U trenutcima previranja se često vraćam galeriji predivnih slika Wladimira Kusha i pokušavam se dušom i srcem teleportirati u trenutke njihovih nastajanja. Njegov poetični surrealizam mi ovom slikom zrcali njegovu dušu, njegovu metaforu ljubavi.
Što je ljubav?
Tuga, žalost, sreća, svijetlost, crvena boja, vatra istinskog postojanja, lakoća postojanja, duša koja se zrcali u našim očima, osjećaj koji je pronašao izraz u djelu umjetnika?
Pronađimo metaforu za Ljubav i osmislimo taj osjećaj u sebi da bih ga mogli uistinu opisati, izraziti pogledom, bojom glasa, dodirom, šapatom duše.
Naučimo se suosjećati s tim neopisivim osjećajem koji se nekada nekontrolirano širi našim tijelom i našim mislima. Osluhnimo svoje misli, osluhnimo osjećaje, i oni će nas možda potsjetiti na tonove drevnih ljubavnih šansona, probudit će u nama ljepotu osjećaja koji mi često ne znamo opisati.
Poslušajmo otkucaje tvog unutarnjeg sata i u stankama između njih spoznajmo udaljenost između sebe i osjećanja tog osjećaja.
Akordi naših struna skladaju simfoniju o harmoniji naše svijesti i podsvijesti, a mi često dozvoljavamo našoj svijesti da tu harmoniju pretvori u podvojenost duše iz koje se uvijek stvara kaos iz kojeg želimo pobjeći.
"Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni Sunce ni Mjesec, ni more ni kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, Sunce i Mjesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna."
Herman Hesse, Narcis i zlatousti.
Jedna davna legenda nam kaže da u zemlji istinske Ljubavi žive Narcisi, koji nesvjesno ljubeći sebe spoznaju taj osjećaj i onda ga znaju cijeniti, u sebi stvarati, dalje širiti i poklanjati drugima.
Narcizam je negativna konotacija ljubavi, pomislit će mnogi čitajući ovaj tekst. Sada ne pišem o narcizmu, nego o Narcisu savršeno lijepom i savršeno čednom mladiću.
Narcis je bio sanjar koji se izdvajao iz sivila ostatka svijeta. Želeći vodom iz rijeke ugasti žeđ u njemu sa rodila jedna nova žeđ, žeđ za ljubavi.
Krivo je vjerovanje mnogih da se on zaljubio u svoju sliku. Narcis se nije zaljubio u odsjaj svoga lica, nego u zrcaljenje svoje duše koju je iznenada prepoznao u slici na površini vode. Znao je da ona postoji, osjećao je njene treptaje, ali zrcaljenje lica u mirnoj vodi ga je zbunjivalo jer nije znao da ustvari vidi svoje srce u protoku vremena. Bježeći od sivila života on se zaustavljao na obali kobne i varljive rijeke vremena koja odaje prolaznost i promicanje godina.
Gledajući u njoj zrcaljenje života pred njegovim očima nestade sivila i on vidje kako život postaje valovita rijeka u kojoj se pod sjajem sunca prelamaju boje. Promatravši sa obale viziju svog sna, osjeti da ju ljubavna čežnja mijenja, on se naginje nad vodu i ugleda svoju ljubav u rijeci života pa se tako usamljen zaljubljuje u krhku sliku i pruža ruke da je pomiluje.
On se ne zaljubljuje u sebe kako to mnogi tumače, nego u priviđenje, u bestjelesnu nadu, u lice koje nije bilo lice nego njegova duša na valovima rijeke vremena, zaljubljuje se u ljepotu osjećaja koji je u tom trenu osjetio.
Dok je promatrao zrcaljenje lika u vodi zbog njegove čednosti se i vjetar zaustavljao da ne uzburka površinu vode i da mu ne pomuti doživljaj slike.
Pruživši ruku u želji da to priviđenje ljubavi pomiluje, uzburkavao je površinu vode i slika je nestajala. Shvativši to Narcis se vraćao k jezeru i ne želeći izgubiti osjećaj ljepote svoje duše, gledao je njeno zrcaljenje i ljubio njenu ljepotu nepokrećući se.
Ljubav je osjećanje osjećaja, koji se ne pojačava dodirom, ne dokazuje poljupcima i milovanjem. Ona je sama sebi dovoljna i kad je ona uistinu tu sve druge ljepote proizlaze iz nje same.
Pogledajmo još jednom Kush-ovu sliku.
Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ljubičasti beskraj i prelamanjem boja odaje rijeku vremena u kojoj se mi ogledamo, u kojoj vidimo svatko svoju dušu u zagrljaju ljubavi.
U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira u bekraju umjetnikova sna učinit će nam se da se u njemu krije tajna početka našeg sna koji već godinama budni sanjamo, sna kojem još uvijek nismo dozvolili da nauči letjeti s našom dušom.
Postanimo nemirni sanjari koji u toj slici naslućuju čudesnu snagu ljudskog postojanja, čudesnu snagu umjetnikova talenta kojim je on uspio tu snagu bojom i kistom pretvoriti u doživljaj beskrajnog duševnog mira u ljepoti trenutka.
Iz slike će nam se nasmješiti prozirna kao kristal, od nevidljivog sunca obasjana, u zrcaljenju vremena ogledana, ljepota umjetnikove duše, njegovo osjećanje osjećaja, njegova Ljubav. Osluhnemo li začut ćemo i Eho, odjek njegova unutarnjeg glasa u zagrljaju ljepote njegova sna.
Što je ljubav?
Tuga, žalost, sreća, svijetlost, crvena boja, vatra istinskog postojanja, lakoća postojanja, duša koja se zrcali u našim očima, osjećaj koji je pronašao izraz u djelu umjetnika?
Pronađimo metaforu za Ljubav i osmislimo taj osjećaj u sebi da bih ga mogli uistinu opisati, izraziti pogledom, bojom glasa, dodirom, šapatom duše.
Naučimo se suosjećati s tim neopisivim osjećajem koji se nekada nekontrolirano širi našim tijelom i našim mislima. Osluhnimo svoje misli, osluhnimo osjećaje, i oni će nas možda potsjetiti na tonove drevnih ljubavnih šansona, probudit će u nama ljepotu osjećaja koji mi često ne znamo opisati.
Poslušajmo otkucaje tvog unutarnjeg sata i u stankama između njih spoznajmo udaljenost između sebe i osjećanja tog osjećaja.
Akordi naših struna skladaju simfoniju o harmoniji naše svijesti i podsvijesti, a mi često dozvoljavamo našoj svijesti da tu harmoniju pretvori u podvojenost duše iz koje se uvijek stvara kaos iz kojeg želimo pobjeći.
"Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni Sunce ni Mjesec, ni more ni kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, Sunce i Mjesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna."
Herman Hesse, Narcis i zlatousti.
Jedna davna legenda nam kaže da u zemlji istinske Ljubavi žive Narcisi, koji nesvjesno ljubeći sebe spoznaju taj osjećaj i onda ga znaju cijeniti, u sebi stvarati, dalje širiti i poklanjati drugima.
Narcizam je negativna konotacija ljubavi, pomislit će mnogi čitajući ovaj tekst. Sada ne pišem o narcizmu, nego o Narcisu savršeno lijepom i savršeno čednom mladiću.
Narcis je bio sanjar koji se izdvajao iz sivila ostatka svijeta. Želeći vodom iz rijeke ugasti žeđ u njemu sa rodila jedna nova žeđ, žeđ za ljubavi.
Krivo je vjerovanje mnogih da se on zaljubio u svoju sliku. Narcis se nije zaljubio u odsjaj svoga lica, nego u zrcaljenje svoje duše koju je iznenada prepoznao u slici na površini vode. Znao je da ona postoji, osjećao je njene treptaje, ali zrcaljenje lica u mirnoj vodi ga je zbunjivalo jer nije znao da ustvari vidi svoje srce u protoku vremena. Bježeći od sivila života on se zaustavljao na obali kobne i varljive rijeke vremena koja odaje prolaznost i promicanje godina.
Gledajući u njoj zrcaljenje života pred njegovim očima nestade sivila i on vidje kako život postaje valovita rijeka u kojoj se pod sjajem sunca prelamaju boje. Promatravši sa obale viziju svog sna, osjeti da ju ljubavna čežnja mijenja, on se naginje nad vodu i ugleda svoju ljubav u rijeci života pa se tako usamljen zaljubljuje u krhku sliku i pruža ruke da je pomiluje.
On se ne zaljubljuje u sebe kako to mnogi tumače, nego u priviđenje, u bestjelesnu nadu, u lice koje nije bilo lice nego njegova duša na valovima rijeke vremena, zaljubljuje se u ljepotu osjećaja koji je u tom trenu osjetio.
Dok je promatrao zrcaljenje lika u vodi zbog njegove čednosti se i vjetar zaustavljao da ne uzburka površinu vode i da mu ne pomuti doživljaj slike.
Pruživši ruku u želji da to priviđenje ljubavi pomiluje, uzburkavao je površinu vode i slika je nestajala. Shvativši to Narcis se vraćao k jezeru i ne želeći izgubiti osjećaj ljepote svoje duše, gledao je njeno zrcaljenje i ljubio njenu ljepotu nepokrećući se.
Ljubav je osjećanje osjećaja, koji se ne pojačava dodirom, ne dokazuje poljupcima i milovanjem. Ona je sama sebi dovoljna i kad je ona uistinu tu sve druge ljepote proizlaze iz nje same.
Pogledajmo još jednom Kush-ovu sliku.
Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ljubičasti beskraj i prelamanjem boja odaje rijeku vremena u kojoj se mi ogledamo, u kojoj vidimo svatko svoju dušu u zagrljaju ljubavi.
U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira u bekraju umjetnikova sna učinit će nam se da se u njemu krije tajna početka našeg sna koji već godinama budni sanjamo, sna kojem još uvijek nismo dozvolili da nauči letjeti s našom dušom.
Postanimo nemirni sanjari koji u toj slici naslućuju čudesnu snagu ljudskog postojanja, čudesnu snagu umjetnikova talenta kojim je on uspio tu snagu bojom i kistom pretvoriti u doživljaj beskrajnog duševnog mira u ljepoti trenutka.
Iz slike će nam se nasmješiti prozirna kao kristal, od nevidljivog sunca obasjana, u zrcaljenju vremena ogledana, ljepota umjetnikove duše, njegovo osjećanje osjećaja, njegova Ljubav. Osluhnemo li začut ćemo i Eho, odjek njegova unutarnjeg glasa u zagrljaju ljepote njegova sna.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen