Ljubav je ono što sam ja

Što sam, tko sam ja?

Neshvatljiv slučaj kao svaki slučaj.

Gdje je bilo gnijezdo mojih praotaca?

Iz čijeg sam krila poletjala na ovo dugo putovanje snom?

Promatram povijest,

cijeli jedan život, milioni života kao na dlanu

Neznana i znana lica, stranac na vratima svijesti, tuđi djedovi

a možda su mogli biti moji,

možda su ipak moji

svi smo mi iz istog gnijezda poletjeli u svemir.

Tko sam ja?

U garderobi prirode mnoštvo kostima.

Kostim pauka, galeba, poljskog miša.

Svaki kao saliveni poslušno se nosi

dok ne dotraje i slično požutjelom listu prekrasne breze

postane prah iz kojeg je satkan,

sičušna struna koja zauvijek, nevidljiva treperi u vjetru života.

Nismo mogli birati

ni ja nisam birala, ali se ne žalim.

Mogla sam biti manje poseban slučaj.

Mrav iz mravinjaka, pčela iz zujećeg roja,

samo djelić pejsaža kidan vetrom.

Netko mnogo manje sretan,

odgajan za krzno,

za praznični sto,

ili nešto sto pliva ispod povečala.

Drvo uraslo u zemlju,

kome se približava požar.

Stabljika gažena

slijedom neshvatljivih događaja.

Tko se krije u mom postojanju?

Lutam alejama vremena i vidim u vjetru miris jeseni.

Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana.

Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće.

Danas slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega.

Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna. Ova jesen je, kao svih prijašnjih pedeset i nešto, ponovo dovela Bakusa u vinograde na obližnjim brežuljcima. Osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, dobro poznati osjećaj me vodi prema mirisu još neobrane loze.

Sudbina mi je bila naklonjena. Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke. Bacih pogled na kalendar, smješi mi se listopad iz perivoja satkanog od karanfila u bojama s bezbroj nijansi. Kako su karanfili dospjeli u jesensku sliku ove čudne godine mog postojanja?
"To je jedna druga priča." šapnu mi glas sudbine, moja boginja Diana smješeći se iz kristalne kugle mog života
"Koliko legendi se krije u tvom postojanju?"
"Bezbroj, ali svaka nosi u sebi znak ljubavi."
"Ljubav je moto tvog postojanja."
"Ona je jedina energija koja samu sebe stvara, ne mijenja oblik i traje. To je ono što se nesmije materijalizirati, nesmije iskorištavati niti krasti na tuđim izvorima."
"Zar su i karanfili znak ljubavi?"
"Oni su znak čežnje za njom."
Odjednom ugledah izvor i nagu kupačicu pored vode. Njena duga plava kosa je lelujala vjetrom. Miris ruža se širio predvečerjem. Iza ružinog grma ugledah nepoznate radoznale oči. Ovčice su polagano lijegale po travi. Mladić sa frulom u ruci je zadivljeno gledao nago tijelo. Boginja osjeti pogled i pastir nestade, a njegove čeznutljive oči postadoše dva crvena karanfila.
Dianthus caryophyllus, postade s vremenom znak svih žudnji iskazanih revolucijama, misaonim previranjima, a često i njihova potvrda. Prohujao vihorom vremena u kristalnoj kugli se odvija film i ja vidjeh karanfile u zapučcima različitih uniformi i odjela, bukete crvenih očiju u rukama djevojaka i na grobovima umrlih pjesnika.
Danas je Diana prosula oči ljubavi u jesenski pejsaž mog postojanja i pretvorila ga u hram u kojem osjetih vječnost. Jedna nova revolucija se nazire u mom snu, revolucija koja nagovještava ljepotu trenutka.

Vršci mojih prstiju su produžetak moji osjećanja... objelodanitelji metaforike mojih sanja... sudionici vremena nutranjih previranja... izvršitelji zavjeta utkanih u misaonu zbrku umnog kovitlanja... moje nebo ne nazivam poetskim... na njemu iskre zvijezde iznjedrene iz stvarnog života... svjedočanstva prohujalog vremena u kojem osjetih uspone i padove... sinuse i kosinuse matematičke etike... bol, tugu i sreću... vječnu trijadu sudbine... moje nebo je svetište na čijem oltaru stoluje ljubav... vrhovna svečenica mikrokozmosa... hraniteljica i čuvarica preiskonskih osjećaja... braniteljica svijesti... stražarica na dverima svakodnevice...
Podsvijest je ocean snova... često uranjam u njegove dubine... tragam za nestalom utopijom... nestajem u odajama snovite legende o izgubljenom kontinentu blagostanja... postajem ronioc na sedefaste školjke u kojima se krije biserje izričaja... riječi zaboravljene u površnosti dnevnih dijaloga... riječi utkane u poeziju drevnih poeta koji su nam ljepote svoje duše i snagu svoga srca ostavili u naslijeđe...

U svitanjima izranjam iz sanjarija... dočekuje me ljubav utjelovljena u  lađaricu životne galije... odnosi me na uskovitlanu pučinu mladoga dana... provodi kroz moreuze... zaustavlja snagu Scile i Haribde... oplemenjuje trenutke budnosti...
Pišem ispovijest mene meni... osjećam titraje leptirovih krila u vijugama svijesti... titraju misaoni neuroni stvarajući nove sinapse... premošćuju usjekline u osjećanjima... povezuju osjećajnost i osjetilnost u doživljaj punine življenja...
Na mome nebu se rađaju ideje... vrednujem Platona... titraju strune muzikom sfera... slavim Pitagoru... iskre nove zvijezde... svetkujem Uraniju... između purpurnih svitanja i ljubičastih sutona blješti toplo zlato... zahvaljujem Helionu... u lazuru noći titra zvjezda sunoćavanja i jutrenja... divim se Veneri...
Pišem prozaičnu istinu o poetici postojanja u zlatnom trokutu... u svetoj geometriji vremena... u ljepoti trojstva neba, zemlje i oceana... vječnom vrtloženju životnog vretena... u bdijenju Ljubavi...

 

Danas znam tko sam, a mogla sam biti ono što sam - ali bez čudjenja u sebi, a to bi značilo,

neko sasvim drugi.

Bolje je ovako.

Sjedinjene njenih i mojih misli, isprepletena poezija pjesnikinje i Dinaje. Wislawa Szymborska, njena misaonost, protkana gorčinom saznanja o bespomoćnosti suvremenog čovjeka da humanizira odnose među ljudima. Njeni me stihovi uvijek iznenađuju i ja nehotice vidim sebe i svijet uvijek drugačije. Wislawa je moderna Šeherzada koja mi uvijek pomaže da pobjedim moju bespomoćnost u ovom globaliziranom svijetu, da ostanem ono što jesam jer ona mi poručuje da je život doista jednostavan i lijep.

Dinaja