Ljubav, Diana i Baccus u teatru sjena.

Buđenjem se, poslije jastuka na kojem je ostao san, obićno susrećem s dnevnim vjestima koje mi služe kao most prema stvarnost koju uvijek snom napuštam.
U knjizi "Herojski zanosi"piše:
"U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Aktaion krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog
u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt"

Onaj tko otkrije božansku istinu više ne može živjeti u neznanju, taj umire za ideju. Giordano Bruno, Diana i Aktaion legenda pretočena u poetsko štivo. Diana i Baccus moja davna utopija, ljubav iz vremena kada su bogovi hodali zemljom. Morala sam se osloboditi dugih sjena prošlosti da bih mogla umrijeti za ideju i roditi se drugačija, a opet ista.  

 

Razgovarali smo o svijetu iluzija, o svijetu bez patosa i zanosa. Odveo si me u teatar sjena. Na sceni dvije sjene u ritmu tanga. Tango je metafora za osjećaj, čulnost, emociju. To nije samo ples nego igra tijela ritmom srca. On je izazov, osvajanje, opijanje, uzbuđenje, privlačenje i odbijanje u isto vrijeme. Tango je korak koji poziva na susret, umjeće dvojstva, energija sjedinjenja materije u arabesku i čista provokacija emocionalnosti.  

Doživjeh igru svjetla i tmine, tango bestjelesja i bezličja, ples bez ognjila strasti u očima, bez sjaja žudnje na licima. Na sceni se događala ljubav odvojena od života. Bila je daleko iako je bila u meni. Osjetih njenu daljinu kao zamor, kao bijeg iz zbilje, kao prijetnju njenoj ljepoti. Dvije sjene, prognanice svjetla se tražiše u izmišljaju sreće.  
Zalutah u labirintu sjećanja.  Osjetih moć dugih sjena prošlosti. Vidjeh stol i krhotine čaša iz kojih ispijah ljubav i ruke iz nedovršenih zagrljaja. 

Nestvarnost zagrljaja, iluzornost pokušaja maštariji udahnuti dušu je bila lijepa do bola. Skladna elegancija pokreta bez srži, bez osmijeha, bez sjaja očiju je zaustavljala dah. Oćutih uzaludnost pokušaja da dosegnnem bitak strasti. Žudnja je lebdjela u prostoru, nedohvatna žudnja se prelijevala u neostvarivu čežnju za osjećanjem osjećaja. Zagrljaj bez dodira je samo bezmirisna kopija prauzora iz kojeg se rodio čovjek. Ognjilo života je bilo izvan mene. Srce je pamtilo ljubav, labirint je bio bez titraja svjetlosti. Bila je samo tmina boli, smaragdno  jezero nestalo u zaboravu. Između mene i bezdana izvor ljepote. Tu je našim tijelima, u nama samima.  

Pomislih, volim kada velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži čuvarice snova titra nad prozorom i miris noći i naš ponoćni Tango i carpaccio svitanja u dvoje...  Nema je ne postoji tamna strana mjeseca. Prisjetih se druidske noći zagrljaja zore i sutona. Srcem odapete strijelice ka suncu svanuća.

Osvanulo je jutro boje tvojih očiju, zaliječilo rane dugih sjena prošlosti. Ostali su ožiljci. Demoni su nestali.

DA, teatar djeluje terapeutski. Oćutih tvoju blizinu. Iluzija se pretakala u titraje srca, u njegovu puninu, u neprocijenjivo blago koje nosimo u tjelesnosti. Rasplamsala se vatra na oltaru želja, plameni jezici se uzdignuše do grla u kojem je žila kucavica odavala ritam žudnje. Toplina tvojih dlanova se usaglašavala sa svjetlom na sceni života. 

Sjene su nestajale. Pod ponoćnim suncem su izranjala tijela. Na licima osmijesi, u očima san. Ljubav se vratila u blizinu, u život tako jednostavan i lijep.