Samstag, 20. März 2010

Svitanje nove zore


Naslanjala sam glavu na tvoje grudi i oslušivala melodiju sna i čula tišinu, našu tajnovitu tišinu koju smo slušali u močvari u dolini zelene rijeke, tišinu koja se mješala sa pjesmom barskih ptica i cvrkutom lastavica koje su se spremale na put prema jugu. U tvom zagrljaju uvijek osjećam spokoj, snivam ljubačasti san na uzburkanim valovima tvoga srca i skrivam se među ljiljanima koji niću sa tvojih usana, ne osjećam ni kišu ni jesenjski vjetar koji prijeti pucanjem oblaka nad kućom u kojoj tuga spava. Tvoje je tijelo ranjeno, spalili su ga zraci spasenja, a duša izrasta iz pepela i kao ptica Fenix uzlijeće u bezvremenost našeg zajedničkog sna. Jučer sam čula krik tvog ranjenog grla, a danas , danas je tvoj glas ponovo prošlost koju nikada ne želim zaboraviti. Večeri pune straha, večeri samoće, hladnoća u toplini doma u kojem je trajao samo miris tvoga tijela je vrijeme bez vremena, neživljenje koje želim zaboraviti. Proljeće je stiglo svjetlosnim zagrljajem tvoga bića, laste se vraćaju u gnjezda koja su zimus bila tako tužno prazna. U vrtu pred našim prozorom buja život i širi svoj mirisni zagrljaj, poziva nas na slavlje svih osjetila. Naslanjam glavu na tvoje grudi i sretna osluškujem u tvom srcu svitanje nove zore.

Keine Kommentare: