Život, ta čudesna cvijetna galija.

Slika Wladimira Kush- a i stihovi Vesne Parun sjediniše u meni želju da danas u zadnjem danu prohujale godine pišem o ljubavi, sreći i prijateljstvu.

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:

ima čas kad ljubav i život postanu jedno.

U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.

U kapi kiše na listu mrke smokve

svečanost ljeta trajala bi stoljeća

i sunce nikad ne bi silazilo iza golih smežuranih brda.

U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi

skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.

S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,

srce ga ne može graditi iznova.

I misao je nemoćna da ga traži

u mržnji stvari što jedna drugu poriču.

Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo

našim čelom koje je prestalo žudjeti.

Ljubavi, i tebe smo izmjerili

lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u Hamletovu orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svijesna svoje tragične ekliptike.

Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta dimenzija, svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu elipsu, u moć sadašnjeg trenutka, u život tako jednostavan i lijep. Rimbaud- ova pijana lađa postaje Kush- ova cvijetna galija puna čudesnih mirisa života.

Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol nas čini "stvaraocima trenutka". Zgnječeni u svojoj boli, pritisnuti bezumnom vrtnjom nevidljivih strahova, često se držimo jedan drugoga, zaprepašteni, nesretni, nesposobni da odpustimo, da oslobodimo, da dozvolimo srcu da diše. Pitam se zašto je to tako, je li to možda je zbog straha od prestanka te vrtnje ili je zbog nepresušne brige o samoodržanju naši život izrastao u moralni, idejni i osjećani kaos. Nismo u stanju zgrabiti tvorca sudbine u svoje ruke, ne znamo što treba učiniti.

Što nam onda preostaje? Samosažaljenje?

Tugovanje nad životom je slično baladi zapisanoj u kamenu. Mnogi tvrde da im život izmiče iz ruku, da ih prijatelji izdaju, da se negdje sklapaju urote, a ne pokušavaju postati svijesni života i njegovih i svojih apsurda.

Oslušnimo, zavirimo u dubinu sebe sama, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, jer cjelina je uvijek više od sume njenih djelova, učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga. Kada spoznamo tu nemilosrdu vrtnju pijane lađe našeg postojanja, vrtnju u kojoj smo izgubili kormilo, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u svoju dušu, u kakvoću svijesti o sebi samom. Bez diskurzivnog razmišljanja, pokušati osjetilima i osjećajima, osjetiti osjećanje bezimenih osjećaja, unutarnju vatru svoga postojanja.
To znači, u tom posljednjem trenu prije nego je naša pijana lađa počela tonuti, postati svjestan sebe i jedan drugoga. Tada zajedno zaroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi da krene na svoj put oko sunca i doživi svoju sretnu ekliptiku.

U "Pobratimstvo lica u svemiru", Tin nam je stihom dočarao taj zadnji krik duše kada se shvaća gola istina i kada se svi sa svima u panici uhvate za ruke. Zašto samo u panici, zašto tek onda kada netko počne tonuti?

Možda se odgovor krije u stihu, iz zbirke soneta Vesne Parun "Salto mortale"

"A kad na vrijeme padne rđa, i zidine se ispod Srđa utvarna nasite sjaja….." i evo ja osjetih pod zamišljenom dugom apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše.Klatno sunčanog sata nad nama kaplje sreću treptajima te čudesne energije, duginim bojama i vremenom ljubavi i prijateljstva.
Pod klatnom tog sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji, ona je tek nepresatana opomena o promašenom trentku, ne proživljenom treptaju oka, ne pruženoj ruci, ne saslušanoj boli, u neizovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU.

Pregršt sretnih trenutaka u cvijetnoj galiji života vam želim!