Ljubav i osamnaest crvenih ruža

Evo jedne pjesme iz davnina, 06. 10. 1978

Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........

A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.

Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.

Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.

Dogodilo se na jedan rođendan

Bio je to treptaj oka, Kairos u dolasku, trenutak u kojem su nebeski vranci jezdili granicama uma, a Kairusova vaga je vagala dušu, srce i tijelo. Osjetih harmoniju bića i zavoljeh svoje strasti, one strasti koje spoznat nisam znala ili možda samo nisam htjela. Ljubav, ta čudesna boginja neba, ljepotica noći, Venera koja se bez srama pred sijačem zvijezda noćima presvlaći i u odorama vječnim najavljuje sutone i pozdravlja svitanja, ta čarobna snaga nebeskoga sjaja stvori snagu kojom sjenka duše sve boli, strahove i nesretana stanja preživljava.

Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?

Život pod groznim suncem,

isušeno korito velike rijeke vremena.

Bila je žedna, a uokolo nje mrak pod rascvjetalim suncem,

zenit tužnoga dana i strah u treperavom srcu.

Zalutala je u močvari nekog još nedosanjanog sna

vidje u očima ono njenim očima nevidljivo,

spozna da postoji netko,

netko neznan, a ipak znan.


Željela je vidjeti sunce, a svuda uokolo tama,

željela je čuti glas Sreće,

a svuda zvukovi tuđih života,

željela je sanjati,

a budili su je krici uspavanog trenutka.

Zalutala u močvari snova,

omamljena strahovima ona poželi ubrzati vrijeme.


Na rubu svijesti začu glas istine u stihu drevnog pjesnika:


"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.

Ona te proganja zato što bježiš od nje.

Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...

Dakle, voli patnju.

Nemoj joj se odupirati,

nemoj bježati od nje.

Okusi kako je ona u dubini slatka,

predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom.

Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.

Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"


Oko nje mrak,

a u daljini smijeh odraslih,

smijeh djece,

zvono s neke crkve raspolovi dan, a

Ona još nije vidjela sunce,

u zenitu tog tužnog ljetnog dana.

Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i

iz kaosa njenoga sna,

iznenada, čudesnom kočijom nebeskih vranaca
dojezdi Kairos na dlan.

Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka

i dotkanu je kao vjetar

u sutonu razbijajući tugu odlazećeg ljeta.

Opijena blagošću njegova glasa ona zaustavi trenutak,

njen lagani čun zaluta među lotose.

Na laticama suze,

crveni odsjaj zalaska sunca,

čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno,

suho korito rijeke progovori toplinom.

Ljeto, to naglo ljeto,

spusti zavjesu, jesen je stigla tiho,

cvijeće umire u vrtu,

a rijeka bez povratka oživje ljepotom prohujalih dana.

Ja ipak živim u Arkadiji, pomisli Ona gledajući laste kako odlaze.

Jučer su mislili jedno na drugo,

na oba mjesta lijepa tuga i tragovi straha na obrazima.

Noćas se nad njenim čelom rađala

neka nova istina.

Suton otvori oči neba,

da ne zalutaju u tmini strahova.

Orionovo sazvježđe prosu zlaćanu prašinu,

Jakobove ljestve,

trag treprave sreće među jastucima i Oni utonuše u san.

Na nebeskom balu jedna mala zvijezda zaigrana razbija nedoglednu tminu, ruši tajnovitu tamu i plešući po nebskom cvijeću iskri uvijek sretna, svim zalutalim putnicima i svim ljudima na svijetu, samo sreću.

Njena svjetlost davna na dugačkom putu prošla je kroz galaksije razne i dotakla mnoga nevidljiva sunca, kupala se u oceanima noću, zrcalila u ledenjacima i pahuljicama svakog svjetskog, planinskog vrhunca. Gledala je u silvestarsko nebo, zvijezda mala zaigrana na horizontu s trenutkom mladim, mlado ljeto slavi. Srce njeno trepti ritmom skrivenom u njenom svijetlu, u dubini tog čudesnog pogleda snena, zaigrano sjetna vidi duše svoje sjenu, zrcaljenje putnika bez cilja, vječnog lutalicu u čizmama od tisuću svijetlosnih milja.

Pružila je ruke ka malenoj zvijezdi, zvijedi koja godine njenog života u svjetlosti svojoj krije, zvijezdi koju ljudska ruka još dotakla nije, zvijezdi sjajnoj, njenog rođenja znakom i čudesno se svijetlo spušta njenim svjetlucavim tragom. Bisere joj šalje ta, vječne ljubavi stvoriteljica snena, bisere za nisku svih prošlih i dolazećih ljeta.

Promatrala je kako beskraj nebeskim cvijetovima cvijeta, silvestrovo već na istoku rudi, osluškuje tu čudesnu simfoniju svijeta, lepršavu pjesmu u svjetlosnom zagrljaju sjedinjenih vječno sretnih ljudi. A ljepotica bajna, njena zvijezda sjajna, sije sjeme bisernoga zlata i posvećuje svaka srcem srcu srcem otvorena vrata.
Ljubav kaplje zvjezdanim prahom sa zvjezdanog neba, biserna kiša, suze radosnice, čudesna ljepota koju svako živo biće, svako ljudsko srce treba.

Netko pokuca na okna njene duše.

Ona otvori oči.

To je bude suze neba.

I nebo je noćas plakalo od sreće,

pomisli gledajući kako se duga širi jutarnjim nebom.

Bojama neba sjedinjeni,

Oni misle jedno na drugo,

na oba mjesta nemir i

želja da ovo svitanje bude svitanje spasenja.

Dobila je još jednom osamnaest crvenih ruža i sve zvijezde s neba.