Vječna iskra, treperavo iznikla iz davno rođenog dječaka, nebu okrenuta, čovjekom probuđena, zvijezdom padalicom pozdravljena, pastirskom pjesmom dočekana, ponočnom tišinomi zvucima orgulja slavljena. Njen put traje tisućljećima, zvijezdana je staza nemirnim dušama, anđeosko svijetlo prestrašenima, svijetlo tek rođenima, smiraj umirućima, melem ranjenima, pomilovanje optuženima, spokoj tugama, sreća nesretnima, ljubav neljubljenima.
Noćas vidjeh zvijezdu repaticu, komet ili tek želju da je Betlehemsko svijetlo na svom dugačkom putu od početka vremena do ustreptalog srca prešlo milijarde svjetlosnih koraka i bilo putokaz zalutalim putnicima, zvijezda vodilja ka jaslicama smirenja, ka njedrima spokoja, ka izvoru čudesnih osjećaja, ka rađanju ljubavi.
U kaleidoskopu snova vidjeh kako nestaju tuge, nesreće, bolesti, vidjeh uskrsnuće Lazarevo, rađanje ptice iz pepela njenoga oca, vidjeh spasenje brodolomaca, vidjeh ozdravljenja oboljelih od mržnje i zle čudi, vidjeh poniznost onih koji nisu znali praštati, vidjeh svijetlo nad svijetlima i utonuh u vječni zagrljaj ljubavi.
Krenuh noćas kristalnim ljestvama i otvorih Jakobovu školjku da vidim biser ljepote, da svijetom zablješti postojanje bez pohlepe, zavisti i obijesti, da zaustavim galop jahača apokalipse, da sretnem zvjezdanog orla koji prosipa samo zlaćanu prašinu na duše još usnule u ovoj čarobnoj noći rođenja ljubavi.
Osluškujem zvuke panove frule izmiješane sa tonovima velike nebeske harfe i tiho pucketanje vatre na ognjištu sjećanja. Njihovi odjeci kao mana hrane srce i satiru stare i potisnute tuge, razgrću decembarske oblake, brišu granice ka beskraju i iskre sunčev prah u ovom jutrenju.
Svjetlosni zagrljaj se širi bespućem i ja vidim kako zalutali u tmini neznanja kreću ka odajama spasenja, vidim galije na uzburkanom moru života kako razapinju jedra od nebeskih cvijetova i slijede sjaj čiste ljubavi, stazu ka trenutku istinske spoznaje.
Na portama kristalnog dvorca istine zrcali se štalica i djetešce na slamici, vječna iskra dobrote, ljubavi i životne ljepote. Pristigli putnici ostaviše iza sebe hirovite mreže nepostojanja i zakoračiše u trenutak novog rađanja, u trenutak ljubavi.
Noćas vidjeh zvijezdu repaticu, komet ili tek želju da je Betlehemsko svijetlo na svom dugačkom putu od početka vremena do ustreptalog srca prešlo milijarde svjetlosnih koraka i bilo putokaz zalutalim putnicima, zvijezda vodilja ka jaslicama smirenja, ka njedrima spokoja, ka izvoru čudesnih osjećaja, ka rađanju ljubavi.
U kaleidoskopu snova vidjeh kako nestaju tuge, nesreće, bolesti, vidjeh uskrsnuće Lazarevo, rađanje ptice iz pepela njenoga oca, vidjeh spasenje brodolomaca, vidjeh ozdravljenja oboljelih od mržnje i zle čudi, vidjeh poniznost onih koji nisu znali praštati, vidjeh svijetlo nad svijetlima i utonuh u vječni zagrljaj ljubavi.
Krenuh noćas kristalnim ljestvama i otvorih Jakobovu školjku da vidim biser ljepote, da svijetom zablješti postojanje bez pohlepe, zavisti i obijesti, da zaustavim galop jahača apokalipse, da sretnem zvjezdanog orla koji prosipa samo zlaćanu prašinu na duše još usnule u ovoj čarobnoj noći rođenja ljubavi.
Osluškujem zvuke panove frule izmiješane sa tonovima velike nebeske harfe i tiho pucketanje vatre na ognjištu sjećanja. Njihovi odjeci kao mana hrane srce i satiru stare i potisnute tuge, razgrću decembarske oblake, brišu granice ka beskraju i iskre sunčev prah u ovom jutrenju.
Svjetlosni zagrljaj se širi bespućem i ja vidim kako zalutali u tmini neznanja kreću ka odajama spasenja, vidim galije na uzburkanom moru života kako razapinju jedra od nebeskih cvijetova i slijede sjaj čiste ljubavi, stazu ka trenutku istinske spoznaje.
Na portama kristalnog dvorca istine zrcali se štalica i djetešce na slamici, vječna iskra dobrote, ljubavi i životne ljepote. Pristigli putnici ostaviše iza sebe hirovite mreže nepostojanja i zakoračiše u trenutak novog rađanja, u trenutak ljubavi.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen