Montag, 3. März 2008

Ljubav i apsurdi



Pitanje što je smisao ljudskog života je staro koliko i filozofija, pitanje koje do današnjih dana nije pronašlo pravi odgovor. Uzrečica "koliko ljudi toliko ćudi" objašnjava taj problem.
Doživljaj apsurda i pitanje smisla života nisu prirodna mogućnost ljudske svijesti, oni su posljedica ljudskog otuđenja od pravoga života.
Albert Camus je u svom djelu "Mit o Sizifu" potakao lavinu razmišljanja o apsurdima.
Mi se danas susrećemo u medijima sa apsurdima u sudskim procesima, sa Haškim apsurdima, sa asurdima hrvatskog turizma, sa apsurdima iranskog rata, američkim , balkanskim, izraelskim apsurdima..........Nabrajanju nema kraja.

Što je apsurd?

Možda je apsurd upravo to da je čovjek jedino biće koje odbija biti ono što uistinu jeste ili čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.
Camus je rekao "Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka."
Taj trenutak je moj najapsurdniji doživljaj, ali mi u isto vrijeme potvrđuje i moje postojanje u ovom svijetu punom apsurda.Prisjećam se Camusovog Kaligule i misli se same od sebe slažu u mojoj glavi.
"Hereja: Treba braniti svijet ako želimo u njemu živjeti!
Kaligula: Ne trudi se... Svijet je nevažan! Onaj koji to uviđa zadobija slobodu. Mrzim vas jer niste slobodni! Vi koji vrlinu prodajete a sanjate o sigurnosti kao što devojka sanja o ljubavi, vi koji ćete umrijeti u strahu ne znajući da ste lagali cijelog života... "
Tada zaključujem da je čovjek u svijetu bez iluzija stranac, a da uspijeh ne dolazi sam po sebi, za njega se treba izboriti.Jedan od apsurda je i da je veličina čovjeka u njegovoj odluci da bude jači od svoje sudbine.
Što je ljubav?
Vraćam se u mislima na početak, u doba kada sam još čula titraje ćelija u sebi. Povratak je moguć samo tamo gdje smo uistinu već jednom bili i ja se vraćam da bih još jednom osjetila ritam i čula simfoniju superstruna iz koje se razvio ples u mome tijelu.
Ritam je osnovno načelo vremena i on se u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu protegu postojanja u moje vrijeme.Tada sam plesala bez osjećaja za ravnotežu, plesala sam tijelom koje još nije bilo tijelo, srcem koje još nije bilo srce, mozgom koji još nije imao perspektivu, ali to sam ipak bila ja u svom vremenu i prostoru. To je bilo predivno doba igre u kojoj je vladao jedan jedini zakon. Ritmom ukrotiti kaos u sebi i prvim izdisajem osloboditi nagomilanu energiju, pretvoriti je u plešuću zvijezdu da zasja na nebu i nagovjesti moj dolazak u univerzum. Plešući prolazim kroz stotine tisuća godina, živim evoluciju primata u svim njenim fazama.
Živim priču o evoluciji od čovjekolikih majmuna Hominida do Homo Sapiensa, jednu od najčudesnijih priča uopće.To je priča o nama i ja spoznajem da je evolucija hominida bila naša jedina šansa da postanemo ono što jesmo, dakle šansa da životu poklonimo ljubav.
Preobrazba, iz koje je izrasla vrsta čovjek, je završila puno prije nego je čovjek počeo stvarati svoju povijest i sudjelovati u evoluciji kulture. Osjećam kako se godine i stoljeća smjenjuju, milijarde njih se skupljaju u moj trenutak spoznaje i ja sam ćelija, molekula, ameba, riba, gušter, četvoronožac.
Daljnjih dvjesta tisuća godina se smjenjuju vrste Astralophitekus, Homo Habilis, Homo Erektus, Neadertalensis, Homo sapiens i konačno sam ja, Homo Sapiens Sapiens, preživjela.

Osluškujem kako se majka smije i ja se smijem s njom, ritam njenih koraka je drugačiji od ritma mojih skučenih pokreta. Prostor koji sam si stvorila je premalen za ples kojim majka pozdravlja jutro, živi dan i suton, trenutke u kojima njen korak odzvanja u meni njenim blagim glasom. Mozak, tvornica mojih snova, autopoiezom svojih ćelija, buja i širi prostor lubanje dirigirajući novonastajućem orkestru superstruna novi ritam. Iz njega titraju novi tonovi i rađaju se boje.

U devet mjeseci provedenih u majčinoj utrobi, mom malom univerzumu je skupljena cijela evolucija ljubavi. Nastala iz ljubavnog čina, moja prva ćelija je upila tu energiju u sebe i postala duplo biće iz kojeg će se razviti moja svijest. Svijest oblaći haljinu tek naćetog sna i pretvara ga u vrijeme rasta novih ćelija iz kojih titra neko novo, ali još uvijek moje vrijeme. Tijelo ga prihvaća, udružuje se s iskrenjem novonastajućih ćelija.
Osluškujem tonove koji do mojih unutarnjih ušiju dopiru iz drugih svjetova.
"Što misliš hoće li biti dječak ili djevojčica?" prepoznajem majčin glas.
"Sigurno će biti dječak." nepoznati tonovi nekog drugačijeg glasa dopiru u moju svijest. Tajnovitost tog glasa izaziva neki čudan osjećaj u meni. Moje ćelije zatitraše i ja začuh svoju misao.
"Ja sam djevojčica." a tek zaćete ruke i noge zaigraše svoj ples.
"To je djevojčica, buni se na tvrdnju o tvom sinu." reče blagim tonom majka.
"Kada ja kažem da će biti sin, onda će se sin i roditi." grubost u glasu koji sam čula izazva u mojoj svijesti pobunu.
"Ti mene ne voliš." pomislih i u istom trenu se zapitah
"Što znači riječ volim?"
"Ako bude dječak ja ću ga isto voljeti." majčin blagi glas mi objasni što znači ta riječ.
Osjetih toplinu u ćelijama, energiju koja ih izazva na daljnje sjedinjavanje.
"Ja sam djevojčica." vrisnuh nesvijesna da me majka još nečuje. No iako me nije čula njen glas me ponovo umiri.
"U meni raste sigurno djevojčica. Osjećam njene pokrete, ona pleše svoje gluho kolo u mojoj utrobi i najvaljuje svoj skori dolazak."
Tišina i prasak nekog dalekog zvuka dotaknu moja osjetila.
"Ti nikada nećeš shvatiti što je uistinu ljubav." tiho reče majka i ja osjetih da smo ponovo ostale same.
"Što je ljubav?" pokušah uspostaviti vezu s glasom koji me je smirivao.Kao da je čuo moj vapaj, glas mi odgovori.
"Ljubav je najljepši poklon prirode, to je osjećaj koji je niknuo i sada sazrijeva u mojoj utrobi. Ljubav to si ti moja još nerođena djevojčice."

To je bio kraj jednog i početak novog zlatnog doba moje svijesti. Na ulazu u taj novi svijet me dočekuju anđeo čuvar s prstom zaborava, Sofija majka svijetla i tame i svježina zraka koja budi još jedan ritam u meni, ritam disanja. Osluškujem nove, nepoznate tonove neke drugačije simfonije. U glavi tutnji na uzbunu, ćelije u njoj se kao beztjelesna bića pružajući nevidljive ruke isprepliću u kolo. Osjećam udarce njihovih prozirnih nogu kao ritam sna koji sam tek počela sanjati.

Šok poroda je praćen nećim još nepoznatim, nećim ćemu još neznam ime. Avantura života je počela ulaskom u to nepoznato što više nije ono more u kojem sam do ovog trena kupala. Neki novi valovi se razbijaju o hridi moje svijesti i skakuću kao čestice kožom, struje toplinom dodira i prelaze u drugačije titraje. Osluškujem, ali ona poznata simfonija po kojoj su plesale ćelije je utihnula. Čujem neke nove tonove i osjećam neki novi ritam u otkucajma srca. Otvaram oči, sve one blješteće točkice kojih se još sjećam se slijevaju u konture života s kojima sam se ovim trenom sljubila.
To je onaj trenutak u kojem Homo Sapiens Sapiens počinje stvarati svoju povijest i počinje sudjelovati u evoluciji mozga i svijesti.
Što li se to dogodilo u mojoj glavi u ovom presudnom trenutku? Iznad mene lebdi anđeo čuvar s prstom na ustima.
"Šuti o istini, zaboravi je, jer jedino tako možeš živjeti u ovom nemilosrdnom svijetu." čujem šapat superstruna koje se, od anđela, trepereći spuštaju k meni.
"Kakav je ovo ritam koji se rađa u meni?"
"To se svijest univerzuma spojila s tvojim bićem. Ušla si u svijet Homo Sapiensa Sapiensa. spremna si za sve izazove koji ga u tom svijetu očekuju. Jedinstven i neponovljiv Homo Sapiens Sapiens se za sada nemora bojati pojave neke, nove rivalizirajuće vrste. Evoluciju ljudskog mozga je na njenom tisućljetnom putu vjerno pratila i evolucija svijesti. Iako svijestan svoje svijesti Homo Sapiens Sapiens još uvijek nezna kako se je, u onom davnom svijetu materije bez svijesti, odjednom pojavila ta svjest, njegov utjelovljeni um, mistična vatra njegovog postojanja, misaono, emocionalno i egoistično "Ja" u njemu. Zaboravi ovaj susret i netraži istinu o početku." šapnu mi anđeo još tiše odlazeći i iz mog pogleda nestadoše treperave superstrune, a moje uši oglušiše. Simfonija koju sam do tada slušala zauvjek utihnu. A na nebu zasje jedan nova zvjezda, zvjezda pod kojom sam rođena.
Prohujale su godine rasta, sazrijevanja i zrelost već pomalo u meni stari. Sljubljena s univerzumom ja sam, kao i mnogi drugi, prihvatila život i tajnom ovijenu istinu o uzroku našeg svjesnog postojanja. No ja se ipak sjećam, jer jedino što još čujem iz onog davnog vremena je glas majke i rečenica.
"Ti si ljubav draga moja još ne rođena djevojčice."

Živim na plavoj planeti i još uvijek na neki način vjerujem da živim direktno u svijetu koji me okružuje, da su predmeti i događaji dio tog svijeta, i upravo, takvi kakve ih vidim, osjećam i doživljavam.
Ljubav je jedan od apsurda iz kojih se rađamo bez mogućnosti odabira kada i gdje ćemo se roditi. Ljubav, ta najviša svečenica Campanelline "Države sunca" koja blješti u univerzumu našega uma je jedan od apsurda koji mi ipak cijeli svoj život živimo.

Kommentare:

Tražeći sebe hat gesagt…

Jedan od apsurda je i da je veličina čovjeka u njegovoj odluci da bude jači od svoje sudbine.I daraga Dinaja smijem se kraju...kažeš da je ljubav jedan apsurd i da ne biramo kad i gdje...a to je tako točno. SAmo bude..i jedino što mogu je biti jača od onoga što je bilo zapisano u vremenu prije mene i s osmjehom prihvatiti onjo što nosi...jer ja živim u kruzima koji se šire

dinaja hat gesagt…

"Tražeći sebe", u mnogim pjesmama napisanim na svim jezicima svijeta LJUBAV je žaljena, tugovana, dizana u zvijezde, osuđivana, tjerana, a ona je jednostavno tu u nama samima, odjenuta raznim odorama, ona miriše mirisima sna koji trenutačno sanjamo, ali svi smo mi iznikli iz klice ljubavi i ona je ostavila tragove u nama. Biti jači od sudbine koja nam je otvorila vrata vremena je prvi i osnovni "zakon" koji moramo razumjeti, objasniti, razčlaniti, zakon za koji svaki sebi mora napraviti formulu pokojoj će živjeti. Ti živiš u "kruzima", osnovnom geometrijskom tijelu u kojem vlada sklad i harmonija. Iz krugova nastaju kugle našeg postojanja, prozirne kugle u kojima se zrcali naš živor. Kugla je harmoničan, skladan prostor koji ti sama svojim mislima, osjetima i osjećajim pretvaraš u ozračje sebe same.