Mittwoch, 20. Februar 2008

Ljubav i vrata vremena


Na internetskoj stranici, http://art.ridne.net/deu/catalog/ep-ven. Author: Andrejeven Oleh, sam pronašla sliku "Die Tore der Zeit"- "Vrata vremena".
Dok misaono lutam mojim vremenom pred mojim očima se uvijek ukaže ulje na platnu nedavno viđeno na internetu. Prekrasan pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostorvremena u koju ga je umjetnik smjestio. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike. Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju.
Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem sebi naslućivanje i ulazim u univerzum misaono- osjtilno- osjećajnog u sebi. Moja misaona, ideokinetička slika se sjedinjuje s platnom.
Sjedam na pastuha da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje. Postajem pjesnik koji stvarajući naslućuje i istovremeno sve naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama i sa nama. Ja nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz vrata vremena i spajam se sa četvrtom, da bih onda osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dozvolila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje.
Bljesak moje unutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, postaju za mene vidljivi. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom, s njenom rajsko kristalnom, istinskom objavom. Slika pred mojim očima je kristal u kojem se lomi svijetlo spoznaje, ideja o mnogoprotežnosti svijeta koja iz pupoljka izrasta u najljepši cvijet moga uma. Tada spoznajem da ideja nije u vremenu, da vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo, da bi ono onda uistinu bilo malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.
Vrijeme bi tada imalo granice, ali granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma.U zakrivljenom prostoru ulja na platnu se te granice gube, beskrajno nebo je produžetak slikarove vizije o vremenu, pastuh samo simbol za misaonu varku o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja.
Moja misao se sjedinjuje s umjetnikovom idejom i ja ulazim u skrivene univerzume ljudskoga uma. Sve mi tada postaje blisko i moje. Stojim na vratima velikog vremena, zavirujem u beskonačnost.
Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Ovim trenutkom uistinu napuštam ono već viđeno i prepuštam kormilo mom utjelovljenom umu. U zrcaljenju vremena sam se već prestala sjećati i počela svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak. U mreni zaborava moja stvarnost postaje redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja. Gledam svijet iz perspektive mojih pet protega i tako ga uistinu i osjećam. Pred mojim očima se gube ustaljene geometrijske forme Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici, nestaju iz moga poimanja kao i četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda.
Jesu li to bile samo pretpostavke i dovijanja nekadašnjih umova, proizašla iz nedostatka znanja u vremenu njihova nastajanja?
Ono što sam nekada vjerovala da znam je prekrio veo zaborava i ja sada dozvoljavam prirodi da mi ispriča svoju priču. Propisi iz kojih proizlaze njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke života.
Tek sukobima i iznenadnim ljubavima u najsitnijim česticama prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život. Kao da je odjednom virtuoz zasanjao d-mol-akorde Bachove sonate, ili kao da vjetar svirajući razbija maglu neznanja i dozvoljava da vidim jasne obrise stvarnosti. Zaustavljam misao u središtu zbivanja i odjednom vidim poznate geometrijske oblike kao akorde sonate, prepoznajem govor prirode koja mi priča sjedinjenim jezicima fizike, filozofije i muzike. Ponovo vidim pastuha u pokretu i razumijem da iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, jer je sve uvijek u nastajanju, a ne u postojanju.
To su ona dva davna svijeta o kojima sam čitala, jedna iskra sjećanja zablješti u mom umu. Shvatih da stojim upravo na vratima između ta dva svijeta. Iza mene se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i ideja.
Osluškuju čudesne tonove oblaka koji dolaze s juga,
trag proljeća u odlasku i ljeta u dolasku,
jedini put u koji vjeruju
da ih ne proguta tuga.

Dok dan nestaje na zapadnom nebuljubav odjeva purpurnu haljinu,
kiti kosu zvjezdanom prašinom
i
nebeskim cvijetovima
jer
teško je živjeti bez utjehe, tugu dijeliti sa morskim mjenama,
čekati seobu ptica kao jedini znak vremena.

Ljubav procvijeta ljepotom lavande i opijena mirisima šapata kojima su
pozdravljali ljeto,
okupana pjenušavom kupkom sreće,
grijana suncem na pješćanom žalumilovana maestralom,
slavljena pjesmom galebova,z
rcaljena u očima,
ogrnuta čežnjom,
ljubav
postade istina, kao znak indijskih žena
pečat sreće,tih i neizbrisiv znak vječne ljepote,
ljubav
okrunjena vjerovanjem postade himna ljudske dobrote.
Iza sebe sam ostavila svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i misli da traje u svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Prihvaćam tu igru i upravo tu na granici jave i sna i prihvaćam da je stvarnost izmjenično djelovanje stvarnoga i mogućega.
"Gdje se nalazi to moguće?"pitam sjećanje skriveno u mreni zaborava.
"Mogućnosti su izvan vremena i prostora, one su skrivene u energetskim poljima iz kojih izrastaju, isto kao što je kolaps kvantnog stanja izvan vremena i prostora." začuh šapat mojih uspavanih neurona.
"Ali kolaps kvantnog stanja se događa u određenom djeliću vremena....." sinu mi u trenutku.
Pogledah još jednom ulje na platnu, ali ovaj puta mojim unutarnjim očima. Prostor oko pastuha se zakrivi u kuglu koja ga je u sebi nosila. Kugla se poče okretati i njegovo tijelo se zrcalilo u tom prozračnom prostoru i pod sunčevim zrakama mjenjalo oblik.
Unutrašnjost kugle poče titrati raspadajući se u polja mogućnosti iz kojih su izrastali suncem obasjani uvijek drugi djelovi tijela. Izgledalo mi je kao da promatram galop konja u labirintu različito zaobljenih ogledala. Čas je bio mali, čas veliki, zaokružen u desnu pa u lijevu stranu vidjeh njegovo tijelo u horizontali i vertikali, glavu okrenutu prema meni u isto vrijeme dok je njegovo tijelo ležalo na dnu kugle. Odjednom su njegove noge bile gore skoro paralelne sa njegovim licem. Kugla se okretala i prostor oko nje se sve više zakrivljivao, nebo se širilo, a zid se pod zrakama svjetla topio u energetska polja iz kojih su blještali novi tonovi boja.
To je bio trenutak u kojem sam osjetila razliku između razumnog razmišljanja i nerazumne osjetilne spoznaje koja je prelazila u istinu. Između mene i ulja na platnu više nije bilo prepreka koje se uvijek pri razumnom razmišljanju postavljaju. Ja i slika smo postali jedno, činilo mi se da smo se stopili u doživljaj vremena. Uvjerenja, koja sam ranije razmišljajući sticala i vjerovala da su znanje, sam često i mjenjala, ali ovo što sam sada doživjela je bila istina koju sam osjetila. Više nije bilo slike koju promatram, ušla sam u cjelinu spoznaje i postala dio nje. Moje sjećanje se polako počelo vraćati, razumno razmišljanje također.
Pred mojim očima je ponovo bilo samo ulje na platnu i umjetnikova vizija vrata vremena. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi. Mogla bih ga možda odsanjati na violini ili o njemu napisati pjesmu, ali sada znam kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta,
"sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on progovori: "Sada sam razumio!"
Razumjela sam i ja ono u što sam kao dijete samo vjerovala.

Kommentare:

Miško hat gesagt…

Tao kaže: "Nije istina da Vrijeme prolazi, ono neprekidno traje: samo mi prolazimo kroz Vrijeme" ...Primjećujem da te Vrijeme zanima, neuhvatljiva je to misao. Ako smijem, preporučio bih knjigu "Tertium organum" od P.D. Ouspensky. Nekako slutim da si je čitala, ali ako slučajno nisi, pročitaj: otvara vidike i odvodi um u nepoznato...i na kraju, vjerovatno se svijet, ovakav kakvog mi doživljavamo, kad se sasvim ogoli, svede na elektromagnetske valove u kojima kvanti skaču mijenjajući položaje ... uh, na koje si me misli navela prije jutarnjeg trčanja!
Lijep pozdrav!

dinaja hat gesagt…

čitala i upravo se spremam objaviti tekst "Škola trenutka", Tao kaže da mi trajemo u vremenu, a nova znanost nam kaže da mi proizvodimo vrijeme trajući u trenutku.

vedran hat gesagt…

Divan je Vaš opis "onih stanja" kada se ruše barijere koje gradi svjesni um, a sjvesno i nesvjesno se stapaju u jedno. Slično kao u meditativnim stanjima ili onima koja prethode utonuću u san...Iz takvih stanja dođoše nam mnoge spoznaje, a jedno svoje takvo stanje nastojao sam Vam riječima opisati u svom komentaru ispod prethodnog posta. Kao da ste moj jučerašnji komentar popratili ovim novim postom, pogotovu njegovom završnicom. Jako lijepo pišete, nadahnjujuće...užitak je čitati. Lijep pozdrav!

dinaja hat gesagt…

Dragi Vedrane, odličan je osjećaj znati da te netko razumije i zbog toga se divno dopisivati s vama. Ja lutam svijetom između svjesnog i podsvjesnog i pokušavam to misaono- osjetilno- osjećajno pretočiti u riječi razumljive rečenice.Koliko sam shvatila iz opisa na vašem blogu vi ste elektroničar. Kada razmišljam o petoj dimenziji sjedinjujem u sebi osjećaj ljubavi i unutarnje svijetlo koje mi taj osjećaj objašnjava. Znate li vi nešto više o Kaluzinom pokušaju pronalaska pete dimenzije?

vedran hat gesagt…

Draga Dijana, vjerujem da Vi mnogo toga bolje razumijete od mene. Koliko stignem, rado čitam Vaše napise i sve što pročitam nekako mi je poznato. Svaka Vaša rečenica mi je bliska i uspijeva zatitrati strune razumijevanja u meni. Da, elektroničar sam po struci, ali se već dulje vrijeme ne bavim profesionalno elektronikom, onako kako mislim da bih trebao i u tom smislu nazadujem. Samo bi mi bolji imovinski status omogućio razvoj u željenom smijeru, ali kako stvari stoje ovdje u Domovini i u mom osobnom životu, sumnjam da će to više ikad biti moguće. Nakupile su se i određene godinice...No, dobro je, ne bih želio da pomislite kako se žalim...Uistinu je dobro. O Kaluzinom pokušaju pronalaska pete dimenzije ne znam mnogo više od čisto informativnih fakata. Matematikom i teorijskom fizikom se nikad nisam bavio i uvjeren sam da mi u tom smislu manjka znanja.
Pratio sam ponešto od napisa na hrvatskom i engleskom jeziku od teoriji superstruna i kao iformaciju primio tezu o četiri osnovne dimenzije makrosvijeta - prostora i vremena, te dodatnih šest ili sedam dimenzija koje nisu toliko lako dostupne našem kognitivnom i emocionalnom sustavu spoznavanja....
Eto, toliko ovom prilikom...Srdačan pozdrav!

dinaja hat gesagt…

Dragi Vedrane, hvala vam na odgovoru. Čitajući vaše misli pričinja mi se da "Sićušna plava iskra" živi i osjeća "teoriju" što je puno važnije od teretiziranja.