Freitag, 21. März 2008

Ljubav i veliki svjetski teatar


Odrasla sam iza svjetla pozornice. Moja mama Vesna Starčević je akademska glumica koja je od samog otvaranja bila član Dramskog Kazališta Gavella u Zagrebu. Još kao mala djevojčica sam često sjedila iza pozornice i s druge strane doživljavala čarobni svijet pjeska i pjene kazališne svakodnevice. Danas znam da sam imala sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti.
Kao što nevidljiva ruka sudbine često puteve sjedinjuje, tako sam odrasla i zrela svoj svijet ponovo sjedinila sa čudesnim svijetom koje mnogi doživljavaju samo iz gledališta. Jedne davne jeseni sam se udala za akademskog glumca Zdenka Jelčića.
Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače, ali sam udisala i udišem još uvijek ljubav prema Taliji i osjećam da mogu pisati o ljubavi koju ta božica širi i ispred i iza svjetala pozornice.
Ljubav je san i java, ljubav ta čudesna droga, čije je sjemenje pružajući ruku Bog prosuo na zemlju. Grijana suncem uma, zalijevana suzama tuge i sreće LJUBAV, niće svakoga svitanja novim cvjetovima. Njeni pupoljci ne poznaju godišnja doba, ne ubija ih hladni vjetar s planine, ni ledena ruke zime, nisu ljepši u proljeće, ne mjenjaju boju u jesenskim maglama, oni su znakovi vječnog ljeta u našim srcima i šarena kulisa velikog svjetskog teatra koji nazivamo život. Zagledana u oči boje sna u snenom pogledu moga supruga pronađoh svoju istinu, istinu koju slijedim još iz djetinjstva, vjenčanjam sjedinih ljubav, vjerovanje i znanje u novi san, san u kojem se anđeo čuvar iz mojih dječjih snova pretvorio u Ljubav.

Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.

Kazališna umjetnost je, kao i svaka druga, autokratska. Mnogima se čini da glumac uvijek više zna od onoga što oni kao gledaoci mogu i smiju znati.
Glumac živi ono što igra i usmjeravajući svoju emocionalnu energiju budi u sebi izvore svih onih energija koje u "običnom" čovjeku ponekad ostaju uspavane cijeli život. Glumac je, na sceni, zarobljen likom koji igra, ali on je u isto vrijeme kreativan i slobodan u djelovanju. Pozornica, njegov mali univerzum, ga oslobađa od društvenih normi. Lik kojem on posuđuje dušu i tijelo, živi u njemu, a njegova emocionalna snaga, u tom kratkom vremenu, živi i u gledaocu. To je energija koja nekim, još ne objašnjenim, putevima djeluje na samoorganizaciju tijela koje onda živi osjećaje.
Glumac može plakati, smijati se, može pasti u zanosu igre, a da pri tome ostane neozljeđen. Kada glumac umire na sceni to može biti, stvarno, proživljavanje jedne male prolazne smrt. Njegov emocionalni um postaje pri tome njegov anđeo čuvar. Čaroban svijet u kojem glumac, čovjek od krvi i mesa, postaje lutka od slame budi u gledaocu novu stvarnost, u kojoj on zaboravlja čovjeka u glumcu. Tek kada zavjesa padne i upale se svjetla, gledaoc zaboravlja lutku i aplaudira čovjeku. Energija glumčeve kreativnost, koja lebdi u zraku, premošćuje rampu i još nekoliko trenutaka djeluje na publiku. Glumac vlada trenutkom svijesti publike i taj trenutak bi trebalo znati zaustaviti i pamtiti.

Napuštajući teatar, gledalac napušta i svijet svoje, predstavom probuđene, samoosjećajnosti. Prepušten svom racionalnom, logičnom umu, on brzo zaboravlja osjećaj koji ga je za vrijeme predstave prožimao, a u njemu se ponovo budi osjećaj da je čovjek od krvi i mesa. Glumac napuštajući scenu, ne zaboravlja osjećanje osjećaja i postaje jedan od protagonista u velikom svjetskom teatru, najvažnijoj premijeri njegova života, svjestan da je to jedina premijera bez reprize.
Mnogodimenzionalnost glumačkog uma je dokaz da čovjek kao vi i ja može puno više od svog običnog, svakodnevnog djelovanja u društvu.
· U čemu je glumac jači od nas?
· Iz koje podloge on izvlači svoju životnu snagu?
· Zar se njegove tjelesne ćelije udružuju drugačije od naših?
· Zar je u njegovom tijelu proces samoosjećajnosti savršeniji od našeg?

On je prije svega kreativan, a kreativnost proizlazi iz osjećaja koji prelaze u izraz i postaju dobroćudni virus umjetnosti, koji se širi glumčevim tijelom, prelazi u glas i zaražuje publiku.
Na pozornici se događa ono što je režiser zamislio i što je glumac odradio, bez da su prije toga pitali i tražili odgovor od gledaoca. Glumac govori i tijelm i tako obogaćuje jezik lika koji utjelovljuje, on je u stanju i osjećaje boli i tuge pretvoriti u umjetnost.
U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trentcima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.
Gledajući teatarske predstave naučila sam trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljivija prema njima, ali sam usput naučila poštivati i osjećaje drugih. S godinama sazrijevanja sam počela uistinu razumjevati govor moga i tuđeg tijela. Danas osjećam i mogu usmjeravati procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja i samoodgovornosti za cvjetanje cvjetova ljubavi.

Krenite jutros samnom na putovanje tijelom, otkrijmo zajedno, svaki svoju riznicu emocionalnog pamćenja, svoje strahovima i nezadovoljstvom zatomljene životne ritme, ritam hoda, govora, smijeha, opustjelu livadu svoje svijesti na kojoj su počeli nicati cvjetovi tuge i boli. Te cvjetove treba sasušiti u sebi i čuvati ih, čuvati ih kao znamenje, kao neprocijenjivo blago u riznici uspomena.



Sutra je dan USKRSNUĆA, ljubav je pobijedila zlu misao i uskrsnula da bi mi mogli živjeti. Pogledajte sa mnom jednu od najpoznatijih slika Uskrsnuća od Matiasa Gruenewalda. Ovako je umjetnik vidio trenutak pobjede nad zlom i ovjekovječio ga na Isenheim- skom oltaru.
Ljubav je pobijedila zlo, trenutak koji slavimo već dvije tisuća godina, spoznaja tog trenutka nas čini sretnima.
Sreća!!!!!!
Stvorimo si pri tome misaonu sliku sreće koje smo u ovom trenu postali svjesni. Probajmo je, ne govoreći o njoj, izraziti osmjehom, sjajem u očima, pokretom ruke koja miluje dragi nam obraz, osjećajem na usnama, mirisom pupoljaka sna. Udahnimo duboko ljubav u ovom trenu buđenja i LJUBAV će, kao prekrasna misaona slika uskrsnuti pred našim unutarnjim očima. Pamtimo tu sliku jer ona nas oslobađa i čisti, od svih, vidljivih i nevidljivih, nepotrebnih duševnih i mišićnih napetosti u svakodnevnom životu. Ljubav kao anđeo čuvar naših duševnih stanja, ljubav ka nebesku vranac koji bespućima univerzumom našeg uma jezdi, ljubav, ona čudesna Kairosova vaga koja dusšu, srce i tijelo, misli, osjećaje i osjetila u harmoniji, vječnoj ravnoteži, neuništivom skladu drži.
Na putu do umjeća osjećanja tog najvrednijeg osjećaja moramo spoznati ono što nas koči, oduzima nam energiju, stvara neugodu, izaziva bol i tugu. Ne samo strah, bol i tuga, nego i osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva je važan čimbenik, za nastajanje takvih brana u protoku naše životne energije, brana iza kojih se nagomilava negativna energija i uzrokuje otupljelost osjećaja i ne prepoznavanje ljepote koja se širi u velikom svjetskom teatru, koji nazivamo prozaično život.

Teatar kao terapija, ima svoja pravila po kojima, ako ih slijedimo, emocije preobražavamo u osjećaj, pokret i na koncu glas. Stvorimo si svoj teatar suzbijenih i potlačenih emocija, počnimo tražiti uzroke neugoda, unutar nas samih, probudimo stare i stvorimo nove osjećaje u sebi. Onda možemo s njima, kao glumcima, pokušati usmjeravati emocionalnu energiju, pretvarati je u kinetičku i izvoditi pokrete, straha, nezadovoljstva i bijesa. Tu se ne radi o akrobatskom iscrpljivanju tijela, nego o osvješćivanju svega onoga što se u nama nataložilo da shvatimo da teatar ne moraju stvarati samo glumci, umjetnost samo umjetnici, te da su u svima nama skrivene kreativne mogućnosti.
Oživljeni osjećaji se pretvaraju u energiju koja teče i širi se našim tijelom. Kada ih oživimo, ne treba se bojati, nego procesom samoosjetilnosti, otkriti njihov izvor. Da to su ponekad utvare koje smo zatomili u podsvijest. Tim utvarama treba dati svoju krv, a onda ih oblikovati u željeni emocionalni izraz. Ako se taj osjećaj pretvara u ugodu, treba ga njegovati, doživjeti ga u potpunosti dajući tijelu slobodu, da lakoćom i ljepotom pokreta, postane vidljivim izrazom naših osjećaja. Tako uspostavljamo unutarnju dinamičku ravnotežu koja bez našeg daljeg utjecaja djeluje na proces dinamičke samoorganizacije našeg tijela i postaje sunce u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.

Ako osjećaj izaziva neugodu, zaustavlja disanje, grči mišiće, izaziva bol tada razmislimo o okolini u kojoj radimo, društvu u kojem se krećemo, obitelji, prijateljima, partneru. Obnovimo teme o kojima razgovaramo, probleme na kojima radimo, raščlanimo misli koje se pri tome gomilaju, ne prestajući analizirati protudjelovanja tijela koje se javljaju pri tim sjećanjima. Tako ćemo uspjeti otkriti i razlikovati uzbuđenja koja nas svakodnevno prate i koja ponekad svjesno suzbijamo.
U osobnom teatru suzbijenih i potlačenih osjećaja se smijemo ponašati i djelovati onako kako želimo, možemo naučiti u potrebnim životnim situacijama, iskazati naš bijes, tugu ili sreću. Uskladimo li misao i želju s onim što osjećamo, usklađujemo osobne ritme i pretvaramo ih u ostvarenje želja. Kakvo će to ostvarenje biti, ovisi o raspoloženju koje je u nama izazvao protok davno zatomljenih sjećanja.
Na taj način pretvaramo svoj osobni teatar u teatar želja, koje su potisnute odgojem ili društvenim normama postale potsvjesno opterećenje za našu svijest i naše tijelo. Te, davno u zaborav, potisnute želje objašnjavaju naše nesigurnosti i naša neraspoloženja. Oslobodivši želje iz okova zaborava pretvaramo ih u osjećaj ugode, postajemo svjesni neiskrenosti prema sebi samome, lažnosti života u kome živimo i ulazimo u pustolovinu novonastajućeg, ostvarujući ono, što smo mislili da je, nenadoknadivo u nama.
Glumac stvara za nas svijet ugode. Mi aplaudiramo njegovom emocionalnom umu, divimo se njegovoj kreativnosti, a da pri tom nismo svjesni svojeg unutarnjeg bogatstva.
Mi i glumci možemo zajedno, procesom osobne spoznaje, stvarati svijet pun ugoda. Glumac prodaje svoju dušu na "Kraljevu", sajmu naših želja.
Sreće, zlatne srebrne, sreće...... i ringlšpil života se vrti. Kupujemo "sreće" i zaboravljamo ih odlazeći svaki u svoj život. Sreća spava u nama, nekad u obliku, nekog sjećanja, a uvijek se budi ljepotom trenutka.

Sjedinimo osjećaje i razum, zavolimo dan u kojem se budimo, predajmo tijelo i dušu dobročudnom virusu naših kreativnih mogućnosti, koje nas obogaćuju umijećem osjećanja osjećaja i lakoćom postojanja.


SRETAN VAM USKRS!!!

Kommentare:

Miško hat gesagt…

Je li ljubav pobijedila?

Anonym hat gesagt…

moramo se potruditi da svoje životne uloge, one glavne i one sporedne, odigramo što bolje.
glumci imaju još i dodatnu scenu. zahvaljujući njihovom daru i mi smrtnici možemo proživjeti i one uloge koje nam nikada neće biti dodijeljene.

sretan uskrs, draga dinaja, Tebi i glumcu čijim se ulogama godinama divim, a s kojim ti život dijeliš.

zdravlja, uspjeha, svega dobra ... i ljubavi jer bez nje ništa drugo nije vrijedno ...

Ru

dinaja hat gesagt…

Da dragi Miško ljubav uvijek pobjeđuje...........

dinaja hat gesagt…

Draga Ru, što reći na tvoj komentar nego jedno veliko HVALA. Čitajući tvoje pjesme, pričice, eseje........osjetila sam da postoji neki nevidljivi most, neka dvosmjerna stazica, između sličnih misli. Divim se tvom načinu na koji stavljaš svoje znanje u ovaj naš virtualni svijet.
Glumac čijim ulogama se ti godinama diviš, je dječak očiju boje sna koje sam jednog davnog ljeta na jednoj željezničkoj stanici, prvi put vidjela i nikada nisam zaboravila.
Ljubav, da ljubav je osnova na kojoj izgrađujemo život.
Tebi i očima u kojima ti pronalaziš svoj svijet i sreću želim sutra sretno buđenje i uskrsnuće u svijetu LJUBAVI.....

vedjak hat gesagt…

Hvala, draga Dijana! Želim i ja Vama sretan Uskrs...i ne samo Uskrs...sve dane života Vašega!