Ljubav i pjesnik svjetle samoće

Kada utihnu osjetila i tijelo uroni u zaborav, kada pokreti zamru, a srce još uvijek tuče i mozak sniva sne o prohujalim vremenima, čovjek više ne osjeća postojanje u prostoru, a sudbonosni trenutak postaje vječnost. Njegovi proprioceptori, sićušni, po cijelom tijelu rasuti senzori izgubivši kontakt sa mozgom, neposjeduju više puteve kojima bi svijesti najavljivali težinu, položaj i pokret tijela.

Osušila se pjesnikova  vanjska odjeća od Boga mu darovana od anđela mu satkana i ljubavlju orošena. Nestali su pokreti  tijela, zarojila se tužna istina i pjesnikova duša pleše tango vječnosti u ritmu božanskog psalma... Pjesnik je pjesmom  razgovarao s Bogom...  Poželio, neke se buduće  nastajuće sige u špiljama uhvate u prasjećanju i ozrcale  njegovu dušu u nekim dalekim, davno odsanjanim vremenima.

Tijelo je, slično lutki od slame, prepušteno hirovitosti svijesti i podsvijesti, igri svijetla i tame duševnih stanja, osuđeno na bespomoćnost i čekanje kraja, dok spoznaja svega toga lebdi u bestežinskom prostoru iz kojeg onda čovjek samo svojom svjesnom voljom pronalazi puteve ka zvijezdama. Univerzum uma je ono što se ne osjeća ušutjelim osjetilima, to je ono u što se misli, on tada postaje čovjekovo stanje i njegova qualija, on je čovjekovo sjećanje i pamćenje prošlih stanja i njegova veza sa svijetom u kojem još uvijek živi. Možda je onda čovjek uistinu bliži izvoru spoznaje, možda on istinski osjeća prisutnost te čudesne energije u sebi i živi svaki trenutak kao što mi živimo dane, mjesece i godine.
Moj život je postao poezija posla kojim se bavim. Sjedinivši u sebi dokazane činjenice i pojavnosti sna o osmišljavanju plesa u tijelu koji sam uistinu počela osjećati mojim utjelovljenim umom, ja pokušavam razumjeti pjesnika svjetle samoće.

Njegova pezija je protkana spoznajom nepostojanja i postojanja, neosjetlinosti, ali osjećajnosti fizičkog tijela i spoznaje posjedovanja utjelovljenog uma. Hrvatski pjesnik Nikola Šop je odživio dvije potpuno različite faze života u kojima je svjesno trajao i na jedinstven način oblikovao svoje prostore i vrijeme. Tako nam je ostavio u naslijeđe dva opusa svog imaginarnog poetskog svijeta.
Na početku je dotaknut Muzom i energijom s Parnasa lutao djetinjstvom i pisao o jednostavnim svakodnevnim stvarima, bakinim naočalima, mrtvom pijetlu ili o vodopadu koji postaje rijeka vremena koje protiče pored njega. Još mlad je, kao i mnogi drugi, vrijeme tražio izvan sebe.
Njegova poezija je puna nježnosti, iznenađenja i proturječja jer on je stidljivi sugovornik i smioni sekundant zamišljenim putnicima ka zvijezdama i zadivljeni zaljubljenik univerzuma. Ljubav, energija koja nas uistinu spaja s univerzumom, se osjeća u svakoj njihovoj misli.
Kod Giordana Bruna je boginja lova personificirana ljubav, njegova svjesna spoznaja postojanja Stvoritelja u njemu i univerzumu. U njegovom djelu "Herojski zanosi", koje je napisao u poetskim dijalozima, Giordano je zgusnuo Ljubav tu najčudesniju energiju u izgovorene misli.
Nikola Šop u poslijeratnim pjesmama misaono luta beskrajem svojih sjećanja i svoga znanja. Zaobilazeći tako Demokritovu mračnu spoznaju osjetilima, on direktno iz svog misaonog labirinta spoznaje uzbudljivu pojavnosti prostor- vremena. Šop je, na žalost, uistinu pisao o onome što je proživljavao.
Na samom početku rata 1941. godine, kada su na zemlju s neba umjesto zvjezdane prašine padale njemačke bombe, on je bježeći od smrti skočio s balkona i teško povrijedio kičmu. Četrdeset dugih godina je, neosjećajući više tijelo, proveo vezan uz postelju.
Tada u njegovoj poeziji nastaje zaokret prema novoj, astralnoj fazi.

Smrt u šopovom univerzumu ne postoji, jer je u sjedinjenju duhovne i materijalne zbilje postala suvišnom, pa on tako negira i jedan od najvažnijih činova kršćanske drame, spasenje.
Pjesnik gubi vezu sa silom teže i za njega se i materija oslobađa sile teže, ona prestaje biti svojinom bilo koga. Jedino je Ljubav, ta nevidljiva ali uvijek prisutna Anima Mundi, duša svijeta i materije, pokretač, posrednik i posjednik.
Izgubivši osjećaj za tijelo i prostor Šop je postao misaoni šetač univerzumom i Platonovom geometrijom, putnik ka zvijezdama, pjesnik vječnog bestežinskog stanja. Lebdeći u vakumu svoje sudbine, svjestan da se svaka orijentacija, uvijek odnosi na prostor i vrijeme on je počeo u svom misaonom beskraju misleći osjećati prostor svoga tijela. Tako nastaje Šopova kozmologija, univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu, njegova druga poetična faza. Pozivajući se na Platonova geometrijska tijela i Einsteinove teorije o vremenu- prostoru on stvara svoju sliku svemira i tamo traži istinu o svom postojanju. Šop se je uvijek želio podići sa zemlje i dodirnuti neke više prostore postojanja. Gubeći odnos prema tijelu, prostoru, vremenu i pokretu, on traži tu energiju u metafizici svoga uma. On poetski gradi "Kućice u svemiru".

Prisjećajući se geometrije i grčkih klasika, Šop se u stvaranju svog imaginarnog prostora odlučuje za geometrijske arhetipove, kocke i kugle. Misaono ulazi u ta idealna Platonova tijela, u vrhovna načela organiziranja prostora. Prostor nastaje pokretom, pa on luta svojim misaonim labirintom i sjeća se pokreta i vidi njihove odbljeske u labirintu svojih zrcalnih ćelija. On uistinu piše o prostoru kao da ga sam stvara i ja jednostavno vjerujem da je on u gluhoći svoga tijela i svojoj samoći uistinu čuo korake gluhog kola svojih najsitnijih ćelija. On je sigurno misaono plesao gluho kolo arkadijskog kamenjara iz kojeg je izrastao.

Kocka i kugla su istodobno i ludički instrumenti, pa je on s njima prelazio čitavu amplitudu stvorenih prostora, od svemirskih prostranstava i misaonih slika do konkretnih kocki za kockanje i kugli za boćanje.

Možda je u mislima budio Einsteinovog Boga u sebi i pozivao ga na kockanje, i istovremeno igrao boće sa običnim čovjekom. Klizavost kugle mu vraća davno umrle korake, on ih osjeća iako se već dugo nije pomaknuo s mjesta. On povezuje kocku i kuglu kao simbole tijela i duše, tijela i univerzuma njegovog misaono- osjećajno- osjetilnog uma.
No svjestan svoje nemoći u njegovoj poeziji je uvijek pomalo prisutna ironija koja osvjetljuje i omekšava njegove slike i govor, nježnost njegova izraza karakterizira sve njegove misaone odnose.

Sjećanje je ono što nam omogućuje nadogradnju znanja, pa je Šop, povezujući Platonove ideje s Einsteinovim pojmom beskonačnosti, ujedno potvrdio i svoju težnju da spozna cjelinu, beskonačnost u konačnosti svoga tijela. Uskraćen za korak, njegovo tijelo je umrlo prije njega, spoznavši konačnost on je misaono koračao i svojom poezijom prodirao u beskonačnost i misterij univerzuma.
Spoznavao je prostore vanjskih i unutarnjih duševnih procesa, ulazio iznad i ispod praga svijesti, ulazio u Demokritov svijet iza stvarnosti i pisao o podsvijesti, o dubinama i slojevima duše.
Šop je, misleći svoje oduzeto tijelo, spoznavao i čini se osjećao njegov prostor i nazirao vrijeme. Zatvoren u kapsuli svog imaginarnog svemirskog broda, lebdeći u beskraju svog sna, on je odjednom čuo simfoniju univerzuma. Spoznao je da u svakome od nas uistinu postoje dvije osobnosti, jedna lijeva i druga desna, da smo mi uistinu duplo biće u kojem spavaju Jungovi arhetipovi, anima i animus, da smo kao pupčanom vrpcom povezani s velikom polutkom iz koje se razvila Svijest.

Njegov mozak je ostao nepovrijeđen i on je u vječnom dijalogu sa samim sobom i univerzumom počeo svjesno spoznavati razliku između dvije moždane hemisfere i svoje dvije osobnosti. Lijevom hemisferom dominira logos, desnom pathos. U njegovoj lijevoj hemisferi se zrcali desna iz koje je nastao svijet. Šop pruža ruku i postaje imaginarni Adam, otac vremena, pa iz njegove lijeve hemisfere ističe vrijeme u kojem je trajao.
Šop je više slušao svojim unutarnjim uhom koje je povezao sa energijom sna i svijesti univerzuma. Ljubav, duša svijeta je treperila u univerzumu njegova uma, a njegov mozak je mislio i osjećao njegovo nepokretno tijelo i sjedinjavao ono razumno i emocionalno u njemu, omogućio mu spoznavanje i razlikovanje svjesnog i nesvjesnog, istraživanje na sebi i sjećanje na okolinu i održanje misaono- osjetilno- osjećajnog odnosa s ljudima, životinjama, biljkama i neživom prirodom. Tako je za Šopa, ono što je za mnoge nedostižno, postalo lagano i on je ono svijesno i nesvjesno, preverbalno i verbalno, sve skrivene slojeve duše slušajući svojim unutarnjim uhom i gledajuć unutarnjim okom izvukao na površinu, na dohvat ruke kojom je pisao.
U poeziji Nikole Šopa istim intenzitetom poetske riječi doživljavamo fizikalni univerzum i univerzum njegovog utjelovljenog uma koji je nadživio tijelo.
Teško je prihvatiti gubitak tijela, ali je još teže o tome pisati. To mogu samo oni koji su uistinu pokretnim misaonim slikama održali pokret u svom sjećanju i pomoću njega mogu stvarati svoje poetične prostore.

"Što ukoči ljuljanje moga mlina?" pita se pjesnik u Mrtvim mlinovima.

Iz dubokog sna ga je probudila tišina i nepokretnost vode, mrtvilo njegovih osjetila kojima je on misleći vraćao dušu.

"Ko srebrena lepeza smrznut je mlaz." piše Šop i budi u sebi Ljubav da vrijeme ponovo poteče. Otvorivši prozor sna dozvolio je borovima da čuvaju noć u pustoši i bjelini samoće jer dugo mu dugo nitko neće doć.

Pjesma ga budi iz sna i on vidi u snijegu anđeoske same stope.
"Tko je to noćas, a da nije svratio, prošao neznano kraj moga mrtvog mlina. Tko je to bio?"
Ostale su samo pognute breze i svečana tišina. On vidje svoju dušu bijelu sličnu vezu zavjese koju suton njiše.
"O Bože molim ti se za ljepotu njenog tijela, za miris vječni kojim u rosi tvoje cvijeće diše. Na prstima mojim drhti balzama puna žara. Balzama što ga sakupi roj uskrsnih pčela"
Ne želeći zaboraviti osjećaj dodira pjesnik je trnce, popratnu pojavu kljenuti, nazivao balzamom.
On stihovima budi svoje tijelo i moli ga da zasja svježinom gorskih vrela, da to tijelo odjećom skriveno u šum lana, svojim dubokim osjetilima zauvijek umrtvljenim i osuđenima da nijema i slijepa služe njeno tijelo, ponovo progledaju i progovore.
"Pokretom nevidljivim si skinuo s mene tijelo i pred tobom je nag zatreperio moj duh."

To je vapaj nesretnika koji je pronašao put da sve svoje tuge i tajne pretvori u šum jezika koji kao simfonija univerzuma treperi u trentku i postaje veza ka njegovom velikom umu.

Ja danas slušam njegove riječi i uistinu postajem tajanstveni prisluškivač njegove ispovijesti i čini mi se da sudjelujem u njegovom trenutku.
Srce, tog velikana snova, je utihnulo jednoga dana, Nikola Šop nas je napustio 1982. godine i krenuo u beskraj za svojim davno umrlim tijelom.

Za Nikolu Šopa smrt nije bila nepovratna, pa time ni tragična. Rub univerzuma nije bilo ograničenje koje lomi svjetlost, nego sredstvo koje je svija, to je beskonačnost koja se širi u oblini, a naći se na rubu, za njega je značilo približiti se mogućnostima apsolutne intimnosti, povratka u sebe. U njegovoj astralnoj svijesti koja se sjedinila s univerzumom najveća blizina bića se nalazi najdalje, ali najkraći put vodi najvećom zaobilaznicom tog beskraja. Nikola Šop se stopio sa početkom, na rubu univerzuma u desnoj polutki velike Svijesti je na njega čekalo njegovo umrlo tijelo. Poezija, koja svjedoči njegovo vjerovanje u beskonačnost i vječnost, je ponavljajuća sfera gdje sve kruži i vraća se k svome početku.

Čitajući danas Šopa ja se ponovo vraćam u mitsko vrijeme vječnog ponavljanja. Pjesnik je poezijom svoje duše, najčudesnijom energijom, dušom materije svojih snova, stvarao vrijeme u kojem je četrdeset godina uistinu trajao.
Sic transit gloria mundi. Mjenja se slava svijeta, Šop je tek posthumno priznat kao hrvatski pjesnik i uzdignut na Parnas hrvatske poezije, ali za mene je on pjesnik univerzuma, najveći sanjar vremena i prostora, duša koja nije poznavala granice ni države, duša koja sigurno još uvijek stanuje u malim kućicama svemira.

Tko stoji na vrhu
Vrha svemirske Kugle?
Šopov pijetao!
Dragutin Tadijanović, Svi moji haiku

Ili je to ipak svjetleća zvijezda Šopova vječnog uma, vječna, neuništiva energija našeg postojanja, LJUBAV.