Sonntag, 24. Februar 2008

Ljubav, Diana i Baccus u teatru sjena.


Buđenjem se, poslije jastuka na kojem je ostao san, obićno susrećem s dnevnim vjestima koje mi služe kao most prema stvarnost koju uvijek snom napuštam.
U knjizi "Herojski zanosi"piše:
"U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Aktaion krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog
u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt
"

Onaj tko otkrije božansku istinu više ne može živjeti u neznanju, taj umire za ideju. Giordano Bruno, Diana i Aktaion legenda pretočena u poetsko štivo. Diana i Baccus moja davna utopija, ljubav iz vremena kada su bogovi hodali zemljom. Morala sam se osloboditi dugih sjena prošlosti da bih mogla umrijeti za ideju i roditi se drugačija, a opet ista.  

 


Razgovarali smo o svijetu iluzija, o svijetu bez patosa i zanosa. Odveo si me u teatar sjena. Na sceni dvije sjene u ritmu tanga. Tango je metafora za osjećaj, čulnost, emociju. To nije samo ples nego igra tijela ritmom srca. On je izazov, osvajanje, opijanje, uzbuđenje, privlačenje i odbijanje u isto vrijeme. Tango je korak koji poziva na susret, umjeće dvojstva, energija sjedinjenja materije u arabesku i čista provokacija emocionalnosti.  

Doživjeh igru svjetla i tmine, tango bestjelesja i bezličja, ples bez ognjila strasti u očima, bez sjaja žudnje na licima. Na sceni se događala ljubav odvojena od života. Bila je daleko iako je bila u meni. Osjetih njenu daljinu kao zamor, kao bijeg iz zbilje, kao prijetnju njenoj ljepoti. Dvije sjene, prognanice svjetla se tražiše u izmišljaju sreće.  
Zalutah u labirintu sjećanja.  Osjetih moć dugih sjena prošlosti. Vidjeh stol i krhotine čaša iz kojih ispijah ljubav i ruke iz nedovršenih zagrljaja. 
Nestvarnost zagrljaja, iluzornost pokušaja maštariji udahnuti dušu je bila lijepa do bola. Skladna elegancija pokreta bez srži, bez osmijeha, bez sjaja očiju je zaustavljala dah. Oćutih uzaludnost pokušaja da dosegnnem bitak strasti. Žudnja je lebdjela u prostoru, nedohvatna žudnja se prelijevala u neostvarivu čežnju za osjećanjem osjećaja. Zagrljaj bez dodira je samo bezmirisna kopija prauzora iz kojeg se rodio čovjek. Ognjilo života je bilo izvan mene. Srce je pamtilo ljubav, labirint je bio bez titraja svjetlosti. Bila je samo tmina boli, smaragdno  jezero nestalo u zaboravu. Između mene i bezdana izvor ljepote. Tu je našim tijelima, u nama samima.  

Pomislih, volim kada velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži čuvarice snova titra nad prozorom i miris noći i naš ponoćni Tango i carpaccio svitanja u dvoje...  Nema je ne postoji tamna strana mjeseca. Prisjetih se druidske noći zagrljaja zore i sutona. Srcem odapete strijelice ka suncu svanuća.

Osvanulo je jutro boje tvojih očiju, zaliječilo rane dugih sjena prošlosti. Ostali su ožiljci. Demoni su nestali.
DA, teatar djeluje terapeutski. Oćutih tvoju blizinu. Iluzija se pretakala u titraje srca, u njegovu puninu, u neprocijenjivo blago koje nosimo u tjelesnosti. Rasplamsala se vatra na oltaru želja, plameni jezici se uzdignuše do grla u kojem je žila kucavica odavala ritam žudnje. Toplina tvojih dlanova se usaglašavala sa svjetlom na sceni života. 

Sjene su nestajale. Pod ponoćnim suncem su izranjala tijela. Na licima osmijesi, u očima san. Ljubav se vratila u blizinu, u život tako jednostavan i lijep.  

4 Kommentare:

Miško hat gesagt…

Probudila si čudne misli u mom umu: misliš li da postoji ljubav na subatomskom nivou? Da se čestice u Univerzumu traže i nalaze? Nikad do sad nisam pomislio na to ...
A ljubav...otrcala se ne upotreba te riječi, već zloupotreba, mislim...Zar dan ne voli noć? Ptica stablo? I obratno? Sve je isprepleteno povezanim nitima ljubavi Života, ali samo rijetki to vide, a još rijeđi to znaju i cijeniti...
Lijep pozdrav ostavljam.

Unknown hat gesagt…

Da Miško, duboko sam uvjerena da se ljubav događa na subatomarnom nivou, da se čestice traže i nalaze, da smo svi mi polovica Zeusovih duplih bića koje traže svoju drugu polovicu u univerzumu sna. Ljubav je jedina energija koja usmjerava i spaja prave čestice u jedinstveno duplo biće, a da pri tome svakoj polovici ostavlja osobnost. Contraria sund complenta, tvrdio je Nils Born smišljajući kvantnu teoriju i ja doista mislim da je ljubav energija koja to i dokazuje.

Anonym hat gesagt…

Umjesto komentara, a s lijepim pozdravom dragoj Dijani...


Njegov su svijet
Bili divni ti dani
Kad u snu je ljubio nju.

Njegov je svijet
Bio Stvoren za ljubav,
Ljubav samo za nju.

Gdje otišli su dani,
Divne te sreće?
Gdje je, gdje je sad on?

Na svijetu tome,
Zar nema baš sreće
Za onu ljubav,
Kojom ljubio je on?

Ljubavi nema?
Zar istina to je?
Zašto onda živimo mi?

Ljubav tu je!
Ona mora tu biti!
Zovimo srcem ju svi!

Male su ga stvari
Činile sretnim.
Ljubio srcem je svim.

Svi trenuci sreće,
Koju pružila je njemu,
Otišli su zajedno sa njim.

Ljubav! Ah, ljubav!
Ne,znam, nije to;
Nije dio moga tek sna!

Ljubav je Ljubav!
Znam da je ljubav,
Najljepša stvarnost života!

Unknown hat gesagt…

Dragi Vedrane, ovo je doista prekrasan komentar o mojim razmišljanjima ...
Ljubav! Ah, ljubav!
Ne,znam, nije to;
Nije dio moga tek sna!

Ljubav je Ljubav!
Znam da je ljubav,
Najljepša stvarnost života!
Vi ste svojim stihovima potvrdili sve što sam do sada napisala.