"Ljubav se ne traži, ona se dogodi i onda samo osjeća." sjetih se lica dječaka koje je ostavilo trag u mom srcu.
Bila sam beskrajno tužna napuštajući grad, vraćajući se još jednom sama u monotoniju svakodnevice. Počela sam pisati pjesme. Željela sam u sebi rehabilitirati mladost i sjećanje na davno završeno vrijeme studentskih previranja.
Pišući, svaki put sam iznova osjećala prisutnost nečega ne doživljenog u sebi. Stihovi su bili moje nikad izgovorene misli, ljubav koja je tražila izraz, snovi koji su me danonoćno pratili. Pitajući se od kuda dolazi ljepota ja sam slagala pjesme i opraštala se od osjećaja koji sam u mladosti zvala ljubav. Diana se spustila jedne večeri u moj san i ispričala mi priču o rođenju dječaka sa perona.Jesen je oblačila vinograde mirisima vina. Bacchus pozva Dianu na gozbu.
Dinaridi su slavili dobro ljeto i sjećali se kišnog oblaka nad kamenjarom. Suze neba su ugasile žeđ među trsovima. To je bio spasonosni trenutak koji je ljepotu sunca pretvorio u dugo čekani okus pića. Skriveni u oblaku Diana i Bacchus bdiju nad plodovima znoja i šire apolonijsko dionizijski osjećaj kamenjarom u dolini velike rijeke. Dječak očiju boje sna je stajao na peronu male bezimene stanice i čekao da stigne vlak s juga. Neka čudna snaga ga je svaki dan u isto vrijeme tjerala na izvor. Sjedio je često pored rđavog čudovišta i očekivao žednu djevojčicu. Ljeto je već prošlo ali on nije primjetio njen pogled u brzom vlaku koji je nedavno protutnjao pored njega. Diana i Bacchus su ga gledali s neba.
"Njegovo biće vrije mojom krvlju" reče Bacchus.
"Znam, bila sam s tobom pored koljevke" odgovori mu Diana" smjestio si se u onom vrelom ljetu u ove tople oči"
"Ja zaboravljam često na njega u svojim pijanstiva" reče sjetno Bacchus
"U tvom odsustvu ja bdijem nad dječakom jer pratim moje utjelovljenje u maloj žednoj djevojčici" odgovori mu veselo Diana
"Pitam se jesmo li ih u pravom vremenu probudili iz stoljetnog sna"
"Oni žive užasno daleko jedno od drugoga"
"Zar misliš da daljina utječe na ljubav" upita ga boginja
"Smrtnici umiru zbog nje" odgovori joj bog vina i strasti.
"Prije par stotina godina sam pratio Giordana Bruna, bdio nad njegovim životom, ali su demoni onog vremena bili jači od mene. Giordano je umro dokazujući moje postojanje u sebi i tražeći tebe draga moja ljubavnice"
"Bila sam tamo i željela sam se udomiti u Morgani, njena boginja je bila jača od mene" odgovori mu sjetno Diana.
"Boginja osvete je uvijek jača od nas."
"Morgana je u sebi nosila i nešto demonsko, ono što je Giordano nazivao ljudskim neznanjem."
"Uspio sam zadržati sjećanje na njega šireći njegove zadnje misli" Bacchus postade preozbiljan za ono što je trebao biti.
"Jesi li bio onog dana u veljači na Campo del Fiori"
"Naravno, njegova zadnja misao si bila ti boginjo""
Zbog moje slabosti, zbog Aktaiona kojeg sam ubila, zbog ljubavi sam se željela vratiti na Panteon i tamo mirno živjeti." tiho odgovori Diana
"Zašto si ponovo sišla s neba?"
"Zbog tebe i tvog dječaka, zbog djevojčice duge plave kose, zbog ljubavi koja se ponovo počela rađati."
"Misliš li da je dječak vrijedan tvog ponovnog buđenja"
"Mislim da Giordanu treba uslišiti zadnju želju"
"To smo već učinili"
"To nije dovoljno. Susret dječaka i djevojčice na peronu mora dobiti poantu u njihovoj zrelosti" reče mu Diana odlučno.
"Hvala ti za san boginjo" rekoh budeći se još uvijek u svijetu koji nije bio moja domovina. Moram se vratiti u grad, moram još jednom sresti njegove oči. Danas bih znala prepoznati osjećaj koji se iza njih krije. Gledala sam prema istoku. Tamo je sunce već krenulo na svoje dnevno putovanje.
U međuvremenu je moje vrijeme dobilo krila i ja poletjeh jednog jutra ka gradu. U putnoj torbi koju sam predala na čekingu je bio sakriven cijeli moj život. Morala sam se vratiti da bih stvarno saznala od kuda dolazi ljepota, da bi sve ono što sam napisala dobilo pravi smisao.
Prvo veče u gradu sam se odšetala do Taliijog hrama. U buffetu je starac pogrbljenih leđa prodavao knjige. Sjetih se sajma knjiga i galeba koji je kružio nad mojom glavom. Za stolom pored njega je sjedio dječak očiju boje sna udubljen u čitanje. Sjedoh pored njega.
" Znao sam da ćete se danas vratiti" reče mi ne podižući glavu.
"Kako?"
"Rekla mi je moja Muza" reče on zagonetno
Čitao je dalje ne pogledavši me, ali ja sam osjetila da trajemo zajedno u tom trenutku.
"Vi čitate "Herojske zanose" rekoh mu tiho
"A vi nosite "Pile na ražnju" kao molitvenik u torbici" .
Nasmijala sam se da bih prikrila uzbuđenje.
"Zar ste večeras sami" upitah znatiželjno
Ja sam uvijek sam" odgovori mi još zagonetnije
Tada su se počeli u kostimima spuštati u buffet glumci. Bio je kraj prvog čina. Vesela družina nas je okružila.U ovom hramu sam kao djevojčica sanjala princa ne bjelom konju koji će jednoga dana izaći iz neke od priča i povesti me u život. Princ je uvijek imao snene oči dječaka s perona željezničke stanice bez imena. Tu sam često skrivajući se iza kulisa promatrala majku kako doziva Taliju, bojala se starog profesora čiji glas je često tutnjao hramom, tu sam sanjala život prije života.
Talijin hram je bio razkrižje mojih puteva i tu sam se, iako Talija nije moja boginja, uvijek u trenutcima previranja vraćala. Zvono i glas inspicijenta najaviše početak drugog čina.
"Zar mi u vlaku prema jugu nismo prešli na Ti" upitah da dobijem na vremenu
"Mi smo si već na izvoru govorili ti"
"To je bilo davno"
"Djeca si uvijek govore ti"
"Gdje se danas susreću budući pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Kao nekada u Blatu u smiraju dana?"
"Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled obasja trenutak rastanka.
Stajala sam pred katakombama grada uzbuđena kao nekada u maloj kavani.
"Imam li hrabrosti zakoračiti u tuđi san?" upitah se. Diana u meni odgovori
"Uđi, tvoje vrijeme ima krila. To nije tuđi san, tu ćeš se probuditi u svom."
Zakoračih sama u tamu tog subotnjeg jutra. Odabrala sam jutro da bude drugačije nego nekada. Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Za stolom kao, da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila ogromna žena očiju poput srne. Njen glas je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama.
"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica."
Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.
"Je li ovo ljubav?" pomislih u kratkoj pauzi glasa žene očiju poput srne. Ona nastavi.
"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,......"
Začuh njegovo šaputanje iza sebe,
"Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."
Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače. Diana u meni podignu zavjesu tuge i sunce uđe u ovo subotnje jutro. Okrenuh se, ali njega nije bilo iza mene.
"Čiji sam glas čula?"
"To te Bacchus poziva na gozbu života"reče mi Diana.
"Kuda da krenem?"
"Ostani tu " Dianin glas je bio odlučan.
Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ženu očiju poput srne, je stajao moj dječak.
" Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze.
Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi što imenuju daljinu.Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu, pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."
Pogledi su nam se kao i onog davnog aprila u ateljeu u ulici heroja, sreli. Njegov glas utihnu. Diana u meni progovori snom.
"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi"
Njegov glas mi odgovori.
"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe"
Tišina puna uskovitlanih misli zavlada prostorom. Ustala sam i prišla stolu.
"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu
i čekam tvoj put k meni."
Njegov glas prekine moju misao:
"Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru
ili se dogodilo u trenutku kad si rođena,
ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama....."
"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"
"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"
"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice,
onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."
"A možda je sve samo ljubav"
"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj
"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš misaoni duel, moj dječak očiju boje sna.
Lubav je moćnica života. Vratila sam se u zemlju u kojoj cvate runolist sama ali puna misli i sjećanja koja sam voljela. Napisala sam pismo.
"Kad nam se Mjesec objavio u svom punom sjaju, od moje svijesti više nije ostalo ništa.
Odnio mi je osmijeh daleko u zemlju ljubavi i pustio ga na dno morske školjke otkud se čuju daleki šumovi oceana.... bila je to poezija utkana u njegovu pjesmu... bio je bezimen...
U podivljalom moru nutrine se skriva srce zaboravljeno od vremena, poveo si me preko mosta iznad rijeke vremena.
Imao si pravo tri puta zazivati moje ime i odustati ili ostati.
Bio si i ostao, vratio osmijeh na usne, oluju ruža pretvorio u simfoniju tišine, trnje je netalo u bespuću..
Jutro nam je darovalo divne uspomene... bili smo i ostali titrajuće stune vječnosti.
Šapnuh... zavoli ovaj dan... to smo mi... upitah se
Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
Dinaja "
Čekala sam odgovor i susret, živjela svoje dane, ranjenog srca.
Znala sam, za njega sam samo uspomena, netko iz mirisa zemlje iz koje pisma nisu dolazila, ili tek tračak misli na ljetni solsticij.
Darovao si mi nadanje i vjeru u istinu... ljubav se ne gubi, samo mjenja oblike...
U bojama nepostojećim u spektru postajemo sudionici velikog svjetskog teatra.
Svatko igra svoju ulogu, svoju premijeru bez reprize.
Jesi li Odisej, jesam li Penelopa.
Mislima na tebe, misli traže zemlju iz koje pisma ne dolaze.
Nema smisla u pismu napisanom kao čekanje.
Ljubavi je u srcu, lepetu krila nutarnjih leptira... u istini ispisanoj Homerovim jezikom...
Čekam... i vjerujem... Odisej se vratio na Itaku.
Sigurna sam... to je naša luka.
7 Kommentare:
Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta?
Draga Dinaja ovo je moje pitanje ovih dana...
Draga moja, odgovor na to pismo je bio:
"Na peronu željezničke stanice u jednom gradu u zemlji runolista je jesen prošlih vremena Dioniziskom snagom, životnu energiju pretvorila u ljubav."
Pravog puta u mapama nema, ali ga poneki od nas ipak pronalaze.
Lijep pozdrav ostavljam.
Da Miško ti putevi se nalaze u mapama univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Tu su ucrtane tajnovite staze našeg postojanja i jedino razumjevajući sebe samoga učimo čitati te samo naše osjetilno- osjećajne mape. Ako uistinu uspijemo ući u univerzum svoga uma, netrebaju nam kompasi ni radari, misao, "matrijalizirana emocija" nas doista izvodi lutajuće samoće i vodi ka "prvom poljupcu".
Ljubav, prije ili kasnije, pronađe Ljubav. Samu sebe ili samoga sebe. Ili se ona sama i on sam pronađu u Ljubavi. Ali, ne trebaju biti sami, niti ona ni on, a opet mogu pronaći Ljubav...Ljubav ne poznaje granice. Svemoćna vladarica je Ona. Ljubav - imenica ženskog roda! Ne bez jakog razloga!Čestitam, Dijana!
Da Vedrane, Ljubav je pisala Morusovu Utopiju, osmišljavala Campanellinu "Državu sunca", osvjetljavala put Proustovom traženju izgubljenog vremena, liječila Kafkino slomljeno srce,Borgesov Bestijarij.........Ljubav osmišljava napisane rečenice na svim blogovima koje čitamo, ona se događa i kada mi, ponekad tužni, krenemo u potragu za njom, kada mislimo da nas je napustila, kada sanjamo tuđe ljubavi.........
Zelim da se zahvalim zeni dami i kraljici koja mi uspesno vratila porodicu evo broja sad sam veoma srecna i zadovoljna zena vratila mi volju za zivot evo broja viber wcp poziv +381616418057
Kommentar veröffentlichen