Ljubav i moj san

Stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u more.Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Pobožan čovjek tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu svog postojanja. Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u plave daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, anđeo ljubavi.

"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu početka" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.

"Ja nisam Odisej." šapnuh

"Kreni sa mnom u avanturu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati."

"Čovjek samo vjeruje pa ne traži istinu početka."

"Čovjek vjeruje u čuda kojima se klanja i u isto vrijeme ih se boji."

Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Anđeo ljubavi, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem.
Tada spoznah da Anđeosko doba vjekuje u nama, sjedinjeni smo u nebesko vreteno, blještimo u zagrljaju svjetla, a duša naša je čudesno plodno tlo na kojem se iskri zlaćana spirala sretnih trenutaka istinskog postojanja. Anđeoske oči sjaje u nama, moralni zakon srce naše grije, poštenje i čast svjetlosnih bića se u nama oduvijek i zauvjek krije. Bez težine, bez bremena izmišljenih laži tijelo naše trepri kao nebeska lijana, hranjena vodom sa izvora snova, branjena od osjećajnih suša, nikada se pod teretom zamišljanih nepravdi ne slama. Anđeosko doba iskri ljepotom i mladošću uvijek sretnih duša, okupano radošću i sjajem života, nježno grli srca koje poput nebeskoga stada sniva o slamici na kojoj je rođeno zlaćano tkivo vječne ljubavi. Anđeosko doba traje treptajima srca, svjetlosnim zagrljajem koji anđeosku muziku sklada, u njemu zauvijek zakon iskrenosti vlada. Sretni smo jer rođeni smo ovdje i sada, sreća nas anđeoskim sjajem zlaćanoga doba duša naših hrani, radosna kupka našeg postojanja izvire iz vrulje vjerovanja u snagu koja održava harmoniju svijeta u kojem oduvjek i zauvijek anđeosko cvijeće za nas cvijeta. Eho anđeoskog glasa naše duše u svitanjima budi, poziva nas u zagrljaj anđeoskog doba koje se iz zlaćanog vretena anđeoskim nitima oko nas širi. Osjećamo lakoću istinskoga sjaja, u suzama neba iskre anđeoske oči, u vjetru trepri šaputanje anđeoskog glasa, u hridima pokraj oceana naziremo čvrstinu anđeoskog stasa, u svjetlosti vječnoj anđeoskog doba u sjenki njenog čudesnog muka, čujemo treperavu tišinu anđeoskog zvuka.

Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, primum mobile, ljubav, prvi pokretač koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.

Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu moje svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti. Osjetih da su me misli, dotaknute anđeoskom snagom, uvele u onaj još nedokazani dio atoma koji je stvarno nedjeljiv i još uvijek samo srcem vidljiv, onaj dio koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem.

"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu početka." začuh još jednom glas ljubavi. Prepustih se i ona me povede na najljepše putovanje moga života.

Oči božje, taj vječni tajnovoti plamen.

Postoji duboko u meni jedno mjesto, do kojeg stižem slijedeći dinamiku zlaćane spirale zakona zlatnog a reza. U njenoj zadnjoj točki gori tajanstveni plamen istinskog postojanja. Božje oči, ta okna kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To je točka tek prividnog mira, vječna vatra u središtu duše i tijela, točka koja me definira kao svjesno biće i omogućuje mi da vidim kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima energije, nastale velikim praskom, tajanstvenim plamenom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića buknu tajanstveni plamen, zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.
Kada pronađem to mjesto tada prestajem biti marioneta u teatru života, tada postajem sudionik i svjesno spoznajem trenutak u kojem želim progovoriti o svemu što mislim. Tada više ne vrednujem vrijednosti nego značenja, spavam manje, a sanjam više, jer tek tada spoznajem da mi svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji me hrane ljepotom postojanja.
U tom komadiću života spoznajem i ljubav i tada svu mržnju crtam na komadiću leda i čekam izlazak mog unutarnjeg sunca da ga otopi. Onda se uspinjem ka vrhu planine i spoznajem da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim i tada govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji i "oči božje" u meni mi dozvoljavaju da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se ne želim probuditi. Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi da bi ih slušala u beskraju trenutka. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postojii da ni jučer više nije važno.
Trenutak je jedina istina, tajnoviti plamen postojanja, jer sljedeći je samo moja misaona varka, a sutra možda nikada neće doći. Ako to ne prihvatim , onda ću sigurno žaliti što u trenutku spoznaje nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu.
Oči božje, taj čudesni, vječni tajnoviti plamen početka, je ono najintimnije i najiskrenije u meni, njime osjećam i gledam sebe i spoznajem tajne univerzuma u trenutku, koji tada postaje beskraj. Tada znam da me se nitko neće sjećati po mojim tajnama i neizgovorenim mislima. Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za sve lijepe riječi.