Ljubav i povratak snu

Osluškuju čudesne tonove oblaka koji dolaze s juga,

trag proljeća u odlasku i ljeta u dolasku,

jedini put u koji vjeruju da ih ne proguta tuga.
 

Prisjećaju se stihova iz njene davne zbirke Odakle dolazi ljepota.

Pisanje je moja sudbina... dijalog s pjesmom moja istina... bila sam pustinjak, eremit u pustinji osjećanja... pjesma je tražila boje, mrise, zvuke riječima utjelovljene.

Nebo je plakalo sa mnom kada sam odlazila, srce je titralo ritmom noći, tišinom osjećanja i titrajem plahe svjetlosti svijeća na oltaru svitanja.

Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom.
a ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, kraj kojeg prozora zaspem promatrajući igru zvijezda s našim sudbinama.

Mjesec, boginja i ja, sjaj mjesećine ubija sjene prohujalog vremena,
starica majka, svjedokinja mojih , osmijehom signira brevijar života.

Velika srerna lopta u mreži uvarice snova zapali krijesnice, razbi moć zaborava...

Sa nebeskog baršuna zvijezde gledaju očima mačke, a srce postavlja pitanja...
sjeća se budućih osamljenih gradova, praznih trgova ptica gdje nas više nema..

Svemir uma otkucava davne nemire, titrajuća duša objavljuje svoju želju!

dijalog s pjesmom titra riječima napostojećim u vokabularima svrsishodnosti...
pitam se, pitam tebe, reci mi, pjesmo moja, mogu li dva oka jednako gledati?

Mogu li dvije duše isto sanjati, može li to jedno biti na suprotnim polaritetima kaleidoskopne svjetlosti?

Osluškujem tišinu poezije... čujem vapaj istine... ne znam... ostaju pitanja bez odgovora i srce bačeno u tišinu noći...

Polagano i elegantno kao crna pantera se spušta noć, uranja u sobu, dodiruje dušu. Ostala sam sama između svjetova, tvoje i moje stvarnosti. Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom, hladno svjetlo mjesečine me odnosi u tajanstvenu beskonačnost baršunastog svemira. Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ne znaš s kojeg prozora zbrajam zvijezde, tvoj put k meni. Osjećaš li buđenje duše, lepršavu radost iščekivanja, titraj svijeće zapaljene na oltaru samospoznaje.

U aureoli vremena vidim pastelnu iluziju Arkadije, izmješane boje nepostojeće u duginom spektru, Skladna harmonija postojanja u ekiptici sunca i titraju duše. Uranjam u lednicu trajanja, osjećam dlanove noći, ocrtavaju život… Smaragdi rijeke nevraćanke , u dubinama svijesti pišu poeziju kapi. Ponoćna zvona sa obližnje crkve najavljuju naše naglo ljeto. Glasom života i teatrom sjena objavljuju trajanje u snu. Tu sam, obična i tiha koračam vlatima trave. Čutim događanja u klijetkama srca. Zrcale se oči boje mojih snova i dolazeća jesen prepuna pastelnih boja Arkadije…

Kismet, sudbina je to, nepatvorena istina našeg susreta na granici među svjetovima…

U klijetkama srca ljepota…

Prestajem tragati za izvorom ljepote…

Osjećam… u srcu je i u ljepoti očiju boje sna…

 

Nebom je klizila ponoć, crvena Luna, ponoćno sunce širilo miris navlažene svile.
Na terasu se preko usnulog cvijeća u ljubičastom ogrtaću uspinjala zora, zatvorila snove u sunčanu kutiju. Ljubičasti tepih u predvorju dana, dva goluba poletješe u nebo, tišina na tren zustavi okretanje zemlje, pojača sjaj gorućeg sunca.   
Šapnula je, sada, na rubu mladosti darujmo ljubavi još jednu šansu,

Dok dan nestaje na zapadnom nebu ljubav odjeva purpurnu haljinu,

kiti kosu zvjezdanom prašinom
i
nebeskim cvijetovima
jer
teško je živjeti bez utjehe, tugu dijeliti sa morskim mjenama, čekati seobu ptica kao jedini znak vremena. umire dan, rađa se noć
pale se oči neba
ne dozvoljavaju kolotečini zbilje da ih zarazi
rastu iz ograda i zidova tišine...
jer tamo je život prevara, a vrijeme rob.
Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu
na srebrnom sagu mjesečine zaplesaše prvi Tango.

Ruke u klupku neznanja
zapletoše zbilju vir snova.

Noć miriše na vino i tišinu, tajnovita, neopipljiva
kao oblak od snova.
Velika srebrna lopta upletena u plavu mrežu čuvarice snova
zapali krijesnice i razbi tminu prohujalog vremena.

Diana, boginja lova i Mjeseca je u njemu pronašla
zaštitinika svojih lovišta.

Iznenada

Ljubav procvijeta ljepotom lavande i opijena mirisima šapata kojima su
pozdravljali ljeto,
okupana pjenušavom kupkom sreće,
grijana suncem na pješčanom žalu, milovana maestralom,

slavljena pjesmom galebova,

zrcaljena u očima,

ogrnuta čežnjom,

ljubav je pokrenula planete
njihova neba,
postala istina, kao znak indijskih žena
pečat sreće, tih i neizbrisiv znak vječne ljepote,
ljubav okrunjena vjerovanjem postade himna ljudske dobrote.

Ruka kojom danas pišem je produžetak moje sreće koja se raspada u naboje energije i postaje vječni ples atoma mog najdubljeg osjećaja. Oči kojima gledam vide magloviti oblak nepredviđene stvarnosti koja se zrcali u mom srcu. Tu u beskonačnom svijetu i spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazljivih procesa. Boje svojim mjenama, odaju snagu mojih doživljaja i ljepotu spoznaje.Tako u tom novom svijetu, svijetu fantastike postajem gnostičar koji poželi vjerovati u djetešce rođeno u štalici, ali ja ga ipak tražim u sebi, vraćam se u kolijevku gdje je pokret i smjeh i plač bio slobodan i sretan. Prepoznajem Dianu u vjetru početka, Apollona, njenog brata blizanca u vječnom svjetlu života i tražim Baccusa u snovima. Prolazim kroz Jonsku i Eleatsku školu života, i tako kristaliziram suprotnosti u sebi u promjenu istinskog doživljaja. Mjena sama, energija koju mislima pretvaram u osjećaj, postaje moja stvarnost.

Moj put unazad, me ponovo vodi u moj mali univerzum i tu srećem praroditelje, Geju i Uranusa, koji su se žrtvovali da zasja sunce i poteče život, početak svijeta u kojem spoznajem da jedino ljubav otvara vrata vremena iza kojih se u prekrasnim nijansama boja smješi život.

Kao nekada, u vremenu kada sam prestala vjerovati u ljubav, ponovo želim ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi u običnom životu izgleda nemoguć. Ovaj puta se želim spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav.
 

Naučila sam da događanje nije materija, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena koje u meni nastaje korištenjem svih mogućih vrsta izražavanja. Ujedinjujem u sebi mitove.

Pozivam bogove blizance Sola i Lunu i slavim alkemijsko vjenčanje Helija i Selene, alegorije ljudskih inteligencija. Osjetiti boga u sebi isključuje njegovo transcendentalno postojanje u vjerovanju u njega i tako, izgubivši svoje mistično značenje, on za mene postaje moj trenutak spoznaje i prelazi u mogućnost njenog poetičnog izraza. No takva spoznaja događanja stavlja na vagu sam smisao postojanja u ovom svijetu.

Gdje mogu bivstvovati ako ne u ovom svijetu? Onaj drugi, za mene, više ne postoji pa trenutak, vjerovanje u mudrost, postaje i moja religija.

Svjetsko znanje je proširilo svoj zagrljaj, Diana je moju svjest pretvorila u Arijadninu nit koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog događanja i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja.

Postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i krenuo u događaj i tu još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama u mom osobnom vremenu. Osjećam ples Fauna, postojanje utjelovljenog uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako konačno vraćam tijelu pravo postojanja.

Svake jeseni slavim ponovno rođenje na vratima vremena, stapam se Dianinom energijom u zanosu purpunih boja, osjećam četvrtu i petu protegu i njihovo trajanje u meni. Tijelo postaje izraz mog unutarnjeg stanja, vječni ples mojih misli istkanih od najfinijih niti osjećajne energije. Smisao života dobija ljepšu formu kroz moju stvarnu životnost, koju ostvarujem otvarajući vrata života mom utjelovljenom umu.

Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Diana, udisaj za utjelovljeni um i snaga za njeno postojanje, što pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u svijet Ljubavi.

Nezaustavljivi vlak vremena kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih je uistinu i spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Poželjeh još jednom otići u vrijeme dok su bogovi hodali zemljom i uistinu biti dio mita iz kojeg je izrasla Diana kao Giordanova svjesna spoznaja.

Ponovih želju već pretvorenu u misaonu sliku početka vremena. Misao se odvoji od mog tijela i ja osjetih da se vraćam ka vratima vremena da ponovo sretnem oči boje sna. Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, tu astralnu dimenziju postojanja, ja poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak ka slobodi duha.