Odrasti do zvijezda

 

Omamljena snom, promatrala sam suzu na licu sjećanja... čarobnjašvo neobjašnjivosti... vrijeme zaustavljeno drhtajem pamćenja... u kamenu zaleđeni obris jednog davnog tugovanja... mjericu neopisive težine... ugasli sjaj u tvojim očima... ne volim se vraćati u dane tihog umiranja... ali ožiljak na tvom vratu ponekad otvara stare rane u srcu... uskovitla usnule strahove... uzburka bojazan nemjerljivih razmjera... ovo je bila noć bdijenja u zatonu sna... nebo je slijevalo sjaj zvijezda... dno je bilo dohvatljivo... na igraonici sanja vidjesmo ples  zvijezda... na žalu oko nas su tihovale školjke... mir se pretakao u svijest... omamio osjetila... zaspali smo na pjesku... smijeh jutrenja je pomilovao usnulost... zlatno svitanje je dotaknulo budnost... u svetosti praskozorja vidjeh ugriz nevidljive namani na tvome vratu... sjena prohujalog užasa je dotaknula opnu straha... užasnice zašto me pratiš?... disonancama trajajućih konzonanaci šapnuh u vjetar... tiho, najtiše da tebe ne probudim... da ne proključaju i tvoji strahovi...  

 

Stajala sam dugo na žalu velikog mora,

na mjestu sjedinjenja dana i noći,

tamo gdje je neka,

do tada nepoznata,

snaga pokretala plimu i oseku.

Pod zvijezdama umrtvljena

više nisam razlikovala dan od noći,

zaboravila sam sunce, mjesec se skrio,

nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,

ni Oriona ni Velikog Medvjeda,

a onda iznenada primjetih sirotinju,

sirotinju strpljivu do zvijezda i

osjetih plimu vlastite prošlosti.

Nesretni ljudi imaju prošlost,

prisjetih se davno rečenog.

I šapnuh zvjezdma, čovjek živi samo jednom,

oči neba mi odgovoriše treptajima.

Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,

koliko se može kad se stvarno voli.

Tišina zagrli moje misli,

zapitah tišinu

Što je ljubav?

U meni i oko mene muk,

zvijezde šute,

vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna.

Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela čuti.

Zatvorih oči, da ne gledaju i

uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna.

To bijaše treptaj istine,

trenutak prividnog mira

u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu,

zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi,

u meni prestade noć

moj put, do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,

ponovo progovori snom.
Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda.

Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka

ugasnu zorom buđenja,

osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir.
Otvorih oči!

Novi dan zasja suncem i ja

uzdignuh glavu među koplja vječne svjetlosti,

osjetih trenutak,

živim trenutak,

moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći.
Zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah u nebo.

Danica najavi rađanje novoga dana i ja osjetih ljepotu postojanja.

bacih pogled u daljine... na pučini se ogleda osmijeh mladog dana... san i zbilja zakoračiše u koridore stvarnosti... isprepletoše svoje svoje prste u alkemiju vjenčanja mene i mene u dimenziji ljubavi... sretna sam... užasnica je tek bljesak zatomljen u pamćenu... zločudna sjena nestaje pod sjajem Sunca... umire smrću izdajnika u neprostoru svog nevremena... bila je tek titraj u kolopletu sudbine... nepostojana nit u klupku našeg vremena... zvona katedrale pozivaju na jutrenje...  cvrčci objavljuju dan prepun topline... more još uvijek tihuje... s neba se slijeva zlato na oltar ovog praskozorja... ti otvaraš oči... sunčana svjetlost u irisu se prelama u boje sna... ćutim postojanost ljubavi u trenutku ove sretne budnosti...