Dienstag, 19. Februar 2008

Ljubav i rijeka vremena

Salvatore Dali je nacrtao vrijeme

Spoznavši da je vrijeme naš život mi smo san zatvarali u trenutak, odjeljivali ga od nemilosrdnog tijeka prolaznih događaja u kojima smo u svakodenvnici prisiljeni sudjelovati. Postajući dio tih događaja mi, ogoljeni u svom strahu od gladi i žeđi, nepriznajući pohlepu za materijalnim dobrima postajemo sami plijenom te pohlepe, koja bi nas mogla jednoga dana požderati kao što, već milijarde godina, Kronos ždere svoju djecu.
Ako zaboravimo trenutak, zaboravili smo san koji nas hrani. Da bi san potrajao vrijeme je istinski postalo protega našeg postojanja. Zbrajali smo sretne trenutke da bi samo njih pamtili.Tada rijeka vremena nosi prolazne događaje u zaborav, a mi okrenuti prema njenom izvoru ispraćamo noć, dočekujemo nova svitanja i veselimo se sutonima u kojima san uvijek ponovo oživi. Nedeljno popodne jednog zimskog dana nas je potsjetilo na zenit onog davnog ljeta kada smo stojeći na izvoru vode koja dolazi iz zemlje, nesvjesno počeli sanjati.
"Nikada se nesmiješ prestati sjećati." reče mi pjesnik odlažući knjigu koju je čitao.
"Učenje novoga je zaborav nečeg nevažnog." usprotivih se
"U životu koji smo odživjeli nesmije ništa biti nevažno. "
"Precjenjuješ kapacitete mog mozga." rekoh ne razmišljajući
"Sjećaš li se zašto je vuk pojeo crvenkapicu?"
"Sjećam."
"Kada si se počela sjećati?"
"Neznam."
"Sjeti se nečega što si željela zaboraviti."
"Ne sjećam se." rekoh sada već znatiželjna
"Znači da ti nesvjesno živiš trenutak u kojem je skupljen cijeli tvoj život."
"Odlična ti je ova rečenica. Od kuda si je izvukao."
"Ništa iz glave, sve iz knjiga draga moja štreberice." reče mi pjesnik uzimajući ponovo knjigu.
Tišina koju je narušavalo samo kucanje zidnog sata najavi oluju u mojim mozgovnim ćelijama. Ovo nedeljno poslijepodne u kojem se naizgled ništa ne događa otvori u meni ponovo želju za potragom već skoro zaboravljenih vrata vremena.
"Ne smijem zaboraviti san." pomislih
"Zašto onda pripitomljuješ Bacchusa u sebi." Dianin glas dotaknu moja osjetila
"Bojim se stvarnosti koja nas je skoro progutala."
"Strah je najnegativnija energija koju možeš u sebi njegovati." progovori uspavani Bacchus
"U domovini tutnji rat, sunce više ne izlazi na istoku. Glad je zavladala srcima koja su nekada otkucavala ljubav."
"Vi živite u zemlji runolista. Gruvanje topova je daleko od vas." reče Diana u meni
"Ali oni koje volimo su tamo."
"Tvoj strah im neće pomoći." reče Bacchus
"Nad obalom je kobalt noći, a more u koroti. Ugasle su svićarice. Lađe iz nekog tuđeg sna poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla. Plamen suklja i proždire povijest Mediterana, ruši stoljeća." pomislih glasno
"Skriveno blago njegovog postojanja, ljepota njegovog ljeta, njegovih ljeta snaga će iz pepela razrušenog hrama uzdignut dim s okusom maslina i mandarina i zasjat će novo sunce nad morem naših sanja. Zazvonit će opet utihnula zvona da na pjacama ponovo samo sreća spava." odgovori mi pjesnik.
Nedeljno poslijepodne se bližilo sutonu. Sunce na zapadu na trenutak razbi maglu. Upalih televizor. Prva vijest u eteru
"Rat na Balkanu eskalira. Danas je cijeli dan jedan grad na obali mora bio pod vatrom s mora i kopna. Stanovnici su u podrumima i skloništima. Brodovi nekadašnjih branioca sna su opkolili grad. S obližnjih brda paravojska granatira opustjele ulice."
Ugasih televizor.
"Što da učinimo s godinama gospodo, s godinama pretvorenim u ljubav i snove, zatvorenim u onaj dio nas što nazivamo uspomene, djetinjstvo i mladost" upitah tiho one koji su uništavali prošlost.
"Ne smijemo ništa zaboraviti." reče pjesnik "Jer ako zaboravimo nekadašnje prijatelje, one s kojima smo sretni na obali velikog mora voljeli sunce, zvjezdanu prašinu, rješavali školske zadatke, bojali se ispita, slavili diplome, rođendane, zaboravit ćemo jedan dio sebe i prestati živjeti trenutak."
"Što je za tebe trenutak?"
"To je ono nikada objašnjeno sada u kojem nestaje agonija prošlih trajanja."
"Trenutak je vječnost u koju se topi prošlost i nastaje budućnost." rekoh sjećajući se gimnazije.
"Ti uvjek kažeš poetičnije od mene ono što misliš, ali sada u ovoj relativističkoj uzbuni moramo naučiti konkretizirati taj tvoj trenutak."
"Objasni mi konkretizaciju vremena koje jedino mogu osjećati."
"To je vječnost koju još nitko nije uspio definirati, ali mi smo naučili u njoj pronaći sebe u beskraju univerzuma."
"Svaka stvar u beskrajnom nebu je isto tako nebo." sjetih se Plotinovih riječi
" Ti si moje nebo iz kojeg promatram zemlju koja onda postaje nebo iz kojeg mi zajedno promatramo zvjezdanu prašinu i tražimo izvor."
"Kada bi mi uspjeli naše misli uistinu uzdignuti iznad stvarnosti, osjetili bi da je ona sama samo slika naših razmišljanja. U toj sferi postojanja bi susreli oblike koji su drugačiji od ove iznajmljene vječnosti, to bi onda bili vječni oblici našeg postojanja. Spoznali bi čistoću duše i nedohvatnost mudrosti, saznali stvarnu Kronosovu starost i shvatili da je broj njegovih godina samo osjećaj koji nosimo u sebi." nastavi pjesnik moju misao.
"Kronos je u svojoj pohlepi progutao svaku izgovorenu misao, svaki probuđeni osjećaj. Sva mjesta na kojima smo bili su u njemu prisutna, svi izvori i sve rijeke se sljevaju u njega. On sakriven na dalekom otoku sada guta trenutke ove naše sreće." rekoh zamišljajući sunčani otok na nekom nepoznatom moru.
"Bez nešeg sudjelovanja nebi bilo niti povjesti. Mi svojim sjećanjima stvaramo priču o nastanku svijeta, mi smo stvaraoci vremena koje spava na tom dalekom otoku. Naši zanosi tako postaju bezvremena sjećanja. Mi skupljamo sve sretne trenutke u jedan jedini, ovaj koji sada živimo."
"Sjećaš li se Venecije?"
"Kako se nebi sjećao, ali kako ti je sada taj doživljaj pao na pamet?" upita me iznenađeno pjesnik.
"Zato jer je to bilo vrijeme našeg konačnog upoznavanja. Tada smo kao i danas bježali od stvarnosti koja je bila vječno rastajanje zbog obaveza koje su nas sputavale u doživljaju istinske sreće. Stigli smo onog proljetnog dana u grad na lagunama i počeli svjesno živjeti povijest Mediterana. Lutali smo kanalima i stigli u onu četvrt u kojoj kao da je vrijeme stalo."

"Sjećam se zalaza sunca u radničkoj četvrti u kojoj nije bilo znakova nekadašnje snage, ali ni znakova napredka koji se inače osjećao u laguni."
"Pobjegli smo iz gužve u kojoj su se mješali svi jezici svjeta i našli vječnost u trenutku bez turista i kičastih suvenira. Tamo čak nisu zalazili ni golubovi."
"Dva koja nas prate cijeli život su bila s nama."
"Još uvijek osjećam tišinu tog kvarta i okus beskraja se širi mojim tijelom. Tada sam shvatio da se budućnost ne mora planirati, ona se dogodi sama od sebe kao osobni izbor iz bezbrojnih mogućnosti koje su nam se te večeri nudile. Kao neka prisna sila teže vukla nas je nesvjesna želja u pustolovinu u kojoj povijest nije sudjelovala. Sve poznato je ostalo iza nas i mi smo ušli u bezimeni svijet sirotnje koja na granici sjaja preživljava stoljeća. Druga strana dobro poznatih zbivanja je za nas do tog trena bila nepoznatija od mitova koji su nam samo ispričani. Neplanirano uđosmo u svijet koji u sebi krije još nepoznatu priču. Vizija koju smo doživjeli nije bila komplicirana, ali upravo njena tipična jednostavnost joj je poklonila obilježaja nestvarog, potaknula našu maštu i stvorila iluziju života iza zatvorenih prozora."pjesnikove riječi su postajale poezija trenutka, poezija koja je pozivala na dialog i potjsjećala na jutra u Lapidariju.
"Tu smo osjetili istinu siromaštva koje je u svojoj dubini krilo sreću, koja se u drugim djelovima grada pretvorila u pohlepu. Diana i Bacchus su nas doveli do malene kućice na kraju tog beskraja. Mjesec je zamjenio sunce na horizontu. Poželjesmo toj nježnosti, koja je sjala nad malenom kućicom, dati ime. Zaustavili smo se u trenutku srebrenoružičaste svjetlosti koju do tog trena još nismo vidjeli."
"Upitao si me da li osjećam trenutak i ja sam osjetila istinu od koje smo pobjegli. Obaveze su nam zatvorile istinski horizont iza kojeg se krije ova svjetlost vječne sreće. Na tom komadiću svijeta osjetih bezvrijednost pravila koja su određivala naš život."
"Osjetih sve prošle godine, broj koji u svim djelovima svijeta znači prošlo vrijeme. Ovaj komadić prostora zaustavlja njegov tijek i odbacuje ga u nedohvatnu daljinu."
"Utopili smo se u trenutku, postali smo univerzumov nestvarni organ spoznaje. Srebranoružičasto svjetlo metafizike nam otkri tajnu postojanja. Isplivali smo iz rijeke vremena i prešli u do tada nedotaknuti pojam vječnosti."
Od onda zbrajamo trenutke koje, u trenutcima kao ovaj, pretvaramo u viziju života koji ponekad poteče pored nas.

Kommentare:

Miško hat gesagt…

Rat je otac svemu! ... siguran sam da znaš tko je to rekao, jer vidim, dobro poznaješ povijest, mitologiju, fiziku, ali tvoja duša (pod pretpostavkom kako duše postoje), pripada metafizici....Eh, da, ali sjećanje ponekad postaje varljivo....
Lijep pozdrav iz Rijeke.

dinaja hat gesagt…

Neznam tko je rekao "Rat je otac svemu" pomozi mi...

Miško hat gesagt…

"Rat je otac svemu, svemu kralj; jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima", govorio je grčki filozof Heraklit
koji je živio 535. p. n. e. - 475. p.n.e.

dinaja hat gesagt…

Hvala, tu misao doista nisam povezala sa Heraklitom iako sam ga u vezi sa vatrom i "Panta rei" unijela u moje misli i pretvorila u osjećaje. Čovjek doista nesmije prestati učiti. A sada neću citirati............

vedran hat gesagt…

U mojem snu koji kao da nije bio samo san, prije nekoliko godina... prestao je tijek vremena. U trenutku su drugi postali ja, a ja oni...svi smo bili jedno biće. Sve je bilo jedno i jedno sve.Nađeni su odgovori na sva pitanja, sve se razjasnilo, poslagalo, postalo tako kristalno jasno. Preplavio me osjećaj ogromne sreće i bezbrižnosti, pravo blaženstvo... Jesu li to bila vrata vremena? Što mislite o takvim doživljajima?

dinaja hat gesagt…

Svatko od nas ima svoj doživljaj vremena pa su i vrata vremena misaono- osjetilno- osjećajna slika koji doživljavamo iznutra. Vaš osjećaj je toliko živ da ga poželjeh vidjeti mojim očima kontemplacije. I doista na vašim vratima vremena bi život postao san iz kojega se nitko više nebi poželio probuditi.