Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu...

Jedna zvijezda padom

dotaknu tišinu.

Tiho i elegantno

kao crna pantera

se spušta noć,

 

teške od zvijezda

vise ruke neba

nadmojim prozorom

u vazi umiru ruže,

zima je prošla,

a ja još nisam

ubila hladnoću.

 

Tiho i elegantno kao crna pantera, na baršunastim stopalima spušta se noć. Teške od suza vise ruke neba nad mojim prozorom, a svilena zavjesa tmine razbija svjetleću ljepotu prošloga dana. Tišina, mukla tišina iz jedne davne priče, se nadvila nad prostor i zaustavila vrijeme. Stojim na mostu satkanom od mjesečeva srebra i osluškujem šapate muka u srcu i pitam se tko nosi Longinovo koplje moje sudbine u svojim rukama.

Nad oltarom noći, plahom svjetlošću voštanice izgara misao o tebi i meni. Srce uzaludno traži tvoj pogled u mraku. Tek mjesečina ucrtava put ka zavjetrini snova. Dugačak je put do svitanja. Daljine me zazivaju. U vjetru čujem tvoje ime, to ljubav jeca za suncem. Na obodu tmina nazrtah tvoj lik u pijesku vremena i dozvolih plimi zaborava da ispire sjećanja. Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te zaboravljam. Ostao si daleko, daleko u zemlji iz Koje pisma ne dolaze. Između nas pustinja osjećanja. Ponoć odkucava ne nekom dalekom tornju oproštaj. Noćas je vjetar odsvirao Requiem, ugasio zadnji lumin na žrtveniku želja i prosuo pepeo nedosanjanog sna.

 

Oluja ruža iz vremena prije ovog trenutka mi priča tišinom da sam se izgubila u traženju krivca u ljubičastim daljinama. Poziva me natrag, mijenja smjer vremena, nemoguće čini mogućim.
Osjetih bol, tupu, neizdržljivu, neopisivu bol, bol koja se ugnjezdila u dubini tijela koje je do ovog sudbonosnog treptaja slušalo samo ušima i gledalo samo očima. Koplje sudbine je iz dubine beskrajnog oceana nedosanjanih snova, poletjelo ka srcu i razbilo ledeni ogrtač nepostojanja, zaustavilo odumiranje tkiva svemira u meni.

U daljini začuh pjev slavuja, noć iznenada dobi zvuk ljubavne balade, a jedan komadić ljubičastog beskraja se spusti u moj zagrljaj. Lakoća postojanja dotaknu tijelo koje se budilo u toj noći punoj tišine iz jedne davne priče. Osluhnuh drhtaje duše univerzuma i zaustavih jecaje da ne uplašim svitanje koje se naziralo na horizontu ovog čudesnog trenutka.
Tiho i elegantno kao crna pantera, na baršunastim stopalima odlazi noć. Na horizontu svjetlost bojom vjenčanice kiti mladi dan.