Voljelo se dvoje mladih
šest mjeseci, godinu
kad su htjeli da se uzmu, da se uzmu aman, aman
dušmani im ne dadoše
Razbolje se lijepa Fatma
jedinica u majke
poželjela žute dunje, žute dunje aman, aman
žute dunje iz Stambola
Pođe dragi da donese
žute dunje Carigradske
al' ga nema tri godine, tri godine aman, aman
nit' se javlja, niti dolazi
Dođe dragi sa dunjama
nađe Fatmu na nosilima
dvjesta dajem spustite je,
trista dajem otkrijte je
da još jednom Fatmu ljubim ja
Pimpek, Davorin Popović
U ovom čudesnom svijetu iluzija postoji jedna, naizgled samozatajna maya i jedna uzdrhatala duša koja se krije iza imena ivanjskih vatri. Nažalost one iz svog orlovskog gnjezda, bez znanja što su to ilizije, pišući o iluzijama, čini mi se svijesno, ubijaju iluzije onih koji žive svoje iluzije i u njihovim životima ostavljaju trag svog nesretnog postojanja, trag izrastao iz iluzija njihovog nepostojanja u iluzijama svijeta iluzija iluzijama koje svakodnevno trepere ovim virtualnim svijetom.
Te lažne iluzije nazivam maya i iluzija ivanjskih vatri, jer one sjedinjene prosipaju safirasti sjaj nekog neobrazovanog svijeta, nekog svijeta bez ljubavi, u srcima čovjeka nepostojećeg svijeta. Osjećam da tajnovitost iluzije ivanjske noć ne zna što su to snene iluzije u iluzijama onih koji iluzijama udahnuše dušu. Iluzijama, svojih lažnih iluzija, sjedinjene sa safirastom hladnoćom življenja bez ljubavi, ta nestvarana iluzija čak dotiče i dušu jedne divne iluzije koja nam je svojim glasom, u vremenu poezije ruža, svima poklanjala iluzije.
Pimpek, Davorin Popović, čovjek iluzija o jednoj stvarnosti koju nije uspio doživjeti jer je slijedeći iluzije svoje duše odlepšao u iluzije u koje je cijeli svoj život vjerovao. Sjećam se kafića u kojem smo u vremenu oluje ruža kafenisali, pjevušili s njim pjesmu "Žute dunje" i vjerovali u snagu iluzija koje smo snagom srca tada i živjeli.
Prvi puta u životu osjetih strah, začuh tonove njegova glasa u glazbi koja nema nikave veze sa njegovim iluzijama. Probudih se uklještena u čeličnom zagrljaju maye i lažnom sjaju uzdrhtale ivanjske vatre, u zagrljaju koji guši, ubija san, san koji pokušava biti snena maya u plamenim jezicima ivanjske vatre. Osjetih koliko bolno može biti buđenje u lažnom zagrljaju lažnih iluzija. A nestvarne iluzije, skrivene u snovima iluzija istinskih sanjara, prosipaju prah koji zvijezde beskraja nisu dotaknule, jer se maya o ivanjskoj vatri izgubila u mržnji, grubostima, osveti i nepostojanju nesretnih duša. Jedna drugoj potvrđuju svoje nepostojanje, kafenišu sa iluzijom iluzije istinskog postojanja, a osjećam da nisu osjetile da iluzija živi tek u srcima onih koji znaju živjeti svoje iluzije.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen