Cor non mentitur

Srce ne laže.

Dok stojimo na oltaru života, život kroz srce prolazi ritmom najčudesnije melodije koja nas prisjeća da je to naše Srce ludo, srce luckasto i opijeno muzikom sna i jave, ispunjeno tonovima sreće koji valove tuge u pjenu radosti, u fontanu vječnoga svjetla i zdenac mladosti pretvaraju.
Jutrom se budi mirisom ljubičastih pupoljaka, na podnevnom suncu se zrcali u radosnoj kupki beskrajne sreće koja se k zapadnom nebu kreće.

U sutonima ne jenjava s ritmom snenoga dana, uvijek veselog dana koji je cvijetao u predklijetkama i prolazio kroz zaliske u klijetke trajanja na oštrici trenutka, u svom istinskom postajanju u svakom novom treptaju vječno snenog oka.

U ovom plodnome ljetu mojih zbrojenih godina ta čudesna tvorevina je postala galerija sjećanja na osjećanje osjećaja, kristalni dvorac u kojem sada samo ljubav život sanja. Njen odraz u zrcalima duše, stahopoštovanjem i iskustvima prožeta ljepota, ljubav ta istina istinom ogrnuta, jedina istina koja tu čudesnu tvorevinu hrani, njeguje i svakim novim svitanjem perivoj života životu život poklanja, a nas u Afroditinu djecu pretvara. Svjetlosnim zagrljajem sjedinjeni mi srcem srcu šapućemo, srcem srca tuđa osjećamo, gledamo, slušamo, mi djeca iz sedefa i pjene izronjena širimo svjetlost svoje duše, nad ovim oceanom snova iskrimo i pozivamo sva srca svijeta u zagrljaj duše i njene sjene. Prosipamo bijele biserne suze koje se često u tuđim srcima ugnjezde i svojom snagom u tim srcima nove bisere stvaraju. Sjedinjeni u ovom virualnom beskraju mi postajemo novo pleme, nomadi ljubavi, lutalice koje u drugim srcima ostavljaju trag svoje duše sjene.

Srcem srcu!

Podigni svoja nevidljiva jedra

ti galijo puna skrivenog blaga

i kreni u ljepotu treperavo modra,

zaplovi oceanom zvjezdanog traga,

uplovi u luku čudesnog sjaja,

u ljepotu jedinog, istinskog svjetlosnog zagrljaja..

Vjetar je ovaj nečujno snažan,

snažno nježan,nježno sjetan.

Podigni sidro iz sretnih njedara,

povedi me valovitim morem,

mene lutalicu i vječnog sanjara.

Povedi me jutros u tek naslućene daljine,

među tužne i nesretne sudbine,

i budimo jutros vrtlog putovanja,

otrgnimo sve ljude sretne iz zagrljaja životne miline,

da sretni nesretnima darujemo vječnu ljepotu naših sanja.

Srcem srcu jutros šapćem,

Slijedi krik uplašenog galeba,

ponudi mu gutljaj ljepote.

Rastjeraj oblake tuge

nad hridima ljudske strahote.

Suzama neba gasi žeđ ožednjelima,

žednima u pustinji nespoznate ljepote,

tragačima bisera što izgubljenu sreću traže,

bisere koji u školjkama dobrote

na obalama tvoje vječne straže

snivaju buđenje tvoje ljepote.

Vrati ljepotu osmjeha ugaslom sjaju

onima što otrovani tuđim strahovima od sebe samih izgubljeni,

pučinom životom nesretni lutaju.

Osuši suze na njihovim obrazima,

crne, gorke, nezaustavljive suze

koje i bisere u crni prah pretvaraju.
Srce, ti čudesna galijo ljudske dobrote

usidri se u njedrima gladnih ljepote,

u njedrima punim strahote,

u njedrima bez toplote.

Postani oaza u pustinji bez snova,

mak u usahlom žitu trulih plodova,

voda u toj suncem isušivanoj Sahari,

žeteoc žetvi neizživljenih izazova

srce tužnom srcu u osjećaja pustari.

Sve što se oko nas događa mi vidimo i čujemo u sebi, vidimo, mirišemo, osluškujemo srcem i oči boje sna i osmijeh prijatelja, sve to prepoznajemo tek u sebi i osjećamo da nismo jedno jedino biće, spoznajemo koliko je Marcel Proust imao pravo u svojim poetičnim tekstovima, spoznajemo da se u našem vremenu, u toj svojeglavoj rijeci bez povratka sjedinjuju pritoke različitih bića, da se iz trenutka u trenutak u nama samima zrcali i tuđa ljepota, tuđa snaga, ponekad i tuđi san.

Rijeka vremena, život se slijeva ka ušću vječnosti, dok njenim koritom protiču trenutci u kojima smo bili strastveni, zaljubljeni, umorni, tužni, sretni, uvrijeđeni, ogorčeni, nesigurni i odlučni.

Srce pamti osjećaje, srce je najveći izdajnik prohujalog vremena, srce ta čudesna kapljica u rijeci vremena, snažna kapljica u kojoj su sjedinjeni svi već naizgled zaboravljeni osjećaji prošlosti. Srcem pamtim, volim i opraštam, srce me uvelo i u ovaj čudesni svijet u kojem srećem druga srca, prepoznajem se u nekim drugim srcima, pronalazim njih u sebi i sretna kličem u uvom jutrenju, ovaj čudesni svijet je pun ljubavi.

Tu u dubini sebe same, u onoj čudesnoj točki u kojoj se sjedinjuju sve četiri strane svijeta, spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka, je čudesna samsara, ocean sna, beskraj, vječnost, dobrota duša, toplota srca, čudesnost ljudskoga života.