Pismo koje je ostalo bez odgovora.

Stigoh iz tvornice snova i proučavanja prirode ljudskoga uma, otvorih dragu mi adresu u virtuali i pronađoh ispod jednog teksta diskusiju o meni, mom karakteru, mojoj osobnosti, mome znanju i napisah pismo koje je do dan danas ostalo bez odgovora.

Virtualni svijet 29.06.2009 18:49h

Ne razumijem draga nepoznata dušo, od kuda ti ideja da imam nešto protiv tebe, tebe kao osobe. Draga djevojčice ti si toliko stara da bi ti ja mogal biti (oprosti ovo je samo figurativno i nema nikakve druge usporedbe´) majka, zašto bi ti mene, ti kao osoba žuljala, nismo se još nikada u životu srele, nismo se pogledale u oči, nismo stisnule ruku jedna drugoj nismo porazgovarale, ne poznam tvoju boju glasa, ne znam koja ti je boja očiju, ništa ne znam o tebi do toga da pišeš poeziju, odabireš dobre tekstove na internetu i obajvljuješ ih na portalu, znam da voliš indijsku filozofiju i predpostavljam i da ju živiš. Da, imaš pravo, usudila sam se staviti primjedbu na jednu tvoju pjesmu, mea culpa, zabolio me stih "čovjeka siromaha........" zasmetaju me uvijek negativne misli kada se radi o medicini, kada se radi o pacijentu, jer pacijenti su dio moga života, s njima živim već četrdesetak godina. Kada postavim provokativno pitanje to ne znači da sam protiv osobe koja je tekst objavila i ne razumijem zašto ti svako moje pitanje odmah uzimaš osobno ili bolje rečeno sada već polako razumijem. Duša tvoja nije napadnuta, ja se samo pitam kako netko tko tako suptilno stvara stih može u sebi osjećati toliki bjes i toliku ljutnju, toliku mržnju, kako netko tko druguje sa anđelima može tako okrutno vrijeđati i optuživati. Draga nepoznata dušo, pjesnikinjo, ženo mislim da ni jednom jedinom rečenicom nisam dirala u tvoju osobnost i tvoje osjećaje, pitala sam se samo u zadnje vrijeme što znače ti bezbrojni svjetlosni zagrljaji koje ostavljaš u ovom virtualnom svijetu, nisam se usudila postaviti konkretno pitanje. Razlog? Pitanje bi moglo biti negativno protumačeno i opet izazvan nesporazum. Počela sam komentirati svjetlosne zagrljaje i osjetila da ih sve više i više šalješ, čista fizika akcija i reakcija. Ti si danas objavila pjesmu kojom objašnjavaš što je za tebe svjetlosni zagrljaj i zato ti hvala. Poezija doista kaže više nego tisuću napisanih riječi.

Optužuješ me da sam strašljiva, da mi je nestalo tlo pod nogama, da tražim zaštitu, da sam lažna princeza na zrnu graška, virtualni svijet nazivaš graškogradom. Nisam strašljiva, nije mi nestalo tlo pod nogama, uvijek sam spremna za konstruktivan dijalog. Pokušah ga uspostaviti s tobom kod priče o starom indijancu, pokušah ga razviti kod pjesme o zvjezdanom orlu, pjesmi koja me se dojmila, prisjetila me na Danteove stihove, ali i to je bilo krivo protumačeno. Ne, ne osjećam te kao grašak, ne žulja me tvoja prisutnost, dapače u ovom kristalnom dvorcu si ti osviježenje. Žao mi je da imaš takvo mišljenje o meni kao o osobi, žao mi je da se nismo prije ovoga u živo srele i pogledale u oči........ doista mi je žao!

Gnostički trenutak

U ovom gnostičkom trenutku estetike duše uranjam u ocean novih spoznaja i upijam odluke uma koji trepri izvan ovog čudesnog izvora ljepote. Um, to čudesno zdanje koje me brani od kradljivaca snova, me poznaje, a ja uvijek iznova upoznajem njegove tajnovite staze bespućem spoznaje. Ljubav, predivna žena odjevena u pjenušavu odoru u koju su utkani biseri izrasli iz školjke na pješćanom žalu postojanja, me poziva na putovanje pejsažima duše. Odvodi me u kristalni dvorac kraljice svjetlosti, otvara mi vrata mudrosti i provodi me labirintom zrcala u kojem prepoznajem sebe u trenutcima odluka, u onim sekundama kada sam, slijedeći promjenu paradigmi u carstvu uma, mjenjala osjećanje osjećaja i pokušavala trezveno opisati geometriju qualije, onog inače nedodirljivog osjećaja u meni. Vidim svoje lice ali u njemu ne naslućujem odlučnost one žene koja je vjerovala da je pobijedila sve nerazumljivosti u sebi. Vidim svoje oči koje inače nikada ne mogu vidjeti iako njima gledam svijet u kojem živim. U pogledu svom susrećem onu nesigurnu djevojku koja je tražila ljubav u nedosežnim daljinama univerzuma. Da, to je ostatak ostataka onog komadića djetinje sreće u meni, to je onaj komadić duše koji je ostao pošteđen od utjecaja prevrtljivosti uma koji uvijek traži samo dokazane i potvrđene činjenice u beskraju postojanja. Zaustavljam se u tom koridoru svijesti i pokušavam zaustaviti rijeku vremena, zaustaviti bujicu nadolazećih podataka i odživjeti još jednom onaj trenutak u kojem sam osjetila otvaranje sedefaste školjke i rađanje prvog bisera za niski koju godinama nosim omotanu oko srca, sakrivenu od očiju pohlepnih prodavača magle. U ovom gnostičkom trenutku estetike duše, vidim arhipelag satkan od bijelih koralja uspomena, vidim sebe u zagrljaju biserne pjene i osjećam da nisam uzaludno skrivala srce od znatiželjnih ronioca, koji kradu bisere oceanu snova i prodaju ih na sajmu taština.

Simfonija mirisa

Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica ljubavi. Širi se kao svjetlost, prelijeva se u nijanse boja i tonove melodija, uvlači se u pore, probija kroz sve barijere naše svijesti, luta galerijom naših uspomena, dodiruje sjećanja, uranja u ocean pamćenja i zaustavlja se kao svjedok nekog lijepog ili ružnog trenutka proživljenog vremena. Nažalost među nama žive nesretnici, koji zbog nekih poremećaja u organizmu, bez dovoljno znanja o sebi samima i mirisima koje oko sebe šire, odbijaju ljude od sebe, šire neugodu, izazivaju gađenje, a da toga uopće nisu svijesni.
U svom dugogodišnjem radu sa ljudskim tijelom razvio se u meni, onaj arhaični dio mozga, mozak mirisa. Daniel Golemann, pisac knjige "Emocionalna inteligencija" tako naziva naše središte za spoznaju mirisa. Nedavno sam čitala u jednom stručnom listu o ispitivanju mozga, članak o središtu za njuh. Znanstvenici su uspjeli otkriti uzajamnu vezu djelovanja tog središta sa središtem za pamćenje i sjećanje. Iako smo se posjedovanjem i razvitkom svijesti uzdigli iznad životinja i zanemarili to središte, ono ipak djeluje i upućuje nas na pamćenje ugoda i neugoda. Osjećajući, pamteći i sjećajući se mirisa mi razvijamo emocionalnu mudrost u sebi. Miris nas čuva, miris nas brani, miris nas vodi, ubrzava i zaustavlja na postajama našeg životnog puta. Neki ljudi misle nosom, tvrde filozofi mirisa. Patrik Süskind je slijedeći tu filozofiju napisao roman "Parfem" koji je bio jedno vrijeme na prvom mjestu svijetskih bestselera. Pored ostaloga on u svojoj knjizi piše o simfoniji mirisa, nazivajući sudbonosni parfem "Amor i Psiha". Taj parfem je čudesna muzika koja kroz nos direkno ulazi u mozak i stvarala slike o ljubavanoj bajci iz antičkih dana.
Moj mozak mirisa rađa u meni osjećanje koje se širi tijelom, osjećanje koje nazivam galijom mirisa. Ta galija puna neprocjenjivog blaga svojim lepršavim laticama jedri mojim tijelom i ponekad imam osjećaj da se nalazim u mirisnom dućanu u kojem žive oceani, šume, livade, arboretumi, ružičnjaci, lavandina polja. Mirisi se šire u meni i oko mene i ja se utapljam u toj čudesnoj kupki za sva osjetila, utapljam se u aromatičnom moru svih mojih tjelesnih stanja, mojih lijepih uspomena.
Ponekad se sjetim one mlade djevojke iz vremena koje nazivam poezijom ruža. Mirisi iz tog vremena još uvijek žive u meni, miris dunja crta sliku Rembrantovih boja, sliku spavaće sobe mojih djedova, miris sapuna me vraća u ona jutra kada sam se još snena spremala za odlazak u školu, a onda se sjetim i vremena prvih ljubavnih susreta u zagrljaju svježe opranog tijela, mirisa šampona u njegovoj kosi, miris sutona koji se miješa sa trepravom svjetlosti zvijezda i mirisom pjeska na obali jezera sreće. Ta mlada djevojka je stajala u mirisnom dućanu svijesti, a duša njena je tek ćutila novo osjećanje, tu tajnovito mirišljavu duše njene hranu, hranu srca njenog, njene davne sanje. Unutarnjim suncem obasjan Amorov hram, u srcu lijepa sjećanja na ljubavni zov, razigrana mladost i djevojački sram. Ona snena udahnu miris sazrijevanja i zakorači u života plam. Mirisi se šire, bude srce, kroz okna duše dodiruju uspomena žar miluju čula i nježno je unose u novi san. Pruža dlanove da osjeti tu tek naslućenu ljepotu, taj davno u svijesti sakriveni miris, da srcem vidi nježnost ružičnjaka i pomiluje tek procvali ljubičasti iris. Ljubav izranja iz sedefaste školjke na pješčanom žalu njenog postojanja i ona osjeća u duši se mirisna galija krije. Amor oblači njeno srce mirisom izvora sreće, miris ljubavi snene sada njeno srce grije. Zalutala u dućanu snova, ona sreću svoju nađe osjećajuć da latice uzdrahtale u oluji ruža njenu dušu hrane, da se sudbna njena u dubini te čudesne cvijetne lađe krije, da mirisi iz oluje ruža uvijek i zauvjek njenu ljubav od zaborava brane.

Puno godina kasnije u jednom maju prošetah tek procvijetalim ružičnjakom. Miris majskih ruža me vratio u vrijeme koje sam poezijom ruža zvala, vratio me u zagrljaj mladosti, u zagrljaj ljepote davnih uspomena. Filozofija mirisa je čudesna mudrost našeg tijela, mirisi su kao zvukovi i boje, oni ostaju pohranjeni u dubini svijesti i u nekim sretnim trenutcima progovore jezikom naših neurona, zatrepere laticama cvijeća i pokrenu našu cvijetnu galiju oceanom naših uspomena i vrate nas davna snoviđenja.

Bijela golubica

Ovo je priča o dječaku koji je u rođen u vihoru rata, ostao bez roditelja i rođendana. Ovo je najtužnija istinita priča koju sam čula, pa mise ponekada pričinja da je samo bajka.

Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlosti i ja im vjerujem jer onda sam uistinu sretan. Ja, pontifax nemam prošlosti, ne znam tko me je rodio, ne znam tko mi je otac, sve što znam je jedan čudan san koji cijeli svoj život sanjam. Starac duge sjede brade je kao dobri duh putnika i djece silazio s neba u srebrenoj kočiji punoj darova. Čekajući na rođenje svog štićenika, zadržavao je vrijeme svanuća da zadrži ljubav, jer majka je pri porodu umirala. Na njegovu kočiju sleti bijela golubica.

"Kada začuješ plač djeteta svanut će i novo zlatno doba." reče joj starac.

"Jutros Danica dugo blješti snom."

"I ona čeka rođenje da najavi zoru smirenja."

Plač je, kao simfonija ljubavi odjeknuo prostorom. Trenutak rođenja sna je sunce pozdravilo zlatnim zracima, a Danica je trepteći nestajala u oblaku na vrhu planine.Golubica sleti na prozor sobe i vidje u koljevci dječaka velikih plavih očiju.

"Zbogom dragi moj dječače" šapnu u vjetar i odletje u beskraj i vječnost moga sna.Bio sam mali, bio sam u domu za siročad jer otac se nije vraćao sa fronta. Oko nas su padale bombe, a jedna bijela golubica se spustila na prozor sobe u kojoj smo spavali.

"Umrlo je samo moje tjelo." šapnu mi bijela golubica

"Ti čuješ moje misli."

"Osjećam tvoju tugu."

"Tko sam ja?"

"Ti si dijete ljubavi"

Bijela golubica poletje ka nebu slijedeći jedini tračak sunca u tom zimskom danu.U sirotištu u malom gradiću na granici između pakla i raja jedno dijete susreće svijet ljepotom srca što dobi na poklon u jutru rođenja.Iz tame prošlih vremena izrasta dijete u brigama nasljeđenog sna. Tiho u djetinjem vjerovanju, oživjeo san o ljubavi i pomilovanju, obgrljen život izrasta u ljepotu zaboravljenog početka. Mladi život diše u mirnom nasilju ubogih, a svijet kojeg dugo nije bilo u ovom prostoru, dobija oblik dječakovih želja.Jedna dobra žena je u obilasku ubožnice vidjela njegove oči, osmijeh na njegovom licu i prihvatila njegove ispružene ruke. Ta dobra žena ga je povela u jedan novi san. Povela ga je iz vrtloga rata u zemlju mira, povela ga je bez podataka o rođenju i pradjedovima. Dječak je rastao u blagostanju, ali svjestan da nema porijekla. Samo ga je bjela golubica, koja je slijetala u njegove prisjećala na početak životnoga puta. Bio sam dječak s kojim su razgovarale ptice, slušao sam melodiju sna i godinama ga živio.

"Ti si ljubav kojoj nisam znao nadjeti ime." rekoh uzbuđeno ptici koja mi je sletila na dlan. Nebo je ključalo olujom dok je zrakom stizala muzika koja je odzvanjala simfonijom sna. To su bili trenutci prividnog mira, a bijela golubica je slijetala na njegov dlan i to je bila vječnost koja nikada ne prestaje. Iz svitanja u svitanje godinama sam je sretao, srećem je još uvijek.

Jednog takvog jutrenja je prozirna kao svila umjesto golubice pored mene sjela silueta nepoznate žene.

"Još je daleko do svitanja."reče mu nezemaljskim glasom

"Tko si ti?"

"Tvoja dobra vila"

"A golubica?"

"Ona je boginja tvog sna."

"Kuda odlazi kada sunce izađe?"

"Bdije nad tvojom sudbinom."

"Kako da je nazovem?"

"Zovi je imenom tvog sna jer ona je njegova čuvarica."

"Moj san je ljubav ali ja nemam određenu riječ za ovo što osjećam."

"Nazovi je cvijetom koji ti se najviše sviđa, nazovi je mirisom koji te njenom blizinom opija ili bojom koju koja te u večer smiruje, zvukom koji te jutrom budi."

Ja bijelu golubicu, koja mi je u snu slijetala na dlan, nazvah majkom koju nikada u životu nisam vidio. Danas mi se uistinu čini da sam sretan čovjek jer nemam prošlosti, nemam sjećanja, imam samo jedan divan san.

Ovu priču dragog mi prijatelja sam slušala na njemačkom jeziku, prevela na hrvatski i malo poetički obradila.

Dijana Jelčić

http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=32331

Stranac u nama

Patnju, bol, tugu, strah, nesreću, nemoć stari su majstori slikali tako vjerodostojno da mi i danas promatrajući ta drevna djela misaono ulazimo u stanje umjetničke duše i prepoznajemo njene osjećaje. Promatram ovu čudesnu, stoljećima staru sliku Peter- a Breugel- a. Mit o Dedalusu i Ikarusu u duši se iskri, prisjećam se djetinjih osjećaja, znatiželje i žudnje da jednoga dana i ja poletim ka suncu.
Slika starog umjetnika, slika koja u Bruexelles-u u galeriji ljepota spava, nosi u sebi sudbinu znatiželjnoga dječaka i zrelost ljudsku zauvijek probuđenu. Breugel je sliku nazvao "Ikarus", a slikao je trenutak, bolni trenutak nemoći iz ljudskoga života. Danas znam da je on osjećao i dobro razumio patnju i bespomoćnost čovjeka, spoznajem da je odlično naslikao kako čovjek bespomoćan i u trenutku neugode jednostavno okreće glavu da barem ne vidi, tuđe stradavanje, da ne čuje vapaj, da ne osjeti bol.
Orač je sigurno čuo pad u vodu i usamljeni krik, ali se nije okrenuo, sunce je i dalje sjalo na bijele noge koje nestaju u smaragdnoj vodi, a na galiji su ljudi morali vidjeti to nešto čudnovato, dječaka koji pada s neba, ali oni su morali negdje stići na vrijeme i mirno su odplovili dalje.
U slici prepoznajem stranca u čovjeku, stranca kojeg svi mi nosimo u sebi, stranca koji ne spoznaje naše unutarnje sunce, stranca koji ponekada dugo u nama spava, a onda se u jednom presudnom treptaju oka, probudi, izroni iz dubina podsvijesti i ovlada svim našim osjetilima, zaledi ih, zamrzne, oslijepi nas, ogluši i učini od nas kukavice trenutka.
Teško je osjetiti i prepoznati tog stranca u sebi, spoznati da si tek prolaznik u tmini tuđe nesreće, da si zatvorio oči, začepio uši, stavio lance na porte srca i koračao dalje. Osjetih to jednom u trenutku nemoći, u treptaju oka koji još uvijek u sjećanju blješti, a zboga toga se još uvijek tuga i sram u grudima množi.
Stajala sam na jednom od perona, na jednoj od svijetskih željezničkih postaja, čekala sam vlak koji će me odnijeti tračnicama u budućnost, ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami djevojku uplakana lica, djevojku otrcana kaputa, djevojku prosjakinju sreće, djevojku izgladnjelu od tuge i žednu od patnje. Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah, čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli, vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala sa zviždukom ulazio na peron. Kada sam ponovo potražila taj uplašeni pogled nje više nije bilo, čula se samo škripa kočnica izmješana sa krikom umiranja.

Godine su prošle, u meni zrelost dozrijeva, ali taj krik još uvijek u mojoj duši odzvanja. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se u tom kobnom treptaju oka nasmiješila, da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…….????
Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom treptaju oka razotkrila, razkrinkala i pobijedila stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred nesrećom i tugom drugih okreće glavu.
Danas moje misli kao leptirasta galija sjećanjima plove, leptirasta jedra trepere u duši, u srcu se zrcale ponekada tužni snovi, ali ljubav prema čovjeku, taj kormilar sneni, boreći se s valovima sjete, bedeme strahova i nesvijesnih stanja ruši i ne dozvoljava strancu da se kao slijepi putnik opet u galiju smijesti. Karta uspomena iznjedrena iz davnih događanja, pohranjena u riznici srca, tek ponekad se kao magloviti oblak nad dušom javi i prisjeća na prošle bure na pučini životnog oceana.
Ucrtah nove karte u svijesnosti svojoj, promijenih smjer galiji života. Putokaz je dobar, sigurna sam, jer danas osjećam u tijelu onaj tihi nemir i više sjećanja na ljepotu snoviđena proteklih dana. Ikarus se u meni još uvijek gnjezdi, sjenka moje djetinje duše me još uvijek prati, poletjeti ka suncu, da, ta želja u meni još uvijek živi, u snovima ljubav srcu osvijetljava taj put i onda se srce srcem srcu u sunčani zagrljaj uvijek vrati.
Galija života danas kormilari srca tragom, drevnim putevima ljubavi i mira, u dubini duše jedna zvijezda blista, iskri snagu, toplinu, svijetlost oku šalje, ušima ne dozvoljava da ogluše pred tužnim vapajima nekog drugog srca.
Ljubav, skiper dobra srca, moju galiju bez stranca, bez slijepog putnika u duši, sunčanim stazama kroz životne oluje, kroz vjetrove straha, u luci duševnog smirenja uvijek sretno sidri.

Dida moj

Bio je ratnik svijetlosti, ponašao se ponekad kao voda, proticao nezaustavljiv između prepreka na putu. U tome je bila njegova snaga, bat tuđih nogu ga nije mogao smrskati, niti ga je bodež mogao probosti. Najmoćniji mač na svijetu nije mogao ostaviti ožiljka na njemu. Prilagođavao se mogućem toku rijeke života, ali uvijek stremeći svom cilju, ka oceanu beskraja. Otišao je kao što je živio ostavivši svijetlo vječne ljepote u mom sjećanju i stih koji još uvijek ponavljam:

O, nono, nono, nono, dobri moj nono,
sve manje ljudi znan ča nalik su na te,
o, nono, nono, nono, dobri moj nono,
al' sriće o kojoj si priča i ljubavi
za te uvik znaj bit će u srcu mom.
Reka si, sićan se dobro i glasa tvog:

"Život je spleten od tuge i od veselja
i pamti, uvik puni smo želja,
al' malo se ostvari od tog"....

A onda sam odrasla i spoznah da je život spleten od tuge i veselja i svaki puta kada čujem Arsenovu pjesmu sa osmijehom u suznom oku prisjetim se čovjeka od kojeg sam učila što je život i ljubav. Roman Bartl je rođen na današnji dan davne 1895 godine u najljepšoj uvali na svijetu u gradu u kojem slušamo simfoniju mora i pozdravljamo sunce.

DIDA MOJ

Danas palim svijeću njemu u čast, njemu čovjeku koji me je učio što je ljubav i sreća.

Budim se sretna.

Budim se sretna, budim se zbog sunca koje miluje svitanje, budim se zbog osmijeha neba, divljih vranaca koji jezde oceanom sna, zbog ljepote moga i tvoga buđenja i volim te pogledom, sluhom i okusom, budim se i zovem te, krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na travi te čudesne dragulje, darove sretnog buđenja. Budim se zbog ljepote svemira i vremena, zbog daleke ljepote skupljene u naše ovdje i sada. Budim se zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom, zbog morskih uvala u kojima slušamo pjev sirena, zbog trgova cvijeća na kojima slušamo tišinu, budim se zbog parkova u kojima pjevaju ptice, budim se zbog istine u srcu, zbog sreće zbog osmijeha kamenih spomenika, zbog prerano zaspalih prijatelja, budim se da nebo ne bude krletka dušama, nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života.

Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog nekih okrutnosti svijeta, budim se u ovom svitanju drukčija i nova budim se, a ti mi šapućeš mirisom sna, okusom meda, okusom mora i soli, okusaom školjke iz koje izranja biser, šapućeš mi cvrkutom ptica, šapućeš probudi se ljubavi rijeka bez povratka nas grli ovim svitanjem.

Budim se i otvaram oči tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo zajedno izaći među koplja sunčeve svjetlosti, hrabro koračati među opustjelim srcima i u svakom zrncu pjeska zrcaliti samo ljubav.

Probudih se osviještena, napisah stih i dotaknuh jednu davno pročitanu knjigu. Prisjetih se vremena provedenog u svijetu koji je pun citata iz te knjige, pun misli koje izrastaju iz drevne filozofije drevnih mudraca, vrtu na obali oceana u kojem se kapljice života zrcale sunčevom svjetlosti i mirisom boja. Budim se i pitam sebe, tebe i svijet, pitam što uopće znače napisane riječi kada ne postanu djelo. Jedan pupoljak u tom vrtu na obali oceana ne cvijeta više, jedan leptir ne leprša više nad cvijetovima koji se tamo i bez njega množe, jedno drvo je u tom vrtu ipak posjećeno.

Osmijeh boga svjetlosti.

Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja grožđa, njegov dolazak pojača u njoj, već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti. Zagrljaj i poljubac, krštenje ljubavi, otvoriše vrata vječnosti. Bog svijetlosti se nasmiješio i svjetlosni zagrljaj koji traje već tisućama godina, je postao sreća susreta i istina života na peronu velegrada, sjedinjenje svih prošlih trenutaka u taj jedan jedini. Njenim žilama je potekao šampanjac, a grad je mirisao na mlado vino i krštenje.

Oko njih je tekao običan život, pun žurbe subotnjeg jutra. Dvanaest otkucaja s crkvenog tornja prepolovi dan. Neki nasmiješeni mladić s velikim buketom ulazi u jednu od kuća u aleji pored rijeke. Ona se prisjeti buketa koji je dobila za svoj osamnaesti rođendan, osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde neba, snovi u celofanu, znakovi mladosti i sreće.
Zagrljaj iza vrata će ubrzati okretaje zemlje pojačati sjaj sunca, ali hoće li ograničiti slobodu, smanjiti prostor, ukrasti vrijeme. Da li će ova mladost znati od navika učiniti ljubav ili će boreći se protiv njih, kao što je i ona jednog davnoga proljeća, krenuti u pustolovinu novih spoznaja, očekujući renesansu sna?

Stajali su na obali jezera i činilo im se da sva nesretna stanja tonu u zaborav. Sjetila se Petrarkinih stihova i osjeti umiranje prošlosti da bi ljubav u njima mogla živjeti. Vječna svjetlost s neba je sjedinjavala suprotnosti u sintropiju istinskog postojanja. Elementarna snaga njihovih energetskih polja, to univerzalno ljepilo života i sna, postade jedna vrsta kompromisa stvarnog života u dvoje.
Vesela znanost o istini početka raširi ruke i zagrli ih u zajednicu onog velikog "da " izgovorenog u hramu ljubavi.
Sjedinjena dva božanstva u stvarnost trenutka, u jednom suncu i cilju koji je isprepleten različitim životima postaje vrhunac spoznaje. Tišina i širina hrama, sidrište života, mjesto na kojem će misao misli postati podrška, je prekrasna arhitektura za emocionalnost znanja o zajedništvu želja. Tada misli misle nove misli i sidrište ideala raste i prerasta u pučinu, nepregledno more novih doživljaja, beskrajno nebo treperećih želja.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28599

Pjesma s proljeća

Blještava na ljubičastom nebu luna pleše svoj ples oko plave planete vječno zaljubljena u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u vječnoj žudnji za zagrljajem zaokružuju dan i ostavljaju trag ljubavi u našim srcima. Ljubav osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame, vječnim plesom noći i dana.

Tonovi mjesečeve sonate iznjedriše u ovom svitanju Anđeosko biće iz mojih djetinjih snova.
Anđeo ljubavi u haljama bijelimzlaćanih krila i srebrenaste kose prebire po strunama nebeske harfei pozdravlja ovo jutro čudesne ljepote. U srcu sjenka žudnje za sjenkom beskraja, ova vječna glazba odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka,ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i ostavlja tragove snova u očima.Umire tužaljka u šumama očaja, ona duboka bol na izvoru traganja, oštro trnje u mesu umrlih tuga. Osta mi sveta dobrota kojom snivam odu proljeću i ljubavi. Poljubac sa mirisom proljeća koje ubrzava san, na jeziku sveta hostija, tijelo izvađeno iz kaleža,izniklo iz svetoga grala iz srca ove anđeoske ljepote.Pronađoh djelić prastarog pepela,na zlaćanim krilima anđela u srebru njegove kosena strunama božanske harfe i osjetih ljepotu ove ljepote.
Pišem pjesmu nad pjesmama sjedinjujem sve svoje misli u jednu jedinu, za tebe lipi moj anđele za tebe čudesna ljepoto ove ljepote, za tebe uranjam u trenutak slobode.Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala, potražih u tebi viteška znamenja, prođoh kraj stražara vremena pomilovah ti lice da ubijem svoju nesreću i oživim tvoju sreću. Anđeo ljubaviu haljama bijelim, zlaćnih krila i srebrom u kosi prebire po strunama božanske harfe i otvara porte ove čudesne ljepote.
Ubija tugu, te okove nevidljive bezdušnosti, gasi vatre noćnim morama i u ovom proljeću cvijetovima topi snjegove tu drevnu grobnicu tek naslućenim plavim pupoljcima neke nove sreće..
Još snena gledam kako nestaje noć, kako se sklapaju latice tog čudesnog plavog cvijeta, dok ljepotica odjevena u anđela ljubavi, zlaćanih krila i srebrom u kosi i prebire po strunama nebeske harfe i poklanja mi buđenje u novom proljeću, u dobroj staroj istini o životu.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19291

Na vratima vremena, u zagrljaju svjetlosti.

prof. Zlata Bartl, 20.02. 1920.-- 31. 07. 2008.

TETA VEGETA je voljela more i dalmatinsku pjesmu.

Danas bi joj bio rođendan.

Evo jutros palim svijeću i slušam Baladu o Zadru , o gradu koji je moja draga teta Zlata obožavala.

ZLATI BARTL

Bila si sama u bogatoj ravnici

Živjela život - sa suzom u oku -i bolom u srcu

Veliki čovjek u Tebi se rodi

Srce Tvoje šaptom Ti veli,

Nahraniti treba domovinu cijelu

Bori se, Zlato, snagu Ti imaš

Bog će te pratit na putu Tvome.

Ljudi ovoga kraja - slavit će Tvoje ime

Ponosni smo na Tebe, veliki znanče

Niti Bosnu zaboravili nismo,

Jer su nam poslali sunašce zlatno

Hvala ti, Bosno, na kćeri datoj

Podravina cijela ponosna njome,

Jer hrana naša s vegetom se sprema.

Slavica HANTKE

Ona slomljena istinom, užasnuta prekinutim snom stoji na hridi nepoznatog mora i voli sjećanja, mislima miluje uspomene, grli Dragu sliku, ne dozvoljava joj da nestane u vremenu.

"Pri rastanku smo zaboravili

zatvoriti vrata sjećanja

zaboravili smo ugasiti

vatru na ognjištu uspomena

otišli smo svatko u svoju mladost

misleći to je dovoljno

za gušenje svih požara u nama...

Vrtlozi želja su se vraćali

k ruševinama na rtu dobrih nadana kojima tinja ljubav...

a mi mi smo željeli život

bježeći od bola i poniženja

zaboravili zatvoriti vrata uspomena

i ugasiti vatru na ognjištu snova

Ljubav je tinjala,

grčila se,tražila puteve

nalazila ih i gubila u uzdasima

i kricima osamljenih noći.

"Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Ona stoji na obali i promatra bujicu koja nemilosrdno odlazi u ništa."

Lutala sam tuđim snovima

gradila svjetionike na hridinama nepoznatih mora

krala osmjehe u zabranjenim zagrljajima,

sanjala o uvali mladosti,

mirisu tek procvalih lipa,

susretu na ognjištu

na kojem su još tinjale uspomene"

Ona stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako sunce polako guta tišinu njenog sna. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena."

Ako si našao tišinu zrelostiako si posadio čemprese

u dolinama gdje su rasli naši nemiri

i krenuo stazom nove sreće....

Tvoje sreće...?

Tvoja sreća će biti obala mojih snova.....

a moja ljubav sunce nad čempresima.

Ako si drugačiji od mene

nemoj se više okretati.

Moje ruke, uvijek spremne za zagrljaj,

mogle bi postati ubice snovima.

Ostavi me u dolini naših nemira...

Uspomene su lijepe"

Osjećala je da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila i ostala rijeka bez povratka.Ona stoji na hridi dalekog mora, negdje duboko u svemiru, čeka ga umornog da dođe u njene oči da mu pogledom šapne sve što mu je davno željela reći.