Giordanu Brunu u čast, njemu stvoritelju svjesne spoznaje energije, koju već stoljećima nazivamo Ljubav
Bio je jutro 17. veljače 2000. Campo del Fiori se budio mirisom cvijeća i svježeg peciva. Stajali smo omamljeni svitanjem i iščekivanjem.
Sunce se tek pojavljivalo na horizontu i njegova je prva zraka obasjala kneza heretika koji je stajao na piedestalu i pozdravljao s nama ovo četristoljetno jutro njegovog pogubljena koje ga je učinilo besmrtnim.
Gledam u lice tog čovjeka koji još uvijek na sebi svojstven način sudjeluje u mom životu i pitam se što je u onom vremenu uistinu bilo tako opasno u njegovoj kozmologiji da je njegov život bio ugašen vatrom. On je postao sudac naše svjesti i savjesti pa iako se njegova metoda razlikuje od današnjih, njegova spoznaja je slična ovima koje mi danas pozdravljamo. Onda su ljudi još vjerovali u odvojenost zemlje i neba. Gore je vladao Bog i tajnovita svetost njegove moći, a dole je ostao čovjek sa svojim grijesima i svojom prolaznosti, čovjek najudaljeniji od savršenstva, ali u isto vrijeme u središtu Stvoriteljeve moći. To je bilo vrijeme kada su crkveni oci savršenim nebeskim tijelima, pored četiri dobro poznata Aristotelova elemenata, pribrojali i peti element, kvintesenciju, Boga koji je sve drugo i stvorio. Bruno odbacuje to objašnjenje, postavlja čovjeka i univerzum njegova uma u središte zbivanja, a peti element je za njega misao, osjećaj, ljubav, koja potvrđuje da je Božja snaga u čovjeku samom. Nisu mu vjerovali, bojali su se Boga i njegove osvete. Zatvorili su ga u Anđeosku tvrđavu i sedam godina čekali da prizna pogrešku, da odustane od svojih misli i svoje spoznaje. Diana, boginja lova, personificirana ljubav u njemu je bila jača od crkvenih otaca, Bacchus, bog vina i opijenosti ga je snagom svoga duha hrabrio da izdrži sva mučenja, da ustraje u istini koja je bila tako blizu, ali u isto vrijeme i užasno daleko od vremena u kojem je živio. U zraci sunca naslutih san koji će nas odvesti u ono daleko stoljeće mraka. Diana i Bacchus se spustiše k nama. Dva goluba su šetala trgom i ja im dobacih mrvice peciva koje smo grickali.
Tamo gdje je stajala statua se odjednom pojavi lomača i drvo muke. Narod se skupljao. Golubovi prestadoše kljuckati mrvice i odletješe. Pjesnik me zagrlio.
"Ova predstava je smišljana četristo godina"
"Rim pere ruke prekasno"
"Pogledaj dolaze glumci"
S druge strane trga su dolazili crkveni oci i građani obučeni u renesansne kostime. Zauzeli su mjesta na drvenim tribinama. Mi smo sjedili na rubu trga pomješani s pukom koji je isto bio u odorama onog vremena. Složena brezovina je čekala vatru, uzavrela masa događaj. Tek načeto novo stoljeće je mirisalo na smrt.
"Giordano je potcijenio moć crkve" šapnu pjesnik
"Oni su ga mučili, ali ne samo fizički. Odugovlačili su sam čin pogubljenja."
"Da trebalo se dogoditi na novogodišnje jutro i on se već bio s tim pomirio, a onda su smaknuće odgađali iz dana u dan"
"Inkvizitori nisu govorili o ubistvu, nego o slučaju koji moraju privesti kraju. Činjenica da jedan čovjek umire kao da nije proizlazila iz određenih crkvenih formaliteta pa tako ni najsurovije pravno ubistvo povijesti nije opterećivalo crkvenu savijest, nego je prikazano kao dokaz svjetskog nasilja."
Odjednom začusmo bubanj. Stražari dovedoše zavezanog, izmučenog čovjeka i zavezaše ga za stup muke.
Sjetih se knjige"Herojski zanosi" i trećeg dialoga u kojem Bruno proživljava svoje smaknuće. I upravo kako je napisao krvnik zapali vatru, a u moći plemenitih uzica čovjek gori ljepotom osjećaja i guši se u dostojanstvu svoga bića. To je ipak samo vatra u kojoj on gori ali ne izgara. Užareni čvorovi postadoše zvijezde koje će, kao i čovjeka, svijet stoljećima slaviti. Učinilo mi se da čujem glas:
"Sinoć sam izvukao papire iz svih rupa u tamnici i pustio moje male sive prijatelje da samnom dočekaju zoru. Podjelo sam s njima moj zadnji obrok i pričao im šta vidim kroz mali prozor. Svitanje sam dočekao budan i gledajući oblake kako plove nebom. Noćas su sjale zvijezde i ja sam vidio svjetove u kojima će se ovoga jutra nastaviti moj život. Nema raja, ni pakla nema. Postoji samo život u različitim oblicima. A vi prisutni u zadnjim trenutcima ovoga oblika moga života nemojte me brzo zaboraviti."
Vatreni jezici su bivali sve veći, pucketala je brezovina, iskre su frcale uokolo.
" U meni nema strave, ne obuzima me bol nego je to osjećaj mirnog izgaranja i slatkog umiranja. Ja mislim i u meni umire čežnja, veliko svjetlo gasi vartu i moje srce postaje plam. Moj pepeo postaje sjena robovima zla. Moja ljubav kao i svaka ljubav teži božanskoj ljepoti."
Utihnu glas i kao u mom davnom snu iz pepela poletješe golub i golubica i spustiše se pored nas i kao da se ništa nije dogodilo nastaviše kljuckati preostale mrvice peciva. Narod je pljeskao, predstava je bila gotova. Prišli smo statui. Potražih njegove oči i učini mi se kao da se nasmiješio. Odjednom osjetih treperenje zraka, lagani povjetarac mi dotaknu lice, a kamen prosu misli u naša osjetila.
"Oni koji su izgovarali presudu su se u tom trenu bojali više od mene."
"Čega su se bojali?"osjetih kako moja misao prelazi u treperenje zraka i sljubljuje se simfonijom vjetra.
"Bojali su se istine kao što su se bojali i Boga kojeg su samo koristili."
"Mi smo danas na vratima raja u koji još uvijek ne možemo ući"
"Još nije došlo vrijeme za novo zlatno doba"
"Kako to znate?"
"Mora proći još četristo godina, misao, osjećaj i ljubav još uvijek nisu dokazljivi."
Trg cvijeća se polako budio iz jutarnjeg sna. Žamor oko nas je postajao sve veći i misli utihnuše.
"Htjela sam ga upitati što se nalazi u crnim rupama." pomislih nezadovoljno
"Pitaj ga, on će te sigurno čuti." iznenada reče pjesnik
"Zar čitaš moje misli?"
"Osjećam ih."
Golub i golubica su nas promatrali.
"Nemam više mrvica." rekoh zanesena u misli o istini.
Kao da su me razumjeli golubovi poletješe u nebo, a mi krenusmo u šetnju Vječnim gradom. Kada smo se vratili u naš grad opet smo jedne večeri prošetali našim trgom cvijeća. Proljeće se osjećalo u mirisima i bojama tek otvorenih pupoljaka.
"Sutra ću te povesti u moje djetinjstvo"
"Sutra nemam vremena. Moram saznati od kuda dolazi ljepota" odgovorih šaleći se
"Odvest ću te na izvor. Voda dolazi iz zemlje. Samo na izvoru možeš sresti ljepotu koja dolazi s neba" grleći me reče moj bezimeni pjesnik.
12 Kommentare:
Nije Bruno postao besmrtan zbog vlastitig spaljivanja, već zbog svog mišljenja, u kojem je pokazao koliko je čovjek malen i beznačajan u odnosu na Svemir, a što ni dan danas ne mogu mnogi podnijeti.
Pozdrav!
Pa Bruno se nije sam spalio, spalili su ga oni koji su se bojali njegovih misli. Bruno je tvrdio, ono što znanost danas pokušava dokazati, čovjek je središte univerzuma jer bez čovjekove svjesne spoznaje Univerzum bi bio veliko neosvješćeno bespuće. Kada danas pokušavamo prodrijeti u zakone tamne energije koja izgleda širi univerzum, čini nam se da ta energija proizlazi iz naših misli, želja, snova. to je ono što je Bruno želio dokazati, ali nažalost...............
Nisam napisao: "Bruno je postao besmrtan zbog vlastitig samospaljivanja...", vrlo dobro znam tko je i što je bio i kako je završio.
Nije istina da današnja znanost nastoji dokazati kako je čovjek središte Univerzuma: to nastoje prošvercati razni "ideolozi" njihove "filozofije" koja se zove kreacionizam.
Glupost je to sa širenjem Svemira, tamnom energijom ...Univerzum se od svog početka, prije nekih 13 milijradi godina, neprestano širi, što je čvrsto dokazano. Gdje su tada bili ljudi da bi iz "misli, želja, snova. to je ono što je Bruno želio dokazati, ali nažalost..............." kako si napisala, doprinjeli tom širenju???
Ali dokazano je da se danas Univerzum sve brže i brže širi. Izvor energije čovjekove svijesne spoznaje još nije pronađen, ali što ti misliš gdej završava energija koju proizavodimo učenjem, svjesnom spoznajom, i svjesno spoznatim osjećajima? Znanost još uvijek nezna kako mozak proizvadi naš um, ali energija je tu, dokazana tvojim pisanjem, mojim pisanjem............energija je neuništiva ona samo mijenja oblike.
Zar nisam napisao: "Univerzum se od svog početka, prije nekih 13 milijradi godina, neprestano širi, što je čvrsto dokazano. " Znam da je energija (koliko za sada znamo) neuništiva i da samo mijenja oblik...poznajem fiziku vrlo dobro. Ali, draga moja, ne možemo raspravljati o fizici i ubacivati svakojake budalaštine , vjeruj mi, Svemir ne bi ni trepnuo kad bi nestala Zemlja i mi sa njom. Mirno bi nastavio i dalje postojati...i zato, što ovakv razgovor ne može biti produktivan, napuštam beskorisnu i uzaludnu raspravu.
Upravo to je ono što je Giordana Bruna odvelo na lomaču, močnici onog vremena se nisu htjeli upuštati u diskusiju onoga što nije dokazljivo i isprobano. Ti napuštaš diskusiju, a ja vjerujem u snagu čovjekovog uma koji je osmislio univerzum i ušao u tajne njegovih zakona. Gioradno Bruno je napisao u svom dnevniku." Možda će me shvatiti generacija koja će se roditi za četristo godina, a možda će trebati osamsto godina da misao postane uistinu energija koju će čovjek znati vrednovati."
Pričekajmo, možda ćemo uistinu jednom, za četristo godina, biti energija koja će objasniti i definirati što je Giordano Bruno osjećao.
Vaša rasprava nije bila besplodna i beskorisna, dragi prijatelji!Ne mogu, a da barem malo ne zavirim i da vam se ne pridružim ovdje kao jedna skoro beznačajna mrvica energije - jedna mala, mala ljudska mrvica. Htio sam reći samo, da još ništa ne znamo o Univerzumu, ali znamo mnogo više nego se u Vrijeme Brunovo znalo. Uvjeren sam da će se naša znanja uvećavati. Pravi blagoslov je spoznavati i povećavati svoje znanje o Veličanstvenoj Tvorevini Svevišnjeg. Mislim da trebamo biti zahvalni za sve darove koje primamo, a tu mislim i na dar koji nam omogućuje razumijevanje spoznaje onih koji idu naprijed i krče putove kroz tamu neznanja. U našem umu Svemir se zaista širi i svojim spoznajama ga proširujemo. Računamo i mjerimo vrijeme od postanka Svemira, a možda i ne sanjamo da će nove revolucionarne spoznaje srušiti naše modele, sve ono na čemu gradimo naše današnje razumijevanje. Svemir je tako mudar, a mi tako naivni :).
Dragi Vedrane, ta vaša mala mrvica energije pretvara cijelu diskusiju u vrelo iz kojeg izrasta misaona snaga kojom, možda, ipak širimo veliki univerzum i univerzum našega uma, to najčudesnije djelo onoga koji je pokrenuo primum mobile. Giordano Bruno je već onda vjerovao da snaga čovjekove svjesne spoznaje proizlazi upravo iz te prve iskre.Znanost je postala uzbudljiva pustolovina u koju se čovjekov um upustio. Čitajući djela novih "velikih umova" čini mi se da čitam poeziju i tako sam svakom novo otkrivenom misli bliže izvoru iako još uvijek neznamo što je on i gdje se nalazi.
Ja sam pustolov na vratima vremena iako neznam gdje se ona nalaze.
Vratio sam se...nisam izdržao...he he...volim diskusije...ako su produktivne.
Bruna je dovelo na lomaču njegovo shvaćanje Univerzuma u kojoj je čovjek izgubio posvećeno mjesto, tvrdeći kako u Univerzumu ima bezbroj svjetova,što nije odgovaralo Crkvi, a ne kao što ti tvrdiš, da se nisu htjeli "upuštati u diskusiju onoga što nije dokazljivo i isprobano." Tek od nedavno, možemo sa sigurnošću tvrditi kako postoje i druge planete (bez civilizacija ili života, koliko nam je poznato), dakle argument ne stoji: sve do sad to je bila pretpostavka. A da se može isprobati, znači utvrditi, to je još uvijek apsurd.
Bruna na žalost, ni danas mnogi ne shvaćaju ...i ne samo to, nego nastoje pobiti njegovo razmišljanje. Ponavljam, Svemir ne bi ni trepnuo, kad bi Zemlja i mi zajedno sa njom, nestala. Što misliš, koliko planeta jednostavno nestane, prilkom eksplozije supernove? Ono što je Bruna dovelo na lomaču, sad Crkva proklinje sa svojih propovjedaonica, tvrdeći kako je nauka lažna i nemoralna. Zar to nije istina?
Vau...Miško, drago mi je da si se vratio u diskusiju. Giordano Bruno je bio jedan od prvih antropologa. Njega je univerzum interesirao samo u toliko koliko je mogao definrati čovjekovu samosvjest u odnosu na njega. Spoznavajući postojanje u univerzumu čovjek postaje dio njegove beskonačnosti, jer se svemir i svi prirodni zakoni zrcale upravo u čovjeku. Giordano Bruno nije filozofirao samo o čovjeku, nego i za čovjeka. Njegova knjiga "O herojskim zanosima" je djelo o poetici i etici napisano za čovjeka. Čovjekova svijest je osnovna energija koja pokret pretvara u kretanje. Dokaz dinamike misli ne leži u nastajanju linearne spoznaje, nego u spiralnim pokretima koje Bruno naziva metafizčkim pokretima. Zakretanja tih spiralnih pokreta se sužavaju, ali nikada ne dospiju do središnje točke vrtnje. Ta točka je samosvijest, točka iz koje prizlaze sve ostale spoznaje, pa kao osnovna i spoznaja prostor- vremena.
Zar to nije još uvijek največa zagonetka znanosti?
Zahvaljujem dragoj Dijani na lijepom pozdravu i srdačnoj dobrodošlici koju mi je izrazila nakon mog uključivanja u ovu zanimljivu diskusiju, ali bih rado zahvalio i Mišku koji se vratio.
Poštujem i uvažavam Vaša mišljenja, dragi prijatelji; koja po meni nipošto nisu suprotstavljena, nego se na zanimljiv način međusobno dopunjuju.
Svijest i samosvijest su uistinu zanimljivi uzroci, ali čini mi se i posljedice samoorganizacije materije.
Teško je sagledati početak i kraj; uzrok i posljedicu.
Biti svjestan vlastitog postojanja, čini mi se, nije isključiva odlika ljudskih bića. Bili bi suviše ograničeni kad to ne bi uviđali. Svijest o vlastitom postojanju nesumnjivo posjeduju i drugi sisavci, pa čak i ptice, a vjerojatno i gmazovi...Dalje se ne bih usudio ići...Pitanje je samo koliko je ta svijest razvijena i kakva je sposobnost spoznaje kod tih bića. Određeni oblici svijesti su dakle tu, ali kakve su mogućnosti spoznavanja i prenošenja spoznaje. Postoji li potreba i sposobnost razmjene informacija i komunikacije s pripadnicima iste vrste ili s drugim vrstama na višem nivou od primarno egzistencijalnog?
Svojevremeno je skupina ljudskih bića odaslala u svemirska prostranstva svoju kodiranu poruku eventualnoj braći po razumu, opisujući položaj našeg planeta u Sunčevom sustavu i dajući još neke podatke o planetarno dominirajućoj vrsti. Odaslali smo u svemirska bespuća poruku da trenutno takvi postojimo.
Smatram to velikom posebnošću kod ljudi.
Vrijedilo je postaviti pitanje jesmo li mi ljudi jedina superinteligentna vrsta u Svemiru i nije li igra sila stvaranja i razaranja iznjedrila još ponegdje u prostor - vremenu bića slična nama.
Pitanje je to koje ostaje i nadalje bez odgovora, ali nemojmo se iznenaditi ako ubrzo naiđemo na odgovor koji će promijeniti naš pogled na svemir i na nas same.
Samo smo na izgled beznačajna vrsta i beznačajan planet u bezmjerju vremena i prostora.
Hodali su prije i hodat će poslije nas ljudi po ovom našem planetiću, koji su manje ili više jasno vidjeli smisao i svrhu ljudskog postojanja.
Gotovo u svakom ljudskom biću postavlja se pitanje o smislu i svrsi postojanja; o početku i kraju i svako ljudsko biće nastoji tijekom svog kratkotrajnog života, u skladu sa svojim mogućnostima odgovoriti na ta pitanja.
Sjajni ljudski umovi se već tisućljećima trude pronaći odgovore, a to pronalaženje odgovora nameće uvijek neka nova pitanja i po mom mišljenju, tom trudu nema kraja...naprosto nema granica spoznavanja i evidentno bi trebalo biti da nema konačne istine i taj bi nas zaključak možda čak trebao obradovati.
Sklon sam vjerovati da je spoznaja pojavnog Univerzuma, dostupna našim osjetilima i njihovim izumljenim produžecima u stalnom stvaranju i nastajanju, u stalnom širenju...
Da dragi Vedrane, vi uistinu ramišljate holistički i tražite vrata vremena iz kojih se krije tajnoviti svijet velike "ISTINE".
Istraživači kao Galilei, Newton, Hubble i Einstein, pa zatim i Heisenberger ocrtali su novu sliku svijeta u kojem živimo. Velikim praskom, nastade, u jednom jedinom trenutku, i prostor i vrijeme i materija. Ako je taj prasak značio početak našeg svijeta, morali bi još negdje u univerzumu biti ostatci isijavanja te energije. Znanost se danas već pita, da li je "veliki prasak" bio početak ili samo prelaz iz jednog svijeta u drugi, pa time i prostor, vrijeme i materija dobivaju opet novo značenje.
Karl Popper, njemački filozof, je pored svijeta fizike i duševnog svijeta u filozofiju uveo i svijet kulture.Taj svijet je za njega rezultat čovjekovog misonog potencijala. Za Popper-a su fizikalni i duševni svijet povezani pa tako čovjek misleći u fizikalnom svijetu stvara kulturu.
Roger Penrose matematičar, fizičar i filozof razmišlja i argumentira nastajanje kulture na drugi način. On smatra da svijet u kojem živimo nastaje uzajamnim djelovanjem čovjekovog fizičkog i duševnog svijeta, ali na način koji još nije dovoljno razjašnjen i tako taj način spada u područje znanstvenog istraživanja. Po njegovom mišljenju je, taj naš, platonski apsolutni svijet, nešto kao matematička istina ili aksiom. Penrose povezuje filozofsko razmišljanje s fizikom i matematikom da bi došao do konačnog objašnjenja o nastajanju energije čovjekove svijesti i spoznaje. Fizika objašnjava svojstva predmeta, materije, čestica, prostora, vremena i energije. Pitanje šta ima fizka s čovjekovim osjećajima, s njegovom svjesnom spoznajom crvene boje ili osobne sreće je još uvijek velika tajna isto kao što je odnos između fizike i matematike tajna. Tu se još uvijek postavlja pitanje kako matematika kao produkt ljudskog uma uspijeva opisati svijet koji postoji neovisno o njegovom mišljenju. Tu dolazimo do svijeta Platonovih ideja koji u sebe uključuje naš fizički svijet. To ne znači da baš sve u fizičkom svijetu ima odnos s našim duševnim svijetom, ali ipak, naši duševni "objekti" se baziraju na zakonima fizike. Moderna fizika opisuje i objašnjava svijet , pa i čovjeka u njemu drugačije, nego što je čovjek danas sposoban svjesno spoznati svijet i sebe samoga. Čini se kao da u krilu znanosti nastaju nove bajke, koje nas pozivaju na razmišljanje o nekim novim dimenzijama stvarnosti.
Fizičarima je uspjelo otkrivanje novih zakona, tek kad su svoju svjest uspjeli usmjeriti izvan granica trodimenzionalnosti uma i svoj um pretvorili u mali univerzum.To, novo, naučavanje, samo po sebi, potiče znanost na dokazivanje tog malog, u isto vrijeme, velikog skoka za čovjekov um, njegove samosvjesnosti.
Nova fizika, naročito teorije relativiteta i kvanta su nauci dale osnove za stvaranje holističke, cjelovito- energetske slike svijeta. Iz tih teorija se razvilo shvaćanje koje kaže da se prava realnost svijeta ne sastoji od čvrste materije ili objekata koji su čvrsto odvojeni od svjesnosti promatrača.
Sve u univerzumu je međusobno povezano, sve zajedno pleše i titra. Prostor, vrijeme, materija i energija, pri tome, gube svoje obično kolokvijalno značenje. Čovjek, kao promatrač, postaje automatski i neprikosoveno sudionik i stvaraoc svih procesa svijeta. Njegova svjest, "kvantno stanje" njegove životne energije, u vječnoj vezi sa dalekim nepoznatim izvorom, prevrtljiva u svojim svojstvima, ali neuništiva u svom postojanju, spoznaje zakone koji njom vladaju, ali još uvjek ne spoznaje sebe samu. Mi još uvijek neznamo kako naš mozak proizvodi naš um.
Kvantna fizika nam objašnjava procese u atomarnom i subatomarnom svijetu i to preko izmjeničnog djelovanja četiriju osnovnih sila našeg, tako čvrsto u nama usidrenog, trodimenzionalnog, materijalnog svijeta/gravitacija, jaka i slaba atomarna sila i elektromagnetizam/. U tom području je kvantna fizika stvorila bazu znanstvenih istraživanja o materiji, tj. dinamičkoj manifestaciji energije u multidimenzionalnom prostor-vremenskom sustavu koji mi doživljavamo kao svoj svijet.
A možda je ovaj svijet samo "božji san" i možda Bog uistinu sanja paralene svjetove u paralelnim univerzumima, a mi smo možda u isto vrijeme i tu i tamo, možda se ti svjetovi zrcale u našem a mi u njima.
Možda je Giordano Bruno ipak imao pravo kada je rekao da će proći osamsto godina dok njegove ideje budu dokazljive i prihvatljive.
Kommentar veröffentlichen