Sjenka duše sjenki duše

Ovu pjesmicu sam već objavljivala u raznim oblicima, sjedinjavala je sa razmišljanjima o čovjeku, o univerzumu njegova uma, o njegovoj duši. Sjenka naše duše, to čudesno drugo ja u nama, sjedinjeno u snove koje budni sanjamo, prati nas uvijek na našem životnom putu, sjedinjuje se sa sa sjećanjima, uspomenama, osjećajima, sjenka naše duše nas u zvijezdanim noćima jašući Pegaza odnosi u daljine, u beskraj i sjedinjuje naš mali univerzum sa velikim svemirom, prenosi nas u druge galaksije, a onda iznenada nas ta sjenka naše duše sjedini sa sjenkom neke druge duše i postaje sjena sjenke duše u ljubavi ovjekovječena.

Ljubavni ples duše i njene sjene
igra tetrijeba i ždrala
mjesec i venera
u vječnom zagrljaju božanskoga vala,
kralj nebeskih i morskih mijena
i
treperava ljepotica noći uvijek pomalo snena.

Čudesnom kočijom nebeski vranci beskrajem jezde
i milovanjem nježnim, poljubcem Boga bude usnule zvijezde.

Ostala je sama
tanane niti sjena sjene sjena sjenom krije tugu sjene,
dok
kraljica noći svlači se bez srama,
pred vrancima čudnim,
donosiocima sreće te čudesne i vječne svijetlosne mjene.


Maglovita duša, njene duše sjena stvara uvijek nove sjene
da onostrano ne ostane zaleđeno u svijesti
kao njenog srca sjeme.
Mistični i mudri ti nebeski vranci
obilježja snova,

snova nove sjene,
a duše sjena
putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju strasti

dok buđenje zaborav joj nosi.
I duševnu snagu.
Um moj trepti, šapuće nam duše sjena,
vranci obuzdani, rukom srca žele duši razum vratit.

Vranci jezde granicama uma i
dušu stavljaju na vagu,
vagu koja može
dušu i tijelo u ravnoteži snatrit.

Hrabro gazim putevima straha
vranci me nose u carstvo
božjega uzdaha,
a iz srca izrasta simfonija životne krune,
srce srcem srcu
dodiruje te božanske strune .