Ljubav i bol

Čuvarica sna

"Bol je neugodno osjećanje osjećaja koji se nagomiliavaju u sjećanju i s vremenom postaju pamćenje i dio sjećanja kojih se je teško riješiti." pokušavala sam jednog sunčanog nedeljnog jutra preko telefona nagovoriti prijateljicu da ustane iz kreveta.

Bilo je to prije mnogo godina, bile smo mlade i pred nama se otvarao prekrasan svijet uzbuđenja i života koji nas je pozivao u pustolovinu. Tog nedeljnog jutra smo htjele otići s društvom na jezero i uživati u prvom ljetnom danu, željele smo s njima u dugom sutonu promatrati kako sunce polako zalazi i kako se pale oči neba.

Probudio me telefon.

"Ja danas ne idem nigdje."

"Uvijek isto s tobom."

"Ti znaš da nemogu, znaš da ću cijeli dan ostati u krevetu." reče spuštajući slušalicu

Obukla sam se i otišla do nje s namjerom da je prisilim da ustane.

"Jahači apokalipse jašu tvojim sjećanjima i ne dozvoljavaju ti osjećaj trenutka u kojem nema boli, trenutka koji bi mogao postati vječnost u kojoj je bol samo davno zaboravljena neugoda. Strah, osjetilnost, osjećajnost i misaonost pretvorene u povjesne figure koje su tokom cijele evolucije bile vjerne pratilje ljudske nesreće te danas još uvijek u stopu prate. Budi hrabra i stani, zaustavi se u trenutku kada te sunce sa izvora pozdravlja tragom nekog još ne odsanjanog sna."

"Ne vidim sunce, boli me glava." glas je dolazio iz dubine duše

"Otvori prozore duše, pusti da sunce dotakne one još neprobuđene ćelije tvog bića."

"Moja duša nema prozora, opasana je zidinama straha i stanuje u tami vječnog opreza."

"Čega se bojiš?"

"Boli."

"Što je bol?"

"Utvara koja me već godinama slijedi i ponekad pritajena u noćima jutrom razara dan."

"Opiši je."

"Nemogu je opisati, mogu je samo osjećati."

"Što osjećaš?"

"Bol."

"Gdje je osjećaš?"

"U glavi."

"Mi nosimo u sebi čudesa koja nesvjesno tražimo izvan nas." pokušah s davno pročitanom misli iz neke davno zaboravljene knjige.

"Hoćeš reči da je bol koju osjećam čudo."

"Ako ti tako nazivaš to što osjećaš onda je odgovor da."

"Molim te izađi iz sobe i ostavi me u miru." glas mi je bio poznat i stran u isto vrijeme. Mlada žena je ležala skupljena u krevetu tamne sobe i okrećući se navukla pokrivač preko očiju. Dok sam se sama vozila prema jezeru razmišljala sam o njoj i njoj sličnima. Kao kineziterapeut susretala sam se i susrećem se još uvijek svakodnevno s tim problemom. Kada u rukama držim vratnu kralježnicu i glavu pacijenata s glavoboljom i osjećam napetost njihovih mišića pokušavam se uvijek distancirati od emocija koje se u meni nagomilavaju i prijete prelaskom u osjećaj nemoći. Migrena je najodurnije stanje koje čovjeka potpuno za nekoliko sati, nekada dana, izbaci iz života, blokira mu sva druga osjetila, umrtvi misli, osljepi i ogluši ga.

Ovijena tajnovitom aurom migrena stanuje u dušama nesretnika i širi svoje nevidljive ruke pretvarajući kuglu njihovog postojanja u nepravilnu geometrijsku figuru bez mogućnosti uspostavljanja sklada. Moja prijateljica ju je onda nazvala utvarom, ja ću je nazvati čuvaricom neostvarenog sna punog čudesa koja nesretnici traže u nedohvatnim daljinama.
U trenutcima kada migrena uzburka nesvjesne želje i uskovitla nagomilanu energiju prikrivene tuge stvara se aura u kojoj, kao iskrice unutarnje vatre, svjetlucaju neproživljeni trenutci nespoznate sreće. Migrena i Fortuna tada uzburkavaju more uspomena, pozivaju na buđenje iz transa života koji tutnji izvan njih, a oni zatvoreni u svom strahu neotvaraju oči. Fortuna tiho kucka na vrata njihova sna, a oni nesposobni da čuju srcem tonu u tamu nečeg željenog, ali nepoznatog. Dok boginja sreće neprimjećena luta opustjelim srcem Migrena se uvlači u um i budi uspomene.

"Hildegard von Bingen, vizionarka sna, najpoznatija žrtva tog vječnog sukoba srca i uma, je u svojim knjigama ostavila znamenja aure koja ju je cijeli život pratila. Rođena u vremenu tihih lomača, ona je postala ljubavnica svemoćnoga i susretala ga u svom zamišljenom svijetu. Migrena joj je, nedozvolivši joj da se probudi iz sna, utirala put u raj. Velika svjetleća kugla iz čijeg središta je često izranjalo tijelo nagoga muškarca je prelazila u kvadrat u kojem se smjestio grad njegovog rođenja. Hildegard je tu blješteću sliku nazvala građevinom ozdravljenja i ovjekovječila je u svojoj knjizi "Putevi spoznaje". " rekla sam jednog dana prijateljici koja se tek bila oporavila od zatnjeg napada glavobolje.

Pogledala me je svojim tamnim očima punim tuge i nepovjerenja.

"Ja se rijetko sjećam slika koje me progone u tim trenutcima."

"Pokušaj ih zapamtiti. Prisili se i odmah nakon smirenja zapiši ono što si doživjela."

"Bojim se tih bljesaka koji bi se mogli odmah ponovo vratiti, zato svjesno zaboravljam slike."

"Zaboravljanje nije rješenje, to je prevara. Negdje u dubini tvoje svjesti te slike ostaju pohranjene."

"Misliš li da su to oni demoni koje su stari narodi pokušavali trepanacijom istjerati iz lubanje."

"Tako nešto."

"Možda je to neki zloćudni tumor koji raste u mojoj glavi."

"Kada si zadnji puta preglegala lubanju?" upitah da je smirim. Znala sam da svakih par mjeseci ide k doktoru i da je već nekoliko puta snimala mozak. Svaki puta poslije pregleda je smješeći se priznala da nisu ništa pronašli.

"Ali možda je on još tako mali da se nevidi, možda bih trebala još češće ići na preglede?"

"Možda" rekoh tužno jer u njenoj glavi je bila zbrka koju ni ona sama nije mogla kontrolirati.

Ta čudesa skrivena u podsvjesnom dijelu ljudskog uma su jedan cijeli univerzum začahuren iza vrata spoznaje. Refleksije tih iskrica stvaraju još neotkriveni svijet u kojem Migrena i Fortuna vode vječni rat. Tisućljeća se kotrljaju, znanost otkriva sve više tajni, ulazi u najsitnije djelove ljudskog postojanja, ali carstvo Migrene je još uvijek nedotaknuto istinom. U toj kosmologiji ljudske svjesti ono ostaje crna rupa u kojoj nestaju mnoga sunčana jutra, mnogi neproživljeni dani, mnoge sretno počete ljubavi. Zaborav nečega važnog je osnova iz koje se širi taj univerzum. To je izgubljeni ključ za odaju u kojoj skriveno, kritizirano i osuđeno samuje naše egoistično "Ja". Već od malih nogu smo ga morali krotiti, jer pedagogija djetinjstva je suzbijala u nama želje koje su iz njega izlazile. Odvojeno od našeg uma ono samuje godinama u najskrivenijem dijelu naše duše i posjećuje nas u noćima sna. Oni koji su utrli putevima zaborava nešto jako važno, nešto užasno važno što se dogodilo dok je egoistično "Ja" još bilo isprepleteno s emocionalnim i misaonim umom, se potiskivnjem svoga ega više toga jako važnoga nemogu sjetiti. Fortuna kuca na vrata odaje bez ključa i poziva na oslobođenje, a Migrena zaposjeda sve više osakačenu dušu i širi svoje carstvo.

"Pronađen je gen koji je odgovoran za moju glavobolju." reče mi prijateljica jednog sumornog jesenjskog dana dok smo u velikoj robnoj kući tražile poklon za vjenčanje jednog para iz društva.

"Jesi li već bila na pregledu?"

"Ni ti me više neshvaćaš ozbiljno." uvrijeđeno će ona.

Gledala sam je kako odlazi i osjećala užasnu grižnju savjesti.

"Što može jedan mali gen u moru njenog neizgovorenog nezadovoljstva." pomislih tužno.

Godine su prolazile i ja sam se svjesno specijalizirala u tretmanu protiv glavobolja. Kroz moje ruke su prolazile ljudske sudbine i ja sam u svakoj tražila ono što, na prvi pogled, nije bilo vidljivo. Čitala sam knjige i očekivala da ću u jednoj pronaći rješenje, da ću uspjeti ući u onu crnu rupu ljudske kosmologije. Što je više knjiga napisano to je manje pisano o Migreninom carstvu. Stručnjaci su ga podjellili u dva dijela, u carstvo klasične i jednostavne glavobolje, nagomilavali uvijek više simptoma bez pravih objašnjenja njihovih uzroka.

Klasična migrena je ona koju prati aura, a ona je još uvijek zagonetna i puna tajni. To je ono što u pacijentima izaziva strah iako su prateće pojave, znojenje, povraćanje, kuckanje, itd. puno neugodnije. Pronađeni su ljekovi koji smiruju popratne pojave, ali aura ostaje tajnovito polje puno sjemenja iz kojih bi mogla izrasti istina o Migreninom carstvu. Pacijenti nerado govore o trenutcima kada se nalaze u sferi neobjašnjenog jer je strah od te tajnovitosti veći od želje da se tajna razjasni. U svojoj neharmoničnoj kocki postojanja oni u tim trenutcima dožive vječnost harmonije sna kojeg odmah poslije zaboravljaju. Da ti trenutci potraju dulje možda bi nestala jasnoća doživljaja, možda bi se stopila u stvarnosti i tako postala istina iluzije sna, ali ti trenuci na kraju nestaju u dubini sante leda na čijem vrhu ostaju jahači apokalipse kao pobjednici.Strah, osjetilnost, osjećajnost i misaonost kao pozaune pozivaju u život i krote snove i želje, zatvaraju puteve ka dubini duše.

Bio je jedan od običnih radnih dana kada sam gledajući radnu agendu u njoj prepoznala ime stare prijateljice. Tim u kojem sam tada radila se sastojao od lječnika, njegove tajnice i nas tri terapeutkinje. Tajnica je pravila planove, a lječnik je određivao kojoj od nas će doći koji pacijent. Uzbuđena zbog ponovnog susreta, pokucala sam na vrata lječnikove sobe.

"Izvoli." reče mi Bobo dok sam sjedala u stolicu za pacijente.

"Danas dobivam jednu novu pacijenticu. Diagnoza migrena i ništa više, a dogovorili smo se da ćeš pokušati crpiti više podataka." rekoh gledajući ga prkosno direktno u oči

"Nemoj biti tvrdoglava. Ti znaš o njoj više od mene." Bobo se smješio

"Kako to misliš?" upitah da dobijem na vremenu

"Ispričala mi je o vašem prijateljstvu i o rastanku u robnoj kući."

"Zar još uvijek ima migrenu?" pokušah sakriti uzbuđenje

"Opet."

"Kako to sada misliš?"

"U međuvremenu se udala, migrena je prestala i kad je zaljubljenost prešla u navike, a ne u ljubav, migrena se ponovo javila."

"Još uvijek nosi djevojačko prezime." konačno priznah da sam znala tko je ona

"To je bila njena želja, da ti ju u plan upišemo pod tim imenom. Dala ti je mogućnost da odbiješ rad s njom."

"Onda nije željela moju pomoć"

"Danas je želi, jer kaže da si već onda imala pravo."

Izašla sam iz Bobine sobe još uzbuđenija nego prije. Ona je već sjedila u čekaonici i više nisam imala vremena da se smirim. Još uvijek ista, s prekrasnim osmjehom koji je odavao ljepotu njenih zuba i očiju, ali istog pogrbljenog i nesigurnog držanja ona krenu prema meni.

"Oprosti zbog robne kuće."

"Trebala sam potrčati za tobom." rekoh vodeći je u moju sobu.