrav!

dinaja hat gesagt…

Ljubav je osnova svega............