Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlost i ja im nisam vjerovala. Rekli su mi da tek pucanjem srca, srcem u koroti za nekim osjećajem, čovjek poželi pričati o sebi i ja im nisam vjerovala.Staviti srce na dlan, pred oči neosjetljivih je gore od samoubojstva, mislila sam. Otkriti dobro skrivani ožiljak je priznanje slabosti, neke davno zaboravljene tuge, neke zalječene duševne boli.
Zalječene duševne boli?
Nema, ne smije biti zalječena duševna bol, jer ona onda ostaje vječno latentna opasnost, prigušeni vulkan iz kojeg uvijek može riknuti lava nepostojanja. Duševne boli, nesretna stanja, strahove od kradljivaca snova treba zauvijek izlječiti, odstraniti, zaboraviti.
Sretan čovjek nema prošlosti, odzvanja još uvijek u mojoj svijesti. Prošlost, to je ponekad čelična ruka sudbine koja nam ne dozvoljava da koraknemo pod koplja dnevne svijetlosti nego lutamo Guernicom svoje nesretne duše, tražimo, ponekad ne postojeće, uzroke svoje tuge, svoje boli, tražimo opravdanja za svoja psihička stanja.
Ta čudesna prošlost je osnova nastajanja bajki koje smo kao djeca sa strahom u srcu gutali i bili sretni zbog sretnog završetka, naročito završnim rečenicama koje su odavale ulazak u sretnu budućnost.
Ne okreći se sine, film koji je ostavio traga u mom sjećanju, film koji završava tužnom scenom umiranja oca koji ne želi da sin doživi njegovu smrt. Ne okreći se sine, uzvik kojim je otac sinu otvorio porte budućnost.
Ne osvrći se, imperativ koji bi uistinu trebali slijediti. Svjetska mitologija nam daje nekoliko primjera o nepoštivanju tog imerativa. U hebrejskoj mitologiji se Lotova žena, bježeći iz Sodome, ipak okrenula da još jednom vidi ono što ostavlja i pretvorila se u stup soli.
U grčkoj se Orfej osvrnuo i osudio Euridiku na smrt. To je bila osveta bogova zbog nepoštivanja njihova imperativa.
Ne osvrći se? Možda to ipak nešto znači?
Da znači, znači osjetiti moć sadašnjeg trenutka, znači suočiti se sa samim sobom, izaći iz vječne tame svojih slutnji, sukobiti se osjećajem straha, osjetiti svoje unutarnje sunce, dozvoliti mu da prži sjećanja, da zaboli misli, da zagrije osjećanja i onda se pomiriti sa prošlošću, pomiriti se sa svojom "starom dušom", sa mikrosvijetom, sa vječnim treptanjem sićušnih čestica u dubini našeg postojanja. To nije ono podsvijesno u nama, to nije ono zaleđeno u dubini svijesti, to je živući svijet u kojem vladaju za nas još neobjašnjivi zakoni.
Leibniz je te čudesne čestice nazivao monade i o njima napisao knjigu "Monadologija"
"Dobro je činiti razliku između opažaja (perception) koji je unutarnje stanje duše koja prikazuje vanjske stvari i suopažaja (apperception), koji je svijest, ili refleksivno znanje tog stanja i nije dano svim dušama, a ni istoj duši uvijek. Sjećanje pribavlja dušama neku vrstu povezivanja, koje oponaša um, ali mora od njega biti razlikovano. Vidimo da životinje, kad imaju opažaj (perception) neke stvari koja ih se tiče, a sličan su opažaj imale već ranije, pomoću prikaze (representation) svoga sjećanja očekuju ono što je prije s tim opažajem bilo povezano, te su nošene osjećajima sličnim onima što su ih ranije imale. Ljudi djeluju kao i životinje ukoliko zaključci iz njihovih opažaja izviru samo iz načela pamćenja, nalikujući iskustvenim liječnicima koji posjeduju jednostavnu praksu bez teorije, a u tri četvrtine naših djelatnosti i nismo do iskustvenici. Na primjer kad se očekuje da će sutra svanuti dan djeluje se iskustveno, jer je to tako uvijek do sada bilo.
Ali spoznaja nužnih i vječnih istina ono je što nas razlikuje od životinja i čini da imamo um, razvijajući u nama spoznaju nas samih i Boga. I to je ono što se u nama naziva umskom dušom ili duhom. Tako dakle u mišljenju na sebe mislimo na biće, na substanciju, na ono netvarno i na samog Boga poimajući da je ono što je u nama ograničeno u njemu bezgranično. Ta misao onog ja, mene koji bivam svjestan predmeta osjetila i moje vlastite djelatnosti koja iz toga proizlazi, pridodaje nešto predmetima osjetila. Misliti na neku boju i promatrati tu misao, to su dvije posve različite stvari.
A budući da shvaćam da bi i druga bića mogla imati pravo reći ja, ili da bi se to za njih moglo reći to je ono iz čega shvaćam ono što se naziva substancijom uopće i također je promatranje mene sama to što mi isporučuje i ostale pojmove metafizike, kao uzrok, učinak, djelatnost, sličnost, itd., pa čak i same pojmove logike i morala."
Dakle naša "stara duša" je u nama samima, ona je u dubini našeg fizičkog tijela, ona je dio nas, onaj dio koji nas spriječava da zaplivamo valovima rijeke vremena, da zakoračimo u trenutak i da zaboravimo ono što nas boli, da oprostimo, jer tek kada oprostimo možemo i zaboravljati prošla nesretna stanja duše.
Prošlost koju pamtimo je najčesće povezana sa osobama koje smo sretali na svom životnom putu. Među njima je bilo onih koji su nam svijesno ili nesvijesno nekada nanijeli bol, probudili u nama osjećaj straha, želju za osvetom ili neugadan osjećaj netrpeljivosti i pri tom nas osudili na kažnjavanje sebe samoga.
Zašto sebe samoga?
Ružna, tužna, neugodna sjećanja induciraju u nama otrov kojim trujemo samo svoju dušu. Pomirimo li se u sebi sa prošlošću, oslobađamo se okova neugode, otrove pretvaramo u nektar trenutka, ljekovito božje piće koji nas miri sa nama samima i izvodi iz Guernice naših duševnih stanja.
U blještavoj svjetlosti trenutka blijede crno- bijele slike neugodnih sijenki koje su nas pratile i mi ulazimo u svijet prekrasnih boja iz kojih nam se smiješe ljudi, smiješe nam se i bezimeni prolaznici, smiješe nam se prodavači cvijeća, čistaći ulica, smiješi nam se cijeli svijet. Osmijeh se tada zrcali u nama samima i mi udišemo opojne mirise renesanse naše duše, osjećamo proljeće, vječno proljeće u srcu.
Usudimo se samo za tren izaći iz mraka vječite laži prema sebi samome. Tek tada ćemo osjetiti da nam je srce ispunilo obećanje i da je krv čista i toga trena možemo krenuti među ljude čistih ruku, čistih za dnevnik toga dana i za eventualnu kroniku onih što slijede.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen