Montag, 10. März 2008

Ljubavna priča 3

Sur l Pont d Avignon....



Bilo je to najljepše putovanje vremenom, putovanje koje traje uspomenama i sjećanjem. Obogaćeni susretima, uvjereni da nosimo u sebi cijeli svijet mi lutamo znanjem i volimo vječnost u trenutku. Ovaj trenutak ima tisuću lica i opasnost nespoznavanja njegovog istinskog sjaja nas prisiljava na stvarno trajanje u njemu. U njemu su zatvoreni pejsaži koji se prelijevaju bojama našeg pamćenja. Oko nas je ogromno more s kojim smo rođenjem povezani i ono je naša veza sa cijelim svijetom. Mediteran je kapija kroz koju odlazimo i kroz nju se ponovo vraćamo na početak sna.
Na hridi stoji hram, pored njega idilična uvala ribarskog sela, nedotaknuta tajnovita močvara, putujući cigani, livade pune lavande i konja, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak koji traje već milionima godina.
Papska palača u prostoru mirisa lavande, ogromno zdanje, svjedok vremena straha i bježanja onih koji su u davnom vremenu krojili stvarnost puka. Rim je tamo gdje je papa, tvrdili su crkveni oci i izgradili svjedočanstvo svoje moći, ali i svog bjega od istine. Babilonsko zarobljeništvo crkve je trajalo tri papska mandata.
Zaustavismo se u srcu zemlje, gdje se širi mistral i već svojim imenom stvara prirodu i klimatske uvjete, jedinstvene i drugačije od drugih, mistral vjetar Mediterana, vjetar koji mjenja raspoloženje, nepoznata Muza koja dotiče pjesnike i stvara himne sebi u čast. Ovdje na hridi plešemo s njim, prihvaćamo njegov pravac i zvuk, a on slobodan i sam, bez čamca i jedra, lebdi nad morem i čisteći nebo oslobađa nam put. Uskovitlane latice cvijeća prosipa kao tepih ispred nas i mi nošeni njim lelujamo između iluzije i stvarnosti, plešemo božanski ples koji nas uvijek vodi Diani i Bacchusu u zagrljaj.
Diana boginja je tu i tamo, ona gradi vjetrom mostove i naša stvarnost je bezimeni grad na lagunama, naš grad, biverzum u univerzumu, željeznička stanica, vinogradi, polja lavande, kupalište, trg cvijeća. Bacchus nas prati i obdaruje razuzdanošću trenutka, da ne potonemo u monotoniju dana.
Dolina rijeke nas podsjeća na djetinjstva, njegovo i moje. Dvije velike rijeke spojene uspomenama u ovaj trenutak sreće.
"Čini mi se kao da smo ovdje već jednom bili" reče mi pjesnik kada smo se zaustavili pored rijeke
"Ja sam prvi puta u Avignonu"
"Znam, ali ovo što vidim ne vidim samo očima"
"Osjećam mirise nekog davnog sna"
"Zar i ti?" njegov pogled je lutao ruinama mosta
Krenusmo na most. U vjetru osjetismo jesen i osjećaj koji nas je obuzimao pređe u stvarni doživljaj.
Vino dozrijeva na obroncima i Bachuss nas poziva na slavlje. U gradu jakoga vjetra rijeka miriše snom i zagrljajem bogova.
" Sur l Pont d Avignon....." pjesma koju sam kao djete čula od majke postaje stvarnost, istina ovog trenutka. Rhona teče, a sunce se kupa u kapljicama koje nošene vjetrom dodiruju naša lica. Plešemo ispod mosta i slušamo priču koju nam priča mistral.
Mladi je pastir čuo glas neba i sagradio most koji živi stoljećima i prkosi rijeci i ratovima. Čiji glas je mogao čuti pastir, koja je boginja razgovarala s njim one davne 1177 godine? Koji anđeo ga je doveo s obronaka u grad vjetra, tko mu je pomogao nositi teški kamen do obale rijeke? Uništavan i ponovo građen most je izdržao vrijeme i mjenjao izgled. Kapela iznad njegovog drugog luka, mješavina stilova i epoha me podsjeća na Dianin hram iz mojih snova.

Tu u Dianinom hramu na rijeci, na žrtveniku ponovo zamirisa lavanda. Miris se širio zrakom i mješao s mirisima vode i vina. Sinestezija tog doživljaja izmješa sjećanja i stvarnost. Uspomene oživješe novim snom. Svijetlost je ulazila kroz zidove i dodirivala naše misli. Bachuss i Diana zaustaviše vrijeme u sliku koja se zrcalila u rijeci. Zatvoreni u tom doživljaju čujemo muziku našeg stvarnog postojanja.
" Je li ovo isto san?"
" Slušaj ove tonove, to tvoje srce priča priču o nama."
Slika dobi dimenzije, ritam i dinamiku. Osjetih vrijeme u sebi, daleko vrijeme prvih susreta i trenutke budućih. Dijalektika prošlosti i budućnosti, misaona slika sreće koja ne prolazi nego traje i prelazi u prostor nekog davnog vremena.
"Je li ovdje počeo san" upitah Dianu
"Pogledaj brežuljak. Tamo na obroncima je početak istine koju tražiš"
Na padinama brežuljka sjedi mladić i gleda u nebo. Čokoti zrelog grožđa odaju dolazak jeseni. Livada u dolini više nije plava, prošlo je vrijeme branja lavande. U daljini zvoni večernjica. Mladić okrenu glavu ka zvuku. Tamo u zalazu sunca se krije silueta grada vjetra. Njegova želja posta jača. Sanja grad koji još nikada nije posjetio, jer ih djeli velika rijeka koju je teško preći. Osjeća da je tamo sve drugačije, sluti tajnovitost ljepote u kojoj na trnovitim grmovima dozrijeva grožđe, vječno buđenje prirode u jednom novom zlatnom godišnjem dobu. Visok i taman s očima boje kestenja, gorštak mašta veliki grad i ljubav koja možda tamo na njega čeka. Svjetlost, dotaknuta njegovim mislima, siđe s neba i on začu najljepšu melodiju sna. Među tonovima svjetla raspozna ženski glas.
" Izgradi most ka gradu"
" Kako?"
" Donesi prvi kamen na obalu rijeke."
" Kamen je težak."
" Ne odustaj prije nego što si probao."
Mladić krenu prema stjenama.
" Moraš početi s druge obale. Tamo su ljudi koji će ti pomoći."
" Kako da pređem rijeku?"
" Kreni niz obronke. Povedi stado sa sobom. Sviraj u frulu i dozivaj."
" Koga?"
" Ljubav."
Mladić uze frulu i poče svirati najljepšu pastoralu života. Tonovi pokrenuše najfinije niti energije i njegova svirka pređe u slike o njegovom snu. Svijetlost saustavi vrijeme, trenutak potraja ljepotom boja.
"Ljubav moje drage na drugoj je strani,
I između nas je rijeka široka.
Želim doći do nje
ali rijeka je nepremostiva
."
On krenu preko rijeke. Pjesma ga je nosila.
"Silazim u vodu
i gazim valove.
Moje srce nemirno je poput bujice,
ali je voda čvrsta kao tlo pod nogama.
Jer me ljubav moja doziva
ona je vodu kao i mene začarala
"
Iznad njega Diana, oblak neke nove svjesti, prati njegov korak i put preko rijeke u novi svijet. Granica između neba i zemlje nestade ujedinjenjem nekog čudesnog osjećaja u njemu. Osjeti misteriju nastajanja svijeta u zlatnom godišnjem dobu, sjedinjenje prošlih vremena u trenutku buđenja. Grožđe, koje je ostavio na padinama svoje mladosti, ga pozdravi grmljem pored kojeg je prolazio. Radoznalo dotaknu bodljike koje su se pod njegovim dlanovima uvijale. Miris lavande uzbudi njegova osjetila.
"Zar ljeto još nije završilo?" pomisli uzbuđeno. Onda ugleda drvo puno trešanja, pored kojeg su cvali šipci, ispod kojih se širilo polje šumskih jagoda, ljubičica i visibaba. Mladić zastade omamljen zujanjem pčela. U svjetlu zalazećeg sunca, svjetlu koje ne prestaje, vidje kako pada jutarnja rosa koja na laticama cvijeća postaje med. To ga Hesiod poziva na piće u ovom zlatnom trenutku novog rađanja.
To je bio njegov prvi ispit poslije zrelosti. Veliki grad se kupa u vremenu koje još nije poznavao. Na kapiji grada ga dočeka narod. Njegova svirka nadjača crkvena zvona. Okupljena masa je klicala i on zavoli narod u gradu punom demona.
Glas s neba mu reče: " Tvoj put natrag moraš sam izgraditi."
"Hoću li se onda moći ponovo vratiti u grad?"
"Moraš ostaviti trag koji ćeš slijediti. Izgradi most kojim ćeš odlaziti i vraćati se."
Mladić zasvira baladu o prošlim vremenima.
"Lutah obroncima zaborava,
dok je lahor odisao dahom tvojih mirisnih trava.
pohodio vinograde dok listahu ljetom
i pod listom loze se kleo ljubavi svetom.
Oj, lozo moj najdraži cvjete
čuvaj moju tajnu, brani snove svete
."
Jedan čovjek se odvoji iz naroda i reče mu:
"Tvoja svirka je puna neke skrivene želje. Šta se nalazi na drugoj strani rijeke? "
"San o izvoru sreće"
"Zar samo san?"
"Tamo raste grožđe na čokotima i sazrijeva u jesen, tamo se mjenjaju dan i noć, tamo se priroda u proljeće budi, a u zimi sniva san o umrlom pastiru i pastirici duge plave kose i tamo žive dobri ljudi."
"Povedi nas tamo."
"Moram izgraditi most."
Na nebu zasja nova svjetlost. Diana prosu srebro iznad grada. Mladić krenu ka obali. Kamen koji je podigao je izgubi težinu i on ga lagano spusti pored vode. S druge strane rijeke je jutrilo. Narod se zaustavi uz rijeku. Tamo gdje su vjerovali da je kraj svijeta zasja zlatna kugla na horizontu. Mladić zapjeva pjesmu potajno pročitanu u nekoj zbirci u župnom dvoru, crkve svoga sela .
"Crveno cvjeće otvara latice
probuđeno toplim poljupcem jutra.
Bijeli se lotosi zatvaraju
pod svjetlom jutarnjeg svitanja.
Na nebu još u sumaglici prošle noći
treperi jutarnja zvjezda da dan pronađe put do rijeke
"
Na drugoj obali se rađao život, ptice uzletješe prema nebu, zlatna kugla krenu na svoj put oko svijeta kojeg do tog trena nije bilo. Narod zadivljen svjetlom koje je dolazilo s druge strane rijeke poče donositi kamenje.
" Još samo jedan luk i pobjedili smo rijeku." reče mladić sretno
" Niste je pobjedili nego pripitomili." reče mu glas s neba
Sunce je bilo u zenitu, njegovi obronci su mirisali na vino, dobri ljudi njegove prošlosti su pjevali himnu Bachusu i pozdravljali njegov povratak.
Mladić pogleda u nebo. Dva plavičasta oblaka spojena u letu zaustaviše njegov dah. Diana i Bachuss u zagrljaju, ujedinjenje dionizisko- apolonijskih osobina prosu ljubav u njegove ruke.
Na mostu je stajala žena duge plave kose i očiju punih sna. Mladić krene prema njoj.
"Zbog tebe sam izgradio most"
"Mislila sam da si zaboravio da voda dolazi iz zemlje" reče mu djevojka gledajući u rijeku
"Gdje nisi ti i tvojih očiju sjaj
tamno je meni.
I uz jasno treperenje svijeća,
tamno je meni.
I kraj tihog plamena stada
tamno je meni
."odrecitira joj mladić ljubavnu pjesmu iz neke daleke zemlje i iz nekog, za njih, već davnog vremena
"Otišao si davno i ja u čežnji za tobom nisam znala moram li krenuti preko rijeke da pronađem početak sna"
"Krenimo na izvor" pozva je mladić

Kommentare:

Miško hat gesagt…

Mladić se trebao sroditi sa rijekom, a ne je nastojati pobijediti, pa bi ga sama rijeka primila u svoj zagrljaj i pomogla mu doći do željenog cilja.

Pozdrav lijepi iz kišovite Rijeke.

dinaja hat gesagt…

Hvala Miško, odlična ideja. Sjediniti se rijekom je uistinu ulaženje u multidimenzionalnost, razbijanje granica koji nam je naš misaoni um nametnuo.

Tražeći sebe hat gesagt…

Kako god bilo u osnovi svega je uvijek vjera u svoj san u svoj put...u trenutku kad shvatiš gdje želiš sve se staze uvijaju prema tvojim koracima

dinaja hat gesagt…

Tek oni koji se pomire sa prošlošću mogu istinski doživjeti trenutak.........