Bilo je proljeće 1975. Tada sam stanovala u jednoj maloj ulici i jednom malom gradu u zemlji runolista, satova, sireva i čokolada. Ispred kuće je bila benzinska crpka s koje se mogao samostalno točiti benzin. Sjećam se tog sunčanog proljetnog jutra i visokog nasmiješenog čovjeka koji je stajao pored crpke i razgovarao sa dječakom. Srce mi je zaigralo jače..........čula sam materinji jezik. Božidar- Boško Panić je razgovaro sa svojim sinom Darkom i veselim glasom mu objašnjavao postupak novonastale tehnologije samostalnog točenja na račun.
To je bio početak jednog dugogodišnjeg prijateljstva, prijateljstva koje je nakon trideset i tri godine prekinuto Boškovim odlaskom zauvjek.
Dragi moj Boško tvoja sunačana dobrota će zauvijek ostati pohranjena u mom srcu i mom sjećanju. Jedno mjesto za stolom na sljedećim rođendanskim slavljima će zauvjek ostati prazno i nedostajt će mi tvoje dosjetke, nedostajat će mi tvoj smijeh i tvoja nesebična ljubav koju si poklanjao svima nama. Još uvijek čujem tvoj glas i tvoje rečenice koje su često počinjale sa
"Moja Mirjana.............."
Draga Mirjana suosjećam s tobom i jedino što ti mogu pokloniti u ovom, tvom najtežem, trenutku je obećanje da će Boško zauvjek ostati u mom srcu kao znak, kao simbol bezgraničene ljubavi.
" Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve, što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U Dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: - Miruj ! U smrti se sniva."
A.G. Matoš
Dijana i Zdenko
