U zavjetrini sna.

Noćas u zavjetrini sna vidjeh čaroliju satkanu od mjesečevih niti i pahuljaste mekoće kristalne jasnoće. Nježan veo, koprena na obroncima jave, je sakrivala nemire srca spuštajući se na uzdrahtale misli. Jedna jedina misao, slobodna kao zvjezdani orao je odlepršala u ovu noć punog mjeseca. Osjetih radost probuđenog djeteta, osjetih radost u pjenušavim rukama skitnice puna lica i pustih odlutalu misao da pomiluje njegov osmijeh. I bilo ja kao nekada, bilo kao u vrijeme poezije ruža, samo su umjesto bijelih latica pred srcem plesale zalutale pahuljice pozivajući me još jednom na bal, na slavlje osjetila. Utopih se u plesu sjena, noć punog mjeseca je ogrnuta čipkom plesala kao ponosna djevojka iz dalekog Toleda.

Zaustavih srce na obali korita mraka, obuzdah u sebi one drevne nebeske vrance da srce ne odjezdi kao nekada u neku izmišljenu bajku, ka onoj dalekoj zvijezdi. Otvorih okna zrelosti i osluhnuh sonatu ove čarobne noći punog mjeseca. Skupih uspomene u svjetlosni zagrljaj budnosti i zatvorih kapije odsanjane mladosti. Noćas je ljubav bila drugačija nego prije, dragačija, a uvijek ista, nježnija u svom postojanju, mirnija u svom darivanju biserne ogrlice koja se kao kozmička zmija ovijala oko moga srca.
Na prozoru, koji me je branio od zime koja je grlila grad svojim bijelim dlanovima, se naslagahu znakovi trenutka. Kristalne suze neba, paperje prosuto iz jedne dječje bajke, je na oknu zrcalilo pejsaž moje sretne duše. Upisah jednu jedinu riječ, upisah ju zvjezdanim slovima i utonuh u san. Jutros mi se, u prvim zrakama dnevne svjetlosti, sa okna koje me još uvijek dijeli od paperja noćas dolutalog u grad, smiješi čarolija noćašnjeg slavlja osjetila. U kristalnim suzama neba, zaustavljenim na prozoru, blješti srcem ispisana LJUBAV.