Slobodna na izvoru sreće, osnažena zrcaljenjem osmijeha na površini svijesti, osjećam bujicu lakoće postojanja, u svjetlosnom zagrljaju sanjane ljepote stojim pred samom sobom obnažena i uranjam u odoru životne toplote. Plameni jezici miluju trenutak u kojem se budim, nježni lahor ovog jutrenja skida oblake tuge sa iskrećeg horizonta nove spoznaje. U kapljicama rose na obzorima svitanja vidim zrcaljenje bisera iz kojih se ljubav rađa. U lahoru tek probuđenog dana čujem eho uzavrelog srca, na padinama čudesnog pejsaža novih snoviđenja promatram buđenje godinama uspavane svemirske plesaćice u borbi sa vrtlozima davnih noćnih mora. Čekam, strpljiva sam, dozvoljavam joj da sama ugleda svoj lik u zrcalu još mirnoga srca, da se vidi na površini izvorske vode, da prepozna samu sebe na izvoru sreće. Eho tek probuđenog srca ponavlja riječi ovog sretnog buđenja.Postoji netko u dubini svijesti, netko dalek, a opet blizak srcu mom, biće jedno sneno, trepravo i sjajno kao zvijezda tajna, ona noćna ljepotica bajna. Šapuće mi tiho poeziju snova, Nerudine želje, Lorkine sanje, Jesenjinovu tugu, Ujevićevu snagu, šapuće riječi davno napisane i u zagrljaju tog čudesnog bića ponovo oživljene. Iskre se riječi u stihu dijamantnog sjaja, stih do stiha dijadem u kosi kraljice što nam duše hrani, pjesme očuvane milovanjem svijesti, a ponovo izgovorene novom snagom nove osjećaje u košaricu života smijesti. To čudesno biće u dubini moga oceana, ponornice mojih osjećaja prima, sjedinjuje pročitano, naučeno, zapamćeno u vrulju mojih novih osjećanja. Blješti kao sunce što planetu čuva, pruža svoje ruke u zagrljaj uspomena, treperavim glasom šapuće mi o životu satkanom od zlaćanih vlati zapamćenih sjena. U tišini sutona, u znaku dnevnoga smirenja, to tajanstveno biće za snove me sprema i pjevuši uspavanku stihovima već davno umrlih poeta.
Tada sanjam poeziju, sanjam mirise, zvukove, okuse i dodire u pjesmama davnim sjetno ispletene, sanjam zeleno na čudesnoj stazi ka Cordobi dalekoj, kupam se ponekad u luninim tugama, osjećam vrijeme u himni opjevanog tijela, vidim Jimma, vjernog pjesnikovog psa koji umjesto njega liže ruku njoj.
Njoj? Ljubav se tada kao sjenka u snovima rađa i ja osjećam u sebi to tajnovito biće, plesaćicu moje svemirske nutrine, biće blisko srcu mom koje je kao cvjetna lađa, usidrena u srcu mom i čekala da drhtajima snova dozvolim da ponovo zapleše svoj vječni ples.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen