Samstag, 1. März 2008

Ljubav i naše vrijeme



Čekanje je kriva riječ proizašla iz vremena kada vrijeme nije bilo naše vrijeme i kada mu nismo znali otvoriti put do tijela i nismo ga znali osjetiti kao dimenziju.
Tin Ujević nas je učio, a mi ga nismo razumjevali.
Njegov stih "O moje tijelo!" je vapaj bohema, pjesnika, čovjeka koji u tijelu otkri iskonsko trojstvo: njegovu visinu, dužinu i širinu, otkri duh i dušu, svoje svojstvo, mojstvo, i u dnu njega svoje vječito nespokojstvo, virovitu dubinu.
A onda iznenada osjeti još nešto, vrijeme, četvrtu od protega, vrijeme koje kao osjećaj spoji postaje trojstva u cjelinu. Da, tu se život kreće i jadna zbilja stvaranja, misli poeta i piše za nas jedan novi svijet, zbilju postojanja.

"O moje tijelo!", još jedan uzdah bohema, pjesnika, čovjeka koji u čestici eterskoga mesa, ne slavi čudesnu zgradu od kosti, no u njoj pronalazi i zvijezde i nebesa, prah zemlje, sjaj sunca, sav život, pun i prosti.
Danas Tinov misaono- osjetilno- osjećajni univerzum satkan u himnu tijelu, izgovorenu glasom mog bezimenog pjesnika, budi u meni novi osjećaj i ja osjetih i zvijezde i nebesa, prah zemlje i sjaj sunca u trenutku buđenja.
Zar vječno čekanje na neki bolji trenutak nije gubljenje vremena, zar to onda nije stvarno samo mjerna jedinica onog najskupocijenijeg što posjedujemo? Ja sam uistinu predugo čekala.

Danas On i ja ne čekamo više, On i ja volimo susrete i ne volimo rastanke. Susret na peronu željezničke stanice je sivilo dana pretvorio u crvenilo užarenog osjećaja koji još uvijek traje, zamjenio je reflektiranje tonova i nijansi protege osamljenosti u ljepotu purpura biverzuma. U toj kugli našeg zajedničkog postojanja je nebo drugačije.

Pogledah u nebo. Iznad nas se među oblacima ukaza slika Sikstinske kapele, dodir vrška prstiju Boga i Adama se pomiješa sa novom vizijom. Dodir vrška prstiju otvori vrata vremena i spusti Ljubav na zemlju. Slika dobi ideokinetička svojstva. Uskovitlana energija probudi u meni osjećaj sudjelovanja u tom činu.

"Tu se rađa život." reče mi pjesnik gledajući u nebo
"Što je život?"
"Hirovita rijeka bez povratka."
"Ali mi se moramo vratiti na početak, zagrliti sunčani trak i ponovo se sjediniti s Ljubavi. Jedino nas ona može osloboditi od grijeha kojim smo žigosani." rekoh sjećajući se glasa sa početka priče.
"Na koji grijeh misliš?" upita me smješeći se
"Mislim na......"
"Zabranili su nam spoznaju, zatvorili sve puteve ka znanju, cjepili nas protiv istine." on prekinu moju misao
"I jednostavno to nazvali prvim grijehom."
"Osudili su nas na lutanje oduzimajući nam izvor iz kojeg ističe istina."
"Tko su oni?"
"Krvnici Giordana Bruna." reče mi još uvijek gledajući u nebo
"Pogođen Dianinom strijelicom on umire od ljubavi za ljubav." rekoh mu sneno "Smrt je za njega bila spoznaja, smrt u kojoj je pronalašao ono što je tražio, mudrost i vjerovanje u nju. Diana je bila središnja točka univerzuma njegova uma, energija koja je u njemu nastajala, širila se i spajala ga sa svemirom."
"Ti si središte mog malog univerzuma, energija koju sam popila na izvoru vode koja dolazi iz zemlje."
Kristalna kugla zasja novom istinom. Riječi izgovorene glasom ljubavi postadoše opipljive i vidljive.
"Pođimo na trg cijeća. Trg cvijeća miriše našom mladosti. Tamo smo često dočekivali zoru, ti u svom, a ja u svom životu. " pozva me dječak, filozof i pjesnik očiju boje sna.
"Kako znaš da sam bila tamo?"
"Osjećao sam tvoju blizinu, ali nisam znao tko si. Želio sam da se pojaviš u liku Diane sa lukom i strijelicama, da me pretvoriš u jelena i progoniš dok ne spoznam tko si."
"Ti si za mene bio bezimeni pjesnik očiju boje sna u kojima se svako jutro u prolazu zrcalila moja slika. Željela sam snagu Boginje, snagu koja bi te pretvorila u jelena kojeg bih onda progonila do kristalnog dvorca u kojem sam naslućivala ljubav."
Bila je ponovo jesen kada smo stigli na trg cvijeća. Boje su bile drugačije. Promatrali smo lastavice kako se skupljaju i spremaju za put ka južnom nebu i željeli poletjeti s njima, zadržati toplinu i sjaj istine koja se rađala u nama.
"Osjećaš li miris jasmina i oleandera u zraku" zapita me iznenada
Zatvorih oči i miris i boje proljeća i ljeta sazrijevahu u mojim osjećajima u ovom jesenjem sumraku.
"Tvoje srce je kao zlatna vrata iza kojih se kriju tisuće nepoznatih snova " odgovorih ne otvarajući oči, " tu je beskrajno nebo sastavljeno od prostora, vremena i svjetla, nebo koje me ispunjava toplinom"
On stavi ruke na moja ramena, toplina osjećaja se u meni pojačala,
"Tvoja blizina je vječno ljeto ljubavi, ti si miris jasmina i boja oleandera u mojim snovima. S tobom želim dijeliti život, odživjeti svijet" šapnu mi u uho.
Otvorih oči i u njegovima, kao u ogledalu, ugledah beskonaćnost. On nastavi šaptati,
"pisat ću ti pjesme ljubljena moja, sve ono što ne budem znao reči stopiću u stih, staviti među zvjezde, da svi spoznaju da si ti moja jedina svjesna spoznaja, moja Ljubav."
Ljubav
Iz morske pjene i sedefa iznjedrena
u bisere pretvorena,
ljubav ta božanska niska
prosu slap ljepote
svjetlucave kapljice sreće,
božansih ruku djelo,
te slavljene, oslikane i opjevane ljepotice ljudske dobrote.



U daljini vječnoj, utopljen u nebeske skute mjesec taj pustolov noći s perlama se igra i ljestvama svetim, slijedi tajnovite rute
i možda nesluteći prelazi
drevne Jakobove pute.
U beskaju vječnom, u plavetnilu snova, u bisernom dvorcu eonima znana,
milenijima okrunjena,
zvijezdana i sjajna ljubav svojom moći bisreni slap poklanja putnicima noći.
Biserna niska, iz sedefa ljepote u ljepotu iznjedrena,
početkom svojim dodiruje kraj,
ouroboros, simbol sjedinjenja,
čeka na osjećaje snene
da sunčana joj otvori vrata za sve one duše
i sva srca ona u kojima sjećanja ne postoje.
Nebeska rijeka, čudesni slap snova,
niska pjesnikove duše,
bljesak jedan u čudo slijeva iz kojeg uistinu izrasta iskri slap,
a u ljepoti božjega oka opijena uživa ponajmanja, samosvjesna,
ljudska oživjela kap.

Biserni je dvorac, univerzum svijesti.
perle se u nisku slažu redom
na tom Jakobovom putu će se putnici na ljestvama sresti
i sve će se događati božanskim slijedom.
Iz morske pjene i sedefa iznjedrena ljubav, biserna kap božje ljepote
postade znak ljudske dobrote.

12 Kommentare:

Anonym hat gesagt…

Zar vječno čekanje na neki bolji trenutak nije gubljenje vremena, zar to onda nije stvarno samo mjerna jedinica onog najskupocijenijeg što posjedujemo?
Jest gubljenje je vremena-ali u kojem trenutku prestajemo čekati?

Unknown hat gesagt…

Kada "pronađemo sebe" u trenutku jer to je najvrednije i najbolje sjedinjenje sa trenutkom. Sve drugo onda dolazi samo od sebe, trenutak za trenutkom, rijeka vremena puna sretnih trenutaka u kojima nas najviša svećenica, LJUBAV, brani od uljeza koji nespadaju u trenutak.

Miško hat gesagt…

Čekati? Zašto?

Unknown hat gesagt…

Čekanje je ružna riječ. Vladimir i Estragon su čekali na Godoa, kojeg nisu poznavali, čekali su neznajući zašto čekaju, niti koliko dugo će čekati. Zar to nije gubitak dragocjenog vremena? Zar to nije Beckett, pišući djelo za teatar apsurda već onda shvatio i naglasio? Čekanje je uistinu ružna riječ, a oni koji čekaju nespoznaju nikada mudrost istinskog života.

Anonym hat gesagt…

Dan za danom tiho teče...
Kao rijeka kojoj nema kraja.
Bilo je trenutaka sreće, ali oni više vratit se neće.
Doći će novi, za njih sad živim!
Ne, ne čekam više!
Otišao sam s Trga Cvijeća i koračam prema cvjetnim livadama...
Snovitim i stvarnim!
Dolazi...
Dolazi još jedno proljeće!

Unknown hat gesagt…

Hvala vam Vedrane na lijepoj pjesmi. Moja mama nosi ime boginje proljeća, pa sam i ja već pupčanom vrpcom bila povezana s proljećem, iako sam rođena tek u jesen. Nisam danas mogla otići do Trga cvijeća, ali sam na livadi ispred mog prozora vidjela prve ljubičice. Proljeće se najavilo i ovdje zemlji runolista.

Anonym hat gesagt…

Draga Dijana, hvala Vama na vašim nadahnjuhućim tekstovima, komentarima i krasnim odgovorima na moje komentare. Lijep pozdrav!

Anonym hat gesagt…

Danas sam sva od pitanja...ma zadnjih dana sam sva od pitanja...misliš li da osjetimo trenutak u kojem smo pronašli sebe? Meni se čini da je on skriven i da se prikrade pa odjednom shvatiš da se to dogodilo prije...

Unknown hat gesagt…

"Tražeći sebe", umjetnost razumjevanja svega pa i sebe sama je u vječnom postavljanju pitanja i traženju vlastitih odgovora. Čitajući tvoje tekstove, ja moram i sama sebi postavljati pitanja i tražiti odgovore, tvoji tekstovi su puni tvoje, začuđujuće energije, energije koju sama proizvodiš. Već sama činjenica da živiš na naljepšem djelu svijeta, u najljepšoj uvali svjetskih mora te nadahnjuje i ti si u moru i soli pronašla svoju Muzu.
Ja sam na putu traženje sebe bila daleko od uvale, ali sam je nosila u srcu. Pročitaj tekst, "Ljubav i univerzum uma", tamo sam opisala svoje buđenje iz besanice i moj ulazak u snove. Kada si uspiješ iskreno odgovoriti na pitanja, tko sam ja?, odkuda sam došla? kamo idem? to je onda sigurno trenutak u kojem si pronašla sebe. Ali ja mislim da si ti to veće učinila. Tvoje misli govore o tome. Ti nečekaš više, ti hrliš u život, barem to žitam iz tvojih tekstova.

Unknown hat gesagt…

Vedrane, vi me nadahnjujete s vašim komentarima i otvarate mi nove puteve razmišljanja. Dijalog, ponekad i diskusija je najbolji put ka obogačivanju duha. Vaši tekstovi me ponekad podsjećaju na poeziju Nikole Šopa koji je u prvoj fazi svog života pisao o svakodnevnim stvarima, bakinim naočalima, pjetlu, Bogu kao običnom čovjeku s šeširom na glavi............ Čitajući crtice iz vašeg djetinjstva, ja se često sjetim Šopa o kojem sam pisala u tekstu" Ljubav i pjesnik svjetle samoće"

Anonym hat gesagt…

A meni se tako često učini da stojim...zaista možda sam davno krenula
Ili krenem pa odustanem radi idiotskih razloga
MA krenula sam ja (jesam)

Unknown hat gesagt…

Tražeći sebe tvoji krugovi se šire..........