Oprosti mi dragi prijatelju, oprosti mi što slutim da će naš ponovni susret biti na kraju ovih puteva bez granica, oprosti mi jer taj put je već započeo u ovom proznom tekstu u koji slijevam svu bol i tugu zbog tvog nenadang odlaska. A on se krio nevidljiv, neznatan u stihovima drevnih balada, u tonovima lutnji bezimenih trubadura koji su pjevali o vječnosti.
Danas nemam niša drugo za tebe do ovih misli sročenih, u rečenice koje teku rijekom uspomena, u ovim kapljicama riječi u kojima se iskre dveri svih naših nedosanjanih istina.
Nisam ti uspijela ispričati priču o oblacima koje sanjah u besanim noćima prebiranja po djetinjstvu i mladosti, po onom vječnom miru uzdrahtalih srca koja su vjerovala u snagu prijateljstva.
Upravo ta iskra mira danas pali u meni nova svijetla i obečaje mi da zaborav nikada neće ugasiti sjećanja na tvoje djetinje osmijehe, da će slika tvog bića u zagrljaju vjenčanja sa svijetlom nad svijelima vječno krastit oltar naše tako bezbrižne mladosti.
Ti i ona, a ona se zvala Svjetlana i bila je svjetlo tvom uzdrahtalom srcu. Sjećam se vašeg izgovorenog DA, dok nas smrt ne razdvoji.
Ona je otišla prerano, otišla je ostavljajući tebe ucviljenog s djetetom u naručju. Ugasio se lumin njenog majčinstva u jednoj olujnoj noći kada je pod navalom ljepote njena aorta prestala odkucavati vaše sretne trenutke.
Ostale su uspomene i niska isplakanih suza na tvom tužnom licu. A sada, neočekivano, bolno za sve nas koji ostadosmo nad grobom koji je zatvorio zadnju stranicu vaše nesretne balade, ti si krenuo ucrtanim stazama vašeg nedosanjanog sna.Promijenio si rečenicu sa vašeg vjenčanja i pretvorio je u istinu, dok nas smrt ponovo ne sjedini.
Vidjeh tvoju dušu u svjetlosnom zagrljaju neba, vidjeh vesele svatove koji iz nebeskih vrtova beru bisere za nisku Svjetlanine kolajne koju joj poklanjaš kao znak vječnosti.
Na lukobranu tog beskraja vidjeh vaš zagrljaj i šapnuh tiho da vas ne probudim iz radosti koju ponovo živite.
Oprosti mi dragi prijatelju što ovaj tekst ne nosi zlaćane dukate, što ne prosipa rižu po vašem novom putu, što ne pjenuša šampanjcem, oprosti jer u ovom tekstu je skriveno tek snoviđenje o našem ponovnom susretu na dverima istine.
Zbog sebe, zbog tebe, zbog Svjetlane, neću nikada prestati vjerovati u ljubav koja sve u jednu istinu spaja, a sve odlaske pretvara u lepršave mjehuriće pjene koji se na nebeskim dverima sjedinjuju u radosnu pjenušavu kupku vječnosti.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen