Semiramidini vrtovi

Ponekada ne znam da li je sjećanje ili tek neki davni san jer dohodi u trenutcima snenim, u treptaju oka u kojem se gasi dan. Lebdim kroz arkade, karijatide, zavjese od svjetlosti vječne, jezdim putevima što ka sreći vode, vidim u paperju mekom drevnu građevinu, Semiramidini vrtovi, ta davna oaza u pustinji srca, se u beskraj šire, cvijeće cvijeta i mirisom mi šapuće legendu o nestaloj zemlji, zemlji zatrovanoj olujom ljudskih taština, o labirintu sukoba mržnje i strasti.
Tada pred očima duše zasja ono drevno zdanje i u srcu mome zaiskri tajanstveno saznanje, kao želja neka pusta o kojoj mi tiho šapuću neka snena usta. Odlepršaj sada ovim svijetlosnim tragom, zakoraći u dimenziju čudesnog vremena poete, u željeno vrijeme čudotvorca riječi u osjećaje Marcela Prousta.
Umorna od dnevne kronike, od sukoba taština, od zastrašujućih vijesti, od prijetećih slika, predajem kormilo moje galije snene, galije pune neprocijenjivog blaga, u ruke nježnoga neznanca, u ruke nevidljivog, ali dobročudnog boga. Šapat se širi nad koljevkom noći, to trepereve zvijezde poeziju duše pišu, srce biserima sjajnim ucrtava nove osjećajne staze, koje zaobilaze zlobnih, nesretnih i lažnih srca uvrede i napamet naučene neke prazne fraze.
Tužne misli skupljene i zapletene u razuma mrežu zatrepere novim istinama i svjetlucajući u zagrljaju svijetla, prevode sve ono ružno i tužno u ljutnji i slutnji izrečeno, na jezik duše, simfoniju sna, u drhtaj tek osjećajima znan. Mjesec, taj sneni nebeski lutalica, prostire postelju u koju snena srca liježu i daruje im čudesno sjećanje na cvijetnu oazu u pustinji asfalta kojim se dnevno kreću.
Zaustavljena u trenutku sreće, vidim vrijeme kako svjetlucanjem svijeće novu legendu piše, vidim prohujalu ljepotu iza koje ostaju tragovi na sanjivoj stazi kojim se ustreptala duša kreće, tragove na mliječnome putu božanstvenog sjaja, sjećanjima davnim skrivenima u dubini ovog snenog beskraja.

Misao postaje svjetlucava slika, zatrepere u meni neke nove osjećajne strune. Sunce simfonijom boja, sonatom mjesećevih niti, strunama anđeoske harfe, širi svjetlosni zagrljaj i umiruje moje uzavrelo bilo. Na izvoru sna, srce univeruma, nevidljivi dirigent svemirskog orkestra, uspavanku svira čuvstvenim nemirima i tada spoznajem da je sve što osjećam tek zagrljaj dnevnih istina i mojih snoviđenja.
Volim taj čuvstveni nemir što u sutonima nad koljevku noći prosipa svoj sjaj i svaki odsanjani san pretvara u mirniji dan. Onda šapućem sjetna jednu drevnu pjesmu, stih napisan jednom kojeg više nema.

Dođi, zagrli me,
voli me u zemlji
koju smo zajedno
gradili u snovima........

Bilo je to davno
na ravnicama uz veliku rijeku
tamo gdje je ostao dio mene
tamo gdje smo položili ispit zrelosti
tamo gdje smo prvim poljubcima učili opraštati
tamo gdje je ljubav izržavana deminutivima.

Dođi, zaboravi da smo odrasli.
Zaboravi da su diplome
naše zrelosti
već davno, jako davno postale punoljetne.

Dođi jedno veče i donesi snove
snove ogrljene čekanjem trentka,
trenutka koji nismo spoznali.
Kairos nam pruža još jednom svoj pramen
dođi s buketom ljubavi i
mirisom uzbuđenja

Dođi, ispruži ruke
i voli me, jednostavno voli
u zemlji koju smo zajedno
gradili u snovima............