Kažem atom, kažem struna, kažem prah, kažem zvjezdana prašina, pa iako su oni besprijekorno sitni, iako se smatra da nemaju glavu i mozak, ja osjećam da i oni imaju svoje tijelo, svoju dinamiku, svojstva, karakter i život.
Kada pokušam osjetiti spiralnu dinamiku u sebi, kada pokušam u sebi doživjeti samointegracioni proces, tada mi se pričinja da im čujem glas i oni mi kažu, mi smo tu i mi smo takvi kakvi jesmo, ali mi smo dio tebe, mi te činimo, surađuj s nama jer mi smo tvoj život.
Upotrebljavajući metafore iz fizike, možemo, barem pokušati taj čudesan proces samointegracije provesti u djelo.Integracioni proces počinje na nivou ćelije, pa tu treba početi i naša samospoznaja, spoznaja čovjeka kao socijalnog bića.
Sociološki gledano, ljudsko društvo nesmije biti banalizirano metaforama iz područja fizike. Duhovnost nas odvodi u svijet spoznavanja duše, tog čudesnog, još nedovoljno objašnjenog, dijelića univerzuma, ali duhovnost zaboravlja naše fizičko tijelo. Mi ipak ne smijemo zaboraviti da društvo i duhovnost izrastaju iz čovjeka koji je uvjet njihovog nastajanja, postojanja i razvoja u svijetu, a taj čovjek je cjelina koja podliježe klasičnim i novoizrastajućim zakonima fizike.
Često nam se pričini da u nama postoji netko, netko lepršav i zlatan, od ljepote satkan, čuvar naših snova, našeg života sjena, srca našeg sjeta.
Poetično ga nazivamo vitezom osjećaja naših, vitezom koji sretne osjećaje kao leptirće broji, sokolom našeg vida što tami odoru skida. Možda se, taj čudesni netko, krije u snovima davnim, možda je to onaj mali šareni patuljak, čudesni svijetlosni vrtuljak, čarobnjak života sneni, vrtlar božanskoga vrta, mali uspavani homo ludens, taj mali zaneseni sretni čovječuljak. Pišemo mu pjesme, sanjamo ga, vidimo ga kako nebeskim vrancima jezdi ka onoj dalekoj zvijezdi.
Spoznajemo da je ljubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom dodirljiv. On je čarobnjak koji bez našega znanja u nama održava spiralnu dinamiku i ne dozvoljava da se integracioni proces u nama samima zaustavi, ne zaboravlja ni jedan potreban faktor i tako nas brani od nastajanja kaosa, koji bi nekontroliran mogao dovesti do kolapsa procesa i zaustavljanje razvoja naše emocionalnosti.
Pročitajmo još jednom sve one dječje pjesmice kojima smo ga opisivali, prisjetimo se literature u kojoj smo ga misaono sretali i pokušajmo uranjanjem u sebe sama doista stići do tog čarobnjaka našeg istinskog života.Samointegracija, kada jednom počnemo s njom, nije više teška, samo nam se pričina takvom, jer se mi ne usuđujemo razmišljati o kvantnom svijetu, ne usuđujemo se upustiti u avanturu multidimenzionalnosti, doživjeti kvantni skok svijene spoznaje i spustiti se u dubinu Freudove sante leda, probuditi uspavanog, ponekad zaleđenog čovječuljka i dozvoliti mu da sjedini našu podsvijest sa spiralnom dinamikom naše svijesti u lakoću postojanja.
Kada pokušam osjetiti spiralnu dinamiku u sebi, kada pokušam u sebi doživjeti samointegracioni proces, tada mi se pričinja da im čujem glas i oni mi kažu, mi smo tu i mi smo takvi kakvi jesmo, ali mi smo dio tebe, mi te činimo, surađuj s nama jer mi smo tvoj život.
Upotrebljavajući metafore iz fizike, možemo, barem pokušati taj čudesan proces samointegracije provesti u djelo.Integracioni proces počinje na nivou ćelije, pa tu treba početi i naša samospoznaja, spoznaja čovjeka kao socijalnog bića.
Sociološki gledano, ljudsko društvo nesmije biti banalizirano metaforama iz područja fizike. Duhovnost nas odvodi u svijet spoznavanja duše, tog čudesnog, još nedovoljno objašnjenog, dijelića univerzuma, ali duhovnost zaboravlja naše fizičko tijelo. Mi ipak ne smijemo zaboraviti da društvo i duhovnost izrastaju iz čovjeka koji je uvjet njihovog nastajanja, postojanja i razvoja u svijetu, a taj čovjek je cjelina koja podliježe klasičnim i novoizrastajućim zakonima fizike.
Često nam se pričini da u nama postoji netko, netko lepršav i zlatan, od ljepote satkan, čuvar naših snova, našeg života sjena, srca našeg sjeta.
Poetično ga nazivamo vitezom osjećaja naših, vitezom koji sretne osjećaje kao leptirće broji, sokolom našeg vida što tami odoru skida. Možda se, taj čudesni netko, krije u snovima davnim, možda je to onaj mali šareni patuljak, čudesni svijetlosni vrtuljak, čarobnjak života sneni, vrtlar božanskoga vrta, mali uspavani homo ludens, taj mali zaneseni sretni čovječuljak. Pišemo mu pjesme, sanjamo ga, vidimo ga kako nebeskim vrancima jezdi ka onoj dalekoj zvijezdi.
Spoznajemo da je ljubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom dodirljiv. On je čarobnjak koji bez našega znanja u nama održava spiralnu dinamiku i ne dozvoljava da se integracioni proces u nama samima zaustavi, ne zaboravlja ni jedan potreban faktor i tako nas brani od nastajanja kaosa, koji bi nekontroliran mogao dovesti do kolapsa procesa i zaustavljanje razvoja naše emocionalnosti.
Pročitajmo još jednom sve one dječje pjesmice kojima smo ga opisivali, prisjetimo se literature u kojoj smo ga misaono sretali i pokušajmo uranjanjem u sebe sama doista stići do tog čarobnjaka našeg istinskog života.Samointegracija, kada jednom počnemo s njom, nije više teška, samo nam se pričina takvom, jer se mi ne usuđujemo razmišljati o kvantnom svijetu, ne usuđujemo se upustiti u avanturu multidimenzionalnosti, doživjeti kvantni skok svijene spoznaje i spustiti se u dubinu Freudove sante leda, probuditi uspavanog, ponekad zaleđenog čovječuljka i dozvoliti mu da sjedini našu podsvijest sa spiralnom dinamikom naše svijesti u lakoću postojanja.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen