Imitacija imitacije života.

Svaka slika Vladimira Kush- a u meni budi neka davna sjećanja, sjećanja na vrijeme kada sam tek pokušavala biti autentična u izrazu, a osjećala sam da se sve pročitano, sve naučeno, sve zapamćeno zrcali u mom pamćenju i vraća me na izvor s kojged sam počela učiti. Sliku koju stavljam na početak ovoga teksta sam vidjela u originalu, ali me prisjetila i na ono drevno rađanje Venere iz Jakobove školjke.

Kako se usudio mladi umjetnik ukrasti ideju iz mita, pa onda ukrasti još i ideju drevnog slikara i Jakobovu školjku prezentirati kao svoje djelo? Smiješna pitanja, glupa pitanja, nepotrebna pitanja. Jer isto bi se mogli zapitati kako se usudio Platon Sokratove ideje sročiti u svoj izričaj i ostaviti nam te skupocjene misli u naslijeđe. Zar bi mogli osuditi Borgesa koji je služeći se mislima umova prije njega napisao predivno književno djelo svojim uvijek prepoznatljivim izričajem. Kako zamjeriti Matošu koji je u svoja unosio misli zapamčene od velikog Edgar Alana Poe.

Sve što mi danas pokušavamo reći, napisati, izraziti je već jednom davno bilo rečeno, napisano, izraženo. To je znak da smo učili i upijali tuđe misli, pretvarali ih u svoje znanje. Predivan osjećaj se budi u nama kada znamo da slijedimo ono što smo upili u sebe na pravim izvorima umjetnosti, na pravim izvorima književnosti, na pravim izvorima znanosti, a onda se potrudimo da to pretvorimo u osobni izričaj.

Ljubav, imitacija imitacije ljepote i lakoće postojanja, taj vječni izazov, neuništivi poticaj, vječni uzrok, ljubav ta čudesna energija, Ariadnina nit na putu ka izlazu iz misaono- osjećajnog labirinta. Ljubav opjevana, opisana, sanjana ali nikada dosanjana. Imitacija imitacije života, znak tog čudesnost zrcaljenja u zrcalu vječnosti.

Iznenada začuh stihove božanske komedije i poželjeh sjedinjenje s Danteovim davnim snom. Na svom putu u raj, na vrhu čistilišta poeta prepoznaje ljubav u osmjehu žene i s njom ulazi u sfere vječnog svjetla gdje se mješaju daljina i blizina i gube granice stvarnosti.
"O gospo što mi nadi snage daješ i koja radi moga spasa pati, te ostavi u paklu svoje trage, toliko stvari svih kolike shvatih od tvoje vlasti i tvoje dobrote, priznajem, moć i zanos su mi dati."
Žena se zagonetno smješi i stihovima potvrđuje njegovu želju.
"Kad obadvoje djece Latonine, Ovnom i Vagom pokriveni leže i skupa prolaz neboslona čine, koliko je od točke ravnoteže s zenitom, dok od pojasa se dvoji svatko i novu polukuglu reže."

To blizanci Diana i Apolon ljubavi šansu daju, stvarajući polutke koje će se tražiti vječno.

"Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka."

Držeći se za ruke lebdimo kroz krugove isprepletene nitima naše spoznaje, spojeni duplom zlatnom spiralom genetskog nasljeđa. Veliki zlatni rez nas unosi u središte univerzuma, gdje u sredini devetog kruga zasjaše, kao biseri u školjki, oči božje. Tu čujemo šumove beskrajnog mora i nestajemo u beskraju te, do ovog trena, nedohvatne ljepote.

Napustili smo čvrstinu materije, oslobodili se okova nepostojanosti i krenuli u dubinu beskraja ka nikada dovoljno objašnjenom Danteovom raju.
S Parnasa do nas dopire pjesma Muza i budi u nama apolonsko-dionizijski osjećaj sna i zanosa, jasnoću i ludilo ljepote stvarnog postojanja. Muzika sfera kroz koje lebdimo, šumovi beskrajnog mora izmješani s pjesmom Muza, sve pretvara u svjetlost punu zlatnih niti koje nas spajaju u svetu spiralu univerzuma. Ujedinjeni bogovima u nama, okrunjeni lovorovim vjencima vječne Dianine i Apolonove ljubavi, mi nestajemo u ljepoti osjećaja.
Dante i Beatriče nam pokazuju rađanje anđela, vjesnika neba, stvaraoca krugova kroz koje prolazimo.

Sjetih se Botticceli-evih i Dali-evih ilustracija " Božanske komedije" . Ono što je Botticceli zamišljao anđelima sada dotiče naše misli i pretvara ih u energiju koja nas nosi uvijek dalje u vječnost trenutka u sreću osjećaja, u ljubav. Dali ih je vidio svojim očima, ali ideja je uvijek ista. Ti čudesni krugovi iznikli iz Daneteova drevnog djela.

Orionovo sazvježđe se pretvara u sliku Dalievim talentom ovjekovječenih Jakobovih ljestvi koje nas vode u san i mi osjećamo zlatni rez u sebi, osmišljenu energiju, snagu naše želje da pobjedimo prolaznost u kojoj smo rođeni. Danteova ljubav gori nadom u nama, jer tu u vječnom svjetlu prestaje vjerovanje i ostaje samo beskonačnost i ljepota postojanja.

"Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled." šapnu pjesnik

"Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijeza."odgovorih gledajući prema istočnom nebu.
"Tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani."
"Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba."

Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili smo se u prekrasan spoj znanosti i religije koja nas je odgajala, ali osiromašili za jedan osjećaj, jer strah je ostao kao zla kob iza nas. Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla.

Lakoća postojanja u svijetu svjetla i pokreta, lutanje univerzumima na strunama svjesti, nas uvodi u svjetove o kojima smo sanjali ili možda samo čitali.
"Na ovom putovanju nismo sreli orla u kojem se sve zrcali." reče mi pjesnik
"Velika ptica u kojoj žive sve ptice je bila cilj ovog misaonog puta."
"Veliki orao je Bog, u njegovom perju su skupljena sva pera svijeta, sve sudbine i svi životi." stoji u osamnaestom pjevanju Raja.
"Slušaj tonove sna, osjetit ćeš istinu u bojama koje nas okružuju."
U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu koja se neosjetljivo omotavala oko nas.
Osjećajući suptilnu simfoniju u sebi mi poletjesmo u visinu, u beskraj Danteovog sna. Kružili smo kao velika ptica nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi koje su nam pripisivali.

"Mi trajemo snom jer smo obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama." šapnu mi pjesnik
"Mi nosimo vječnosti u sebi. Ulazimo u vrijeme prije vremena u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer to je naše novo vrijeme." rekoh sretno jer je tama nametnutih nam grijeha ostajala sve dalje iza nas.
Mi imitiramo davno imitirani život naših pradjedova i u toj imitaciji izrastamo u unikate danas življenog života punog znanja, vjerovanja i ljubavi.