Freitag, 7. März 2008

Ljubavna priča 1



Kuc, kuc!

"Sveti Petre otvori mi vrata!"
"Tko to stoji pred vratima raja?"
"Ja sam, Ljubav."
"Čija ljubav?"
"Samo Ljubav"
Svet Petar odškrinu vrata i proviri.
"Što tražiš ovdje?"
"Utočište"
"Utočište?"
"Neznam kuda da krenem."
"Pa ti si se trebala udomiti na zemlji."
"Ali ljudi su me protjerali..........."
"Za ime Boga, zbog tih par zločestih ljudi ti napuštaš svoju svetu dužnost i poriv zbog kojeg si otišla tamo."
"Nisu me samo par ljudi protjerali, nego svi narodi planete."
Sveti Petar otvori širom vrata i izađe iz raja.
"Što se u ime Boga dogodilo?" upita ju zabrinuto i u tom trenu spazi da Ljubav nije stigla sama. "Ti ne dolaziš sama. Koga to vodiš sa sobom?"
"To su moje kćeri, Pravda, Suosjećanje i Istina."
"Zar su i one protjerane?"
"Da, među stanovnicima planete više nema mjesta za nas."
"Ali i prije su stanovnici planete zemlja, griješili, vodili ratove pa ipak nisi bježala od njih."
"Ljudi su uvijek griješili i ratovali, ali su tada još vjerovali u moju snagu, spoznavali je kao osnovu svojih života. Sada je vjerovanje u njima dogorjelo kao voštanica. Nije ostao niti tračak njenog svijetla u njima. To je razlog sveti Petre da ja i moje kćeri nemamo što tamo više činiti."
"Šta je razlog toj promjeni?"
Ljubav pruži ruku prema dolje gdje se u sunčavoj svjetlosti nazirala plava planeta i na njoj jedan crna mrlja.
"Ona crna mrlja je uzrok svemu."
Sveti Petar uperi svoj pogled u mrlju.
"Ja tamo vidim grad i oko njega bezbroj spomenika."
"To su spomenici mržnji."
"Ah da, sada te razumijem, ali zar nisi pokušala spriječiti širenje tih spomenika."
"Lutala sam planetom od zemlje do zemlje i pokušavala pobijediti mržnju, ali ona se širila brže od mene. Gdje god sam stigla ona se već širila."
Zavlada trenutak šutnje, a onda sveti Petar izusti.
"Što misliš kako bi bilo da se Spasitelj još jednom spusti na planetu?"
"Ah ne sveti Petre, ovaj put ga nebi pustili na planetu bez dokaza osobnosti, nebi mu dali hranu ni prenoćište bez novca, nebi ga raspeli na križ, nego bi ga ismijavali."
"Ali mora postojati nešto što je u srcima ljudi na planeti zamjenilo Ljubav."
"Kaže se da ju je zamjenila pohlepa."
Tužna pogleda apostol propusti Ljubav i njene kćeri u raj i zatvori vrata.
U tom trenu se na nebu zapališe četiri nova svijetla četiri simbola čovječnosti.
Ovo je jedna od mnogobrojnih priča sakupljenih u antologiju o svjetskoj revoluciji duše.

Ne osjetivši Ljubav u sebi i ja sam tražila njeno postojanje u njenim lažnim simbolima.
Osjetih da moram pronaći njeno znamenje u sebi. Vraćam se ponovo trenutku i pokušavam još jednom pronaći osmijeh u mojim ćelijama. Ljubav me gleda očima boje sna, treperi strunama dobro poznatog glasa i postaje uistinu moj sretni trenutak.
"Vrati nam odbjeglu Ljubav!" kličem univerzumu pokušavajući iskoristiti ovaj sretni trenutak.
"Ona se mora vratiti sama, mora čuti da se vaš jezik promjenio, da ste prihvatili njena znamenja, da ste počeli upotrebljavati prastare metafore kojima ste joj odavali čast." odgovara mi duša univerzuma.
"Ti si glasnik neba, ti si onaj anđeo s kojim često razgovaram." pitam pogleda podignuta k nebu.
"Ja sam samo osmijeh u tvojim ćelijama. Ljubav je osjećaj osjećaja koji moraš sama naučiti misliti."
"Pokušavam je misliti, ali misao o njoj još nema odjeka u mom srcu." priznah tužno.
"Što se događa u tvom srcu kada misliš na mene?" odjednom se djedov glas mješao sa tonovima univerzuma. Pričinilo mi se da čujem dva glasa spojena u simfoniju sna.
Zatečena tim ja sam šutjela. Pokušah osjeti osjećanje tog osjećaja. Moja unutarnja ura je otkucavala prolaznost trenutka i ja osjetih neučinkovitost mojih ćelija. Nađoh se u praznom prostoru, osjetih sukljanje tamne energije, nagomilavanje tamne tvari i širenje mog malog univerzuma.

Moram pronaći metaforu za Ljubav, stvoriti misaonu sliku i osmisliti taj osjećaj u sebi da bih ga mogla uistinu osjećati. Tišini prekinu glas iza mojih misli.

"Nauči se suosjećati s osjećajem koji se nekada nekontrolirano širi tvojim tijelom i tvojim mislima. Ja čujem tvoje misli i one me potsjećaju na tonove ljubavnih šansona, ali ti još uvijek nisi pronašla jezik kojim bi taj svoj osjećaj i opisala. Slušaj otkucaje tvog unutarnjeg sata i u stankama između njih spoznaj udaljenost između tebe i osjećanja tog osjećaja. Akordi tvojih struna skladaju harmoniju tvoje podsvijesti, a ti dozvoljavaš tvojoj svijesti da tu harmoniju pretvori u podvojenost duše iz koje se uvijek stvara kaos iz kojeg želiš pobjeći. U zemlji istinske Ljubavi žive Narcisi, koji nesvjesno ljubeći sebe spoznaju taj osjećaj i onda ga znaju cijeniti i dalje širiti."

"Ali narcizam je negativna konotacija ljubavi" pokušah se suprostaviti.

"Ja ne govorim o narcizmu, nego o Narcisu savršeno lijepom i savršeno čednom mladiću. Narcis je bio sanjar koji se izdvajao iz sivila ostatka svijeta. Želeći vodom iz rijeke ugasti žeđ u njemu sa rodila jedna nova žeđ. On se nije zaljubio u odsjaj svoga lica, nego u zrcaljenje svoje duše. Znao je da ona postoji, osjećao je njene treptaje, ali zrcaljenje lica u mirnoj vodi ga je zbunjivalo, a nije znao da ustvari vidi svoje srce u protoku vremena. Bježeći od sivila života on se zaustavljao na obali kobne i varljive rijeke vremena koja odaje prolaznost i promicanje godina. Gledajući u njoj zrcaljenje života pred njegovim očima nestade sivila i on vidje kako život postaje valovita rijeka u kojoj se pod sjajem sunca prelamaju boje. Promatravši sa obale viziju svog sna, osjeti da ju ljubavna čežnja mijenja, on se naginje nad vodu i ugleda svoj lik u rijeci života pa se tako usamljen zaljubljuje u krhku sliku i pruža ruke da je pomiluje. On se nezaljubljuje u sebe kako to mnogi tumače nego u priviđenje, bestjelesnu nadu, u lice koje nije bilo lice nego njegova duša na valovima rijeke vremena, zaljubljuje se u ljepotu osjećaja koji je u tom trenu osjetio. Dok je promatrao zrcaljenje lika u vodi zbog njegove čednosti se i vjetar zaustavljao da mu ne pomuti sliku. Pruživši ruku da to priviđenje ljubavi pomiluje, slika se izgubi u valovima vode. Neželeći izgubiti osjećaj ljepote, gledao je lik i ljubio ljepotu nepokrećući se. Ljubav je osjećanje osjećaja, koji se ne pojačava dodirom, ne dokazuje poljupcima i milovanjem. Ona je sama sebi dovoljna i kad je ona uistinu tu sve druge ljepote proizlaze iz nje same." toplina u tonovima glas probudi u meni nove želje.
Sada stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u more. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Čovjek koji samo vjeruje, tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu svog postojanja. Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u plave daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se nasmješi bjelja od snijega, prozirna kao kristal od nevidljivog sunca obasjana, moja Ljubav.

Kommentare:

Miško hat gesagt…

Hm, Narcis osvijetljen nekim drugim svijetlom, gledan nekim drugim očima...
Kotrljamo se prema Kaosu i sa emocijama, još se jednom pokazuje i dokazuje, kako je sve povezano međusobno.
Draga Dijana, ljudi su i prije 2 000 g. govorili o ljudskoj pohlepi, pokvarenosti i tvrdili kako je nekad bilo bolje. Slažem se. Bilo je bolje daleko u Povijesti, u zori čovječanstva, dok smo živjeli kao skupljači. Onog trena, kad smo postali proizvođači, Raja je nestalo. I neće se više nikad vratiti. Univerzalna je ljubav samo prema moći i prema novcu, a sve ostalo ... ah, tužno je sve to i zbog toga ne volim previše čovječanstvo, ali volim pojedinca Čovjeka, koji bljesnu u ovoj ludoj gomili. U njih ubrajam i tebe, jer tražiš, tražiš, usprkos tome što misliš da si našla, koračaš istinskim putevima ljubavi...

Lijepo te pozdravljam iz hladne Rijeke!

dinaja hat gesagt…

Pohlepa je uvijek postojala, ali dana sprelazi granice koje ljudski emotivni um može tolerirati. Pohlepa u materijalnim dobrima, dobro, svak zna svoje, ništa novo među maslinama, rekli bi filozofi, ali pohlepa u ljubavi to je ono što uništava emocionalni um. Pred dvadest godina je Goleman svojom knjigom "Emocionalna inteligencija" uzdramao svijet, poveo neke umove na putovanje univerzumom misaono- osjetilno- osjećajnog u čovjeku i ............Čovjek je pročitao knjigu, divio se jedno vrijeme novim idejama, ostavio knjigu na regalu u svojoj biblioteci i zaboravio pročitano. Emocionalna inteligencija budi u nama diotiminog Erosa i doista sjedinjuje san i javu, otvara puteve za spoznaju ljubavi u kojima i žene, loše kuharice, od slavlja osjetila mogu napraviti slavlje osjećajima.....
srdačan pozdrav iz daleke zemlje na čijem vrhu cvate runolist.

Tražeći sebe hat gesagt…

Narcizam kao nešto pozitivno..slažem se s tobom. Ako ne vidimo i volimo sebe nema ni ljubavi za druge. Ljubav se rađa u nama

dinaja hat gesagt…

Da draga moja, narcizam je uvjet da bi bili zadovoljni sobom i da bi sreća postala naš vjerni pratioc. Nezadovoljni ljudi su uvijek nesretni, a nesretan čovjek ne prihavaća ni ti primjećuje ispruženu mu ruku, ponuđeno rame. "Sretan čovjek nikad nije sam" kaže jedan stari šlager, više se nesjećam tko je pjevao....