Ratnica svjetlosti

U tišini svijesti, u dubini mene ona često šuti, pušta da rijeka istine mirno svojim tokom teče, ne dozvoljava mom, ponekad uzavrelom, biću da nagonima bjesa, ljutnje, straha, osjećajnim nemarom njenu bistirnu gorčinom zamuti. Dostojanstvena i tiha, ona snagom svoga iskričavog bića hladi uzavrele kapljice loših osjećaja, smiruje ubrzale odkucaje uzburkanog srca, razlozima uvijek daje svjetlost davnih obećanja, nježno zaustavlja vjetrove duševnoga straha i ne dozvoljava tuzi da mojim bićem zavlada. Ratnica svjetlosti u meni, prijatelje u zrcalima moje svijesti iskri, nasmiješena lica u galeriji uspomena slaže, a sve one zamišljane nepravde i laži iz zrcala sjećanja briše. Poklanja mi svjetlost iz svog zagrljaja, napinje svoj luk i strijelicom sunčanog praha razbija tmurne oblake na horizontu mojih sretnih snova. Ta čudesna boginja u dubini moga bića, čuvarica mjesečeva hrama, braniteljica unutarnjeg sunca, skrivena u imenu mome, vječno bdije nad djelima mojim i ne dozvoljava mi da zalutam na tamnim putevim netrpeljivosti, nepovjerenja i neznanja, uvijek me izvede na zvjezdane staze novih snoviënja.