Boginje i život.

Zrak
Etera, ni boginja ni žena?

Na obali mora, horizinu okrenuta
stajaše Etera, eterično lijepa,
ni boginja ni žena.
Prozirna i snena stajaše ljepotica
zrakom odjevena ni boginja ni žena.
U daljini zagrljaj tame i svijetla.


Jakovljevo blješti ljestvama ka nebu
Oči neba ukrotiše tamu,
sjenku njene sjenke krijesnice sad kite.


Etera, ni boginja ni žena
lakoćom leptira ka ljestvama krenu
svilenim šapatom pozdravljajuć vjetar
rađanje i umiranje u treptaju oka
u trenutku svete potvrde života.
Bez svjetlosti u krošnjama
drveće njome diše,
psi laju na lutalicu mjeseca
a u daljini, iza njene sjene
karavane ljudi prolaze
berući kupine kupinovom vinu namjenjene.
Etera, ni boginja ni žena
smilje i bosilje,
školjke Jakobove sedef,
ljepota ljepotom udaha okrunjena u sjaj mjesećeva sjaja,
kristal života, vatrom brušen, vodom mažen, zemljom tražen.


Etera, ni boginja ni žena jezdi
najdivnijom od svih cesta,
na ždrebici sedefastoj
bez uzde i stremena.
Jezdi vjetrom, jahačica vjetra i
drhti zvijezdama, majka zvijezdana
spava u blatu, spavačica shrvana
budi se u pijesku, ljepotica pješćana.


Etera, ni božica ni žena
ljiljanovim mačevima
budi snage vjetra,
u ciganskoj tuzi njena ljubav spava,
u košarici snova od mjesećeve svile
Etera, ni boginja ni žena
poezijom ruža
ljudski život sniva.

voda

Rusalka il žena?

Rusalka, ljepotom opjevana, iz vode vodom u vodu pretvorena,
vodom božjega slapa okupana, dlanovima neba dotaknuta,
u kapljici rose na latici ruže, snena i laka san o umrloj ljubavi sniva.


U očima njenim iskri jedna drevna pričao Parnasu i izvoru muzao zrcalu zrcaljenja srca u toj svetoj vodi,
o dobroti neba kad se nekog volii kako je nježna poezija suza.Na licu žene kristali se sjaje,zbog ljepote drage što sa vjetrom odeu očima njenim bolna tuga trajeta nježna i snena poezija vode.
Od njega samo sjećanje joj ostasrce tužno što za srećom vapisrcem srcu sreća izmrvljenai tiha i snena poezija kapi.

Dlanovi neba miluju joj lice,
a njena mrtva ljubav na odru novog dana u zagrljaju kiše
u sjećanju nježnom
u drevnoj pjesmi vječnog oceana
tugom u vrulji suza izranja.

Umrla je ljubav i više je nema nad njenim grobom jeca smiraj dana u njenoj kosi more pjesmom drijemata drevna i snena,
srcem napisana
poezija vječnog oceana.

zemlja

Geja, boginja il žena?

Dogodilo se iz ljubavi
dogodlio se prije početka vremena,
dogodilo se da bi se dogodilo vrijeme,
da bi se dogodio prostor,
da bi se dogodila svijest svijeta i čovjek.


Lijepa si zemljo moja, i skladna ko vodarica

S krčagom na glavi

Bijela stada i lađe na pučiniI zuj pčelinjaka i ulje maslinikaVolim tvoje svijetle pjesme i tužneU kojima me majka zibalaSvjetlost tvoju-ovo proljeće što je moralo doćiProljeće tvoje i naše
Jure Kaštelan
Jedna je malena svjetleća točkica,
dotaknuta nevidljivom rukom sijača zvijezda,
zaplesala svoj vječni ples
zatitrala je ljepotica beskrajem Božjeg sna
iskreći iskrama ljubavi
utonulu u vjenčanu svemirovu postelju.

Ta čudesna bračna noć
ljepota snom bez sna okrunjena,
ljubav ljubavlju sjedinjena
iznjedri vrijeme i prostor,
svijest i podsvijest,
tugu i radost,
djete veselja i sreće,
najnježniji san Božjega sna,
čovjeka.

Geja ili žena, majka nad majkama,
iz iskre rođena,
treptajima neba njegovana,
ljubavlju sna osmišljena,
srcem srcu u srcu ranjavana
bukne vulkanima,
zatutnji potresima,
zaplače poplavama,
ali uvijek ostaje nježna i snena u širenju dobrote i vječne životne ljepote.

Geja, boginja ili žena
majka nad majkama
života roditeljica,
snova hraniteljica
i
na paperju mekom Božejga sna
nježna koljevka
čovjekovom zadnjem, ali vječnom snu.

vatra

Pele, boginja il žena?

U vatri vatre ljubavnoga žara
vatrom vatre srca srcu bljesnu žena.
Izrasla iz vatre,
vatra vječno u
njoj snatrii budi se željom
da ostane žena.

Vulkanska Pele
božica u ženi
vječnom igrom
vatrenoga žara,
snagom srca žene,
tijelo u vatru pretvara
a
ljubav,
taj
vulkan srca
njenih snova lava,
boginju u ženi božanski obožava.

Iz kratera tijela iskri vatra vječna,
ka nebu se diže ljepota njenog sjaja
boginja u ženi na ognjištu bdije
iskri iskrom iskru životnoga raja,
u snovima budna,
u životu snena
ostaje vječna boginja i žena.

Proljeće, renesansa života

Vesna, boginja ili majka?

Jutros je u sivilu jesenjeg umiranja, nečujna kao nježnost, kraj mog uzglavlja snove skupljala
personificirana želja svih prošlih godina, majka rađanja, vječna boginja proljeća.

Osjetih sunce u snene duše dubinama,
i nestajanje tuge koja se u srcu skrivala.
Nečujna kao nježnost je dušu dodirivala
s buketom tek procvalih ruža u rukama
lepršava, nećeg tako nestvarnog silueta
odlaskom ostavi proljeće kraj kreveta.

Renesansa satkana od treprave sreće
leptirasti se snovi opet oko mene roje,

treperavo sjeme na laticama broje,
dok u proljetnoj travi niće novo cvijeće

Zračak probuđenog sunca je maglu probio
vjetar je sivi oblak sa duše pomaknuo,
da bi svjetlosnim zagrljajem srce dotaknuo
i pupoljke sreće kristalima svitanja okitio.

Vesna uvijek bdije nad našim buđenjima
rijetko sneni primjećujemo njene duše sjenu,
a ruka njena vječno drhti nad snoviđenjima
brani mlado vrijeme šireći srcem sedefastu pjenu.
Godine se broje, mjeseci, dani, trenutci se nižu
Vesna, boginja ta vjerna nam ljepotu daruje
dodirima njenim umijeće se budi, misli uzdižu
da renesansa života u uspavanim dušama caruje.