Freitag, 26. Februar 2010

Stranac u nama


Patnju, bol, tugu, strah, nesreću, nemoć stari su majstori slikali tako vjerodostojno da mi i danas promatrajući ta drevna djela misaono ulazimo u stanje umjetničke duše i prepoznajemo njene osjećaje. Promatram ovu čudesnu, stoljećima staru sliku Peter- a Breugel- a. Mit o Dedalusu i Ikarusu u duši se iskri, prisjećam se djetinjih osjećaja, znatiželje i žudnje da jednoga dana i ja poletim ka suncu.
Slika starog umjetnika, slika koja u Bruexelles-u u galeriji ljepota spava, nosi u sebi sudbinu znatiželjnoga dječaka i zrelost ljudsku zauvijek probuđenu. Breugel je sliku nazvao "Ikarus", a slikao je trenutak, bolni trenutak nemoći iz ljudskoga života. Danas znam da je on osjećao i dobro razumio patnju i bespomoćnost čovjeka, spoznajem da je odlično naslikao kako čovjek bespomoćan i u trenutku neugode jednostavno okreće glavu da barem ne vidi, tuđe stradavanje, da ne čuje vapaj, da ne osjeti bol.
Orač je sigurno čuo pad u vodu i usamljeni krik, ali se nije okrenuo, sunce je i dalje sjalo na bijele noge koje nestaju u smaragdnoj vodi, a na galiji su ljudi morali vidjeti to nešto čudnovato, dječaka koji pada s neba, ali oni su morali negdje stići na vrijeme i mirno su odplovili dalje.
U slici prepoznajem stranca u čovjeku, stranca kojeg svi mi nosimo u sebi, stranca koji ne spoznaje naše unutarnje sunce, stranca koji ponekada dugo u nama spava, a onda se u jednom presudnom treptaju oka, probudi, izroni iz dubina podsvijesti i ovlada svim našim osjetilima, zaledi ih, zamrzne, oslijepi nas, ogluši i učini od nas kukavice trenutka.
Teško je osjetiti i prepoznati tog stranca u sebi, spoznati da si tek prolaznik u tmini tuđe nesreće, da si zatvorio oči, začepio uši, stavio lance na porte srca i koračao dalje. Osjetih to jednom u trenutku nemoći, u treptaju oka koji još uvijek u sjećanju blješti, a zboga toga se još uvijek tuga i sram u grudima množi.
Stajala sam na jednom od perona, na jednoj od svijetskih željezničkih postaja, čekala sam vlak koji će me odnijeti tračnicama u budućnost, ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami djevojku uplakana lica, djevojku otrcana kaputa, djevojku prosjakinju sreće, djevojku izgladnjelu od tuge i žednu od patnje. Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah, čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli, vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala sa zviždukom ulazio na peron. Kada sam ponovo potražila taj uplašeni pogled nje više nije bilo, čula se samo škripa kočnica izmješana sa krikom umiranja.

Godine su prošle, u meni zrelost dozrijeva, ali taj krik još uvijek u mojoj duši odzvanja. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se u tom kobnom treptaju oka nasmiješila, da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…….????
Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom treptaju oka razotkrila, razkrinkala i pobijedila stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred nesrećom i tugom drugih okreće glavu.
Danas moje misli kao leptirasta galija sjećanjima plove, leptirasta jedra trepere u duši, u srcu se zrcale ponekada tužni snovi, ali ljubav prema čovjeku, taj kormilar sneni, boreći se s valovima sjete, bedeme strahova i nesvijesnih stanja ruši i ne dozvoljava strancu da se kao slijepi putnik opet u galiju smijesti. Karta uspomena iznjedrena iz davnih događanja, pohranjena u riznici srca, tek ponekad se kao magloviti oblak nad dušom javi i prisjeća na prošle bure na pučini životnog oceana.
Ucrtah nove karte u svijesnosti svojoj, promijenih smjer galiji života. Putokaz je dobar, sigurna sam, jer danas osjećam u tijelu onaj tihi nemir i više sjećanja na ljepotu snoviđena proteklih dana. Ikarus se u meni još uvijek gnjezdi, sjenka moje djetinje duše me još uvijek prati, poletjeti ka suncu, da, ta želja u meni još uvijek živi, u snovima ljubav srcu osvijetljava taj put i onda se srce srcem srcu u sunčani zagrljaj uvijek vrati.
Galija života danas kormilari srca tragom, drevnim putevima ljubavi i mira, u dubini duše jedna zvijezda blista, iskri snagu, toplinu, svijetlost oku šalje, ušima ne dozvoljava da ogluše pred tužnim vapajima nekog drugog srca.
Ljubav, skiper dobra srca, moju galiju bez stranca, bez slijepog putnika u duši, sunčanim stazama kroz životne oluje, kroz vjetrove straha, u luci duševnog smirenja uvijek sretno sidri.

Kommentare:

Sanja hat gesagt…

Lijepo <3

artemida hat gesagt…

hvala na posjeti, hvala na komentaru......bila sam kod tebe i ostavila ti znak.......