Mittwoch, 9. September 2009

Što sam, tko sam ja?

Requiem jednom lijepom vremenu provedenom u svijetu znanja i vjerovanja, u svijetu koji nažalost morah napustiti bježeći od optužbi, bježeći od zahuktale taštine, bježeći od....., ma ne nisam pobjegla samo se upitah što sam, tko sam ja i što to meni treba? Nakon toliko objavljenih tekstova na ovom portalu bi trebala dokazivati da ne kradem tuđe pjesmice, da ih ne koristim i ne predstavljam kao svoje duše djelo.
Da, upitah se pomalo tužna i još više sjetna, što to meni treba, što mi treba da me se optužuje da kradem jeftini stih dok se pored ostalih velikana svjetske poezije, utapljam u stihovima Wislawe Szymborske, dobitnice Nobelove nagrade?
Na početku sam mislila i vjerovala da sam ušla u Atlantidu, Avalon, Civitas solis. Vjerovala kažem i bila beskrajno sretna, a onda doživjeh tužno saznanje da u tom svijetu, u kojem bi trebala vladati ljubav i sjedinjavati znanje i vjerovanje, umjesto ljubavi vlada neka, meni nepoznata, energija. Energija osvete, prijetnji, optuživanja, djeljenja packi. Zaustavih vrijeme, pokušah ostati u trenutku sreće, a onda vidjeh da se optužbe na portalu Magicus ponavljaju i zapitah se kako sam mogla vjerovati da se ljubav, vjerovanje i znanje šire tim svijetom.
Pogledah u nebo i vidjeh osunaćane Helijevim znakom, zvjezdane puteve kojima moja duša, slijedeći sjenu duše univerzuma, već desetljećima kroči, osjetih zov pjesnikinje koja me je uvijek učila životu, otvorih ponovo njenu zbirku poezije i pronađoh utjehu.
Sinoć sam dugo promatrala zvijezdano nebo, osjećala miris dolazeće jeseni i osjećala ljubav i beskonačnost u tom čudesnom plavetnilu. U toj ljepoti osjećaja se ponovo prisjetih drevnih pjesmica kojima sam kao mlada djevojka pokušavala osjećajima dati oblik vjerovanja u lakoću postojanja.






Pričali su mi o plavetnilu neba,

o sunčanom podnevu,

o kaosu ljubavi i želja,

o trenutku straha,

u kojem poželjeh

pozdraviti svijet.

Željeli su Dianu

boginju lova i ljepote

a dobili su ružno pače

malo modro klupko

i trenutak tišine

ubitačne tišine.

Željeli su mi pokloniti ljubav

a ja neznadoh udahuti život,

željeli su mi pokloniti budućnost,

a ja već onda zaustavih vrijeme

pretvorih ga, u trenutak,

u strah, u rat zemlje i neba,

u borbu njihovu i moju

za prvim vriskom

za ostvarenjem sna.




Pričali su mi o drami mog rođenja, o trenutku sreće kada plačem pobijedih smrt i uđoh u život pozdravljena suzama radosnicama i poljubcem majke, dodirom koji, čini mi se, još uvijek pamtim. I danas desetljeća kasnije se pitam:





Što sam, tko sam ja?

Neshvatljiv slučaj kao svaki slučaj.

Gdje je gnijezdo mojih praotaca?

Iz čijeg sam krila poletjala

na ovo dugo putovanje snom?

Promatram povijest,

vidim cijeli jedan život,

milione života kao na dlanu.

Neznana i znana lica,

stranca na vratima svijesti,

tuđe djedove,

a možda su mogli biti moji,

možda su ipak moji

svi smo mi iz istog gnijezda poletjeli u svemir.


Tko sam ja?

U garderobi prirode mnoštvo kostima.

Kostim pauka, galeba, poljskog miša.

Svi kao saliveni poslušno se nose

dok ne dotraju i slično požutjelom listu

nekad prekrasne breze

postane prah iz kojeg je satkan, s

ičušna struna koja zauvijek nevidljiva

treperi u vjetru života.

Nisam mogla birati

ne, nisam birala, ali se ne žalim.

Mogla sam biti manje poseban slučaj.

Mrav iz mravinjaka,

pčela iz zujećeg roja,

samo djelić pejsaža kidan vetrom.

Netko mnogo manje sretan,

odgajan za krzno ili vunu,

za praznični sto,

mogla sam biti nešto što pliva

u beskrajnom oceanu

nešto što se pračaka u planinskom potoku

ili treperi ispod povečala.

Drvo uraslo u zemlju,

kome se približava požar.

Stabljika gažena slijedom neshvatljivih događaja.





Tko se krije u mom postojanju?



Lutam alejama vremena i vidim u vjetru miris jeseni. Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana. Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće. Danas već na kraju ljeta slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega. Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna. Osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, dobro poznati osjećaj koji me uvijek vodio životom. Sudbina mi je bila naklonjena. Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke.





Danas znam tko sam,

a mogla sam biti ovo što sam,

ali bez čudjenja u sebi,

a to bi značilo,

neko sasvim drugi.

Bolje je ovako.



Sjedinjene misli, isprepletena poezija pjesnikinje i Dinaje.
Wislawa Szymborska, njena misaonost i osjećajnost, protkana gorčinom saznanja o bespomoćnosti suvremenog čovjeka da humanizira odnose među ljudima. Njeni me stihovi uvijek iznenađuju i ja onda nehotice vidim sebe i svijet drugačije.
Wislawa je moderna Šeherzada koja svojom poezijom priča priče i pomaže mi da pobjedim bespomoćnost u ovom okrutnom svijetu, da ostanem ono što jesam
jer ona mi čudesnošću svoje duše poručuje da je
život doista jednostavan i lijep.

Keine Kommentare: